Žumberak – dio Skautskog puta

12 / 11 / 2016

Nakon Krešinih poprilično jakih persuazijskih moći u koje spada i taj molećivi pogled, teškom mukom pristala sam boriti se s ovim izvještajem, kao šta sam se i ove nedjelje borila sa svim tim uzbrdicama. Prestrašno, nemojte niti čitati dalje. 🙂

 Bit će ovo više neka vrsta osobnog osvrta na nedjelju, nego neka prava forma novinarskog (objektivnog) izvještaja, šta će mi posal i izvan posla, a i nisam stigla pogledati kako vaši dosadašnji izvještaji izgledaju, niti previše znam neke činjenice o izletu. To valjda vi znate. 🙂

Bio je to dakle moj 1. izlet u 28 godina, ako nećemo računati Mosor u srednjoj kad bi hodali do gore da bi se gore napili (?!) pa vratili nazad. I mogu odmah evo reći da mi je jako drago što sam išla. Naš vođa puta, Krešo, sretan s tom kartom u ruci, lijepo nas je prošetao nekih 7 sati, makar je obećao 5. A lijepo mi je majka govorila “ne viruj dite svakome!”. Nauči se čovjek, nekima očito duže treba. 🙂

Skupili smo se u eko selu u Koretićima, gdje nas je dočekao preeeekrasni aljaški malamut imena Grom i veselo nas svih ispozdravljao zavijanjem, skakanjem i mahanjem repom kao u vjeverice. Popili smo čak i kave (za 5 kn) / rakije u tom eko selu prije polaska, naručili i ručak, o kojem ću više kasnije.

Zgrijani i veseli krenili smo hodati pa ću odmah nabrojati neka mjesta / vrhove koje smo posjetili, kojim redom i putem, pojma nemam. Po tim stazama punima blata koračali smo do Kravljaka, tamo je Uskočka lipa (kaže Krešo, valjda ne laže), potom je uslijedila kula / vrh Tuščak, a onda spust do potoka. Eh, taj famozni potok.

Potok je naime trebalo preći, a voda hladna, duboka, vani zima… malo me podsjetila ta situacija na film Into the wild, ako ste gledali, ako niste, to je prvo na “to do” listi šta biste trebali napraviti, toplo preporučam. Ajde da pređemo rijeku, muški dio silno se trudio napraviti nekakve mostiće i olakšati patnju koja je nekima uslijedila, khm, mislim… meni. Bacali su tako nekakva kamenja, debla i slično u taj potok, štrcali sve okolo, i većina ovih spretnih Izletnika prešla je bez većih problema. Eeee, onda dođoh na red ja, pa ajde stani na to jebeno deblo ili kamen, a gojze blatnjave, hop cup, propade mi noga, ma skoro do koljenja u taj potok. Eto drame, Izletnici se zabrinuše za moj potok sada već u lijevoj gojzi, odma me počeli skidati, davati nove čarape, vrećice, vezivati ta čuda, bacati poplavu iz gojze van, stvarno jako lijepo od svih koji su se zabrinili više od mene oko moje mokre lijeve noge. Divni ljudi ti Izletnici! Ja sam se nekako nadala da će me netko nositi u nekom trenutku uzbrdo, al ništa, ko se još nečemu nada. Krešina kamera s moba zabilježila je i to propadanje u taj potok, pretpostavljam da će u nekom trenutku to sretno okačiti na FB Izletnika pa da se svi skupa smijemo tome, jer, smiješno je, šta sad.

 

Ostatak puta izgledao je više manje idemo gore, svi idu ko neki leptirići, ja umirem i brojim korake, pitam se šta je meni ovo trebalo, jadna moja pluća, zašto ja sada moram hodati, zašto uopće u životu moram hodati, a kamoli uzbrdo, i kad će više ovo prestati… i stvarno u nekom trenutku prestane. Ovi dijelovi hodanja po ravnom ili nekim lakšim stazama bili su naprosto predivni, zahvaljuješ bogu na ravnicama, livadama, morima, oceanima, Slavoniji… I taj moj Split pun je uzbrdica i nizbrdica ali prelaziš ih uglavnom autom il busom. Uglavnom, činilo mi se da bih mogla hodati po ravnom do zauvijek ako treba, samo da opet ne dođemo do nekog uspona. Treba valjda doći u tu kondiciju, trebalo bi i prestati pušiti, živjeti zdravo, sve to nešto, jel. Mada, par Izletnika odbilo je moje zdrave kekse pod izlikom da im je to prezdravo. 🙂 Dobro da nisu bili na Pečenkijadi i probali vege roštilj. Mislim da bi me izbacili iz društva.

 

Dragi Izletnik Robi, koji je koliko sam shvatila, zadužen za zabilježavanje nekih lijepih trenutaka na svom fotiću, u nekom trenu malo se zbližio sa zemljom. Onako, pljaaaas. Eto ga blatnjavog cijelog, kvragu, i njemu se desilo. Mislim da ga je to duboko pogodilo, al neće to priznati. Zeznuti su ti spustevi za ta koljena i noge. Rekao mi je jednom prilikom jedan član drušva na visokoj poziciji kako ne vjeruje u štapove. Evo ovim putem bih, s obzirom da sam totalni početnik i da mi planine nisu najbolje prijateljice (još), svima koji imaju namjeru početi preporučila štapove, mene su stvarno spasili i gore i dolje, daju ti neki oslonac i sigurnost.

 

Da se vratim na rutu, prošli smo Stojdragu i ponovo Kravljak, bilo je tu još spuštanja i penjanja, Izletnici su se činili kao da je to sve mačji kašalj, što vjerojatno i je, uopće ne sumnjam, jednom ću se i ja smijati svojoj muci te nedjelje u studenom 2016. E, a onda su ovi napredni, njih nekoliko, pod vodstvom nadobudnog Kreše išli osvojiti vrh Kičer, a mi ostali smrtnici išli smo nazad to tog famoznog eko sela. U famoznom eko selu dočekala nas majka vlasnika, na sve upite vanka regule odgovarala je da mora pitati gazdu, iliti svoga sina. Na početku se žena činila jako simpatična, a potom je izvukla iz nas silne novce bez imalo emocija. Kaže “znam ja da su planinari dobri ljudi”. Gladni i umorni, naručili smo ćevape, žumberački, i pastrve. I ajde, čekamo to, činilo se satima, dok se to sve ispeče, napravi, pa stiže jedno po jedno, a onda krene žena u samohvaljenje, kako li je samo divna njihova usluga, dobili smo pastrve veće nego inače. Sa sigurnošću mogu reći da te pastrve nisu bile ništa osobito veće od svih ostalih pastrva koje ljudi upecaju ili naruče u restoranu.

Najedeni dočekali smo i ove napredne, već spomenute u priči, koji su išli osvojiti vrh Kičer, pa sad još čekaj njihovu hranu, isto tako jedno po jedno. U nekom trenutku došao je i Papageno, o kojem znam samo što sam vidjela taj dan. Voli čovjek zapjevati, podsjetilo me to na Tomislava Ivčića i “Zapivajmo noćas u konobi”, mislim da bi se Papageno dobro snašao u Dalmaciji. 🙂 Papageno, javi se kad dođeš u Split, vjerojatno ću biti u Zagrebu tada. Naša draga konobarica, majka gazde, lijepo mu je uvalila da nas počasti palačinkama, što je Papageno i učinio, i počastio i on nju još jednom pjesmom. I tu smo čuli kako je umjesto 15 ispekla žena 17 palačinki, te dvije bile su na račun kuće. Ostale popuste je odbila dati. Pričalo se tu i o tom nekom jastrebu il nekoj ptici bidnoj koju je Papageno ustrijelio i strpao u gepek. Postoje i neki dokazi toga, ja sam odbila to ići gledati… I tako lagano dođosmo do kraja našeg divnog izleta, stvarno je bio divan, prvi mačići se u vodu bacaju reklo bi se u vašim selima i na mom otoku, pa sam tako i ja brzo zaboravila muke po uzbrdicama i uspinjanjima i sritna šta sam preživila taj 1. izlet sjela u auto za Zagreb u kojem je krenilo “Ivana, ti pišeš izvještaj!” …

Tekst: Ivana K.
Fotke: razne Izletnice i Izletnici