Žumberak, 9. rujna 2016.

Dvostruki izvještaj!

 

– Jedan –

 

Žumberak – 11.9.

Nakon prekrasnih Alpi, koje je većina Izletničara vjerojatno vidjela samo na divnim fotografijama koje je simpatizirala, na tjednom redu pojavio se mali slatki Žumberak, idealan da postane najposjećeniji izlet u povijesti društva, bilo čisto radi nedjeljne rekreacije ili kao prvi korak prema nečem puno višem (hint: 4810 m).

Nitko se te nedjelje nije sjetio 9/11 jer je bio prekrasan dan, bakice izniknule ranim jutrom pa glasale za i protiv, a nebrojen broj Izletničara krenuo od Lisinskog prema Petričkom selu oko 10:00h, ili malo ranije.

Već sam se u autu pokajala što sam odlučila lajkanje PD Izletnika pretvoriti u stvarnost, s obzirom na adrenalinski odnos mog vozača prema količini goriva koju smo imali, ali ok, nisam protiv malo take a walk on the wild side pristupa stvarima. (Šalim se, NAJ vozač ikad).

Vožnja je bila skroz opuštajuća radi predivne prirode i šume, kao nekakv intro ili reklame u kinu, prije filma.

Od Petričkog sela krenulo se prema prvom vrhu (Ječmište), sad se ja baš ne sjećam koliko je to trajalo, ali bilo je vrućih perioda kada se činilo da te niže biljke isparavaju dodatnu vrućinu, na i ovako vruć dan, i jako ugodnih perioda hoda u hladu, čak bi se i neki vjetrić malo osjetio. Preslatki pesonje u pratnji, trčkarali su naprijed nazad i ubacivali se u svaki, makar i mililitarski oblik vode. Dosta je ta šetnja bila sjedinjena s biljnim svijetom, probijali smo se kroz te razne grane, biljčice, pa su i tragovi koprive naravno ostali na koži.

Kod Ječmišta (976 m) prvog vrha, nije se nitko osjećao kao na vrhu, ali pogled je bio lijep prema ostatku Žumberka, sve još zeleno, nije bilo previše jesenjih boja. Nakon tog vrha smo najdulje šetali i mislim da se tu u međuvremenu na jednom od stajanja dogodilo i puštanje dronova s inovativnih uzletišta (fotografija u prilogu).

Sve je išlo glatko, do jednog raskršća puta gdje su Izletničari dvojili oko direktnog odlaska na dom ili svraćanja na vrh Pliješ (977 m), ali na kraju smo svi krenuli prema vrhu. Taj vrh mi je bio čak simpatičniji od prvog, isto nije osjećaj vrha, ali ima ta dva super karakterna drva, koja su mene podsjetila na jedno drvo iz Game of Thrones, pa mi je to bilo super mjesto.

Nedugo nakon toga, dolazak do planinarskog doma – grah, kobasice, tikvice, kako ko voli, opuštanje, zanimljiva priča. I neki super sir, mmm.

Simpatična ženica, zaposlenica, nam je čak otkrila kako tu volontira u domu, čisto eto, prirode radi i vraćanja duga društvu.

Nakon doma smo, čini mi se brzo, došli do Sopotskog slapa, koji je isto poprilično zen mjesto. Do njega smo malo preskakali vodu, blato, šetali po nekim drvenim gredicama, ali uspješno su svi došli. Na obližnjem mjestu, nešto niže od slapa, smo se kratko odmorili i nastavili put prema natrag.

Najgori dio je bio kad smo shvatili da se, već umorniji nego prije, prema autima moramo uspinjati, jer smo bli na oko 400 m a auti na oko 600 m, tako da, iako je Žumberak tako sladak i drag, isto može pružiti dobru rekreaciju ako napraviš ovako malo veći đir. Mislim da smo prešli oko 20-ak kilometara. Na povratku smo jeli kruške, šljive, brale su se gljive, šipak za čaj…Tu smo vidjeli i divne konje u daljini, dva crna i jednog smeđeg. Bilo je i tih starinskih kućica, stogova sijena, svega što, barem ja, rijetko viđam, pa je krajolik sasvim ispunio očekivanja.  Neki članovi društva su se, prema govorkanjima, odlučili i na kupnju zemljišta na kraju te živopisne šetnje.

Stari grad smo ipak preskočili obići, pa smo prije mraka došli do auta, negdje oko 19h.
Aute smo dočekali ipak s oduševljenjem, a ekipa u mom autu old school benzinsku (jedinu valjda prije Jaske) s još većim.

Baš lijep način za provesti nedjelju i ne slušati sve te izborne statistike. S obzirom na broj ljudi koji je išao, sigurno je bilo još puno prekrasnih doživljaja i dojmova, šteta što se ne može sažeti sve, ali eto, my two lipas. Bez imena  ljudi – sorry zlatna ribica sam, pa da nekoga krivo ne napišem, ipak mi je bio prvi izlet. To ostavljam za sljedeće doživljaje! J

Tekst: Tamara
Fotke: Razne Izletnice i Izletnici

– Dva –

Antiizvještaj, Žumberak, 9/11

Budući da nisam planinarka, a po svemu sudeć, malo je izvjesno da ću pravom ikada i postati, puno toga u vezi planinarskih pohoda mi nije jasno, pa tako ni razlog zbog kojeg se pišu planinarski izvještaji. Možda je nakana slična onoj kao kad se izletničke naljepnice lijepe gdje god ih pogled može okrznuti – evo nas, bili smo, nalijepili smo, napisali smo. Moj osobni poriv za penjanjem svodi se na tri prosta faktora: druženje, štrudla i pivo, ne nužno tim redoslijedom. Malo toga putem vidim. Moje oči dioptrije -2 uprte su ponajviše u tlo i u sve što možebitno iz njega viri, ne bi li se održala u vertikali i što suverenije gazila iza kakvog kondicijski briljantnog Izletnika.

Elem, izvještaj neplaninarskog neIzletnika, kakav li može biti, do li (jadan):

Krenuli smo autima. Svako od (valjda) svoje kuće. Do Petričkog sela gdje smo se okupljali stigli smo cestom koju ne bih preporučila ni Zlatku Hasanbegoviću. Kolegica iz auta umalo je dušu ispustila. Podno brda sakupilo nas se, činilo se, tristotinjak. Malo tko je koga poznavao, o sebi da i ne govorim.

Bilo je vruće. Hodali smo u koloni. Partizanski, kolegijalno. Pazi grana, pazi trn. Vi ste možda tako navikli, no ja sam bila iskreno ganuta pažnjom. Nekoliko puta smo se, kano, izgubili, da bismo se ubrzo pronašli. Krešo (njega znam) je trčkarao naokolo s nekakvom, meni sasvim neobičnom kartom. Rekli su mi da je planinarska. Ja sam im vjerovala.

Žumberačke staze, za razliku od sljemenskih, pomalo su neutabane. Da su me ostavili samu, nikada se više ne bih pronašla. Mojim -2 uočila sam breze, crnogoricu i nekakvu bjelogoricu. Zemlju, travu, nešto čudnog raslinja, poneku gljivu, kamen i vodu koju smo preskakivali. Sad se smijete, znam. Al ko vam je kriv kad izvještaj delegirate neplaninaru neIzletniku. Svi znamo priču o Platonu i špilji.

U domu je bilo sjajno jer imaju Karlovačko. Karlovačko mi je draže od Ožujskog. Osim što je tih pedesetak ljudi djelovalo malko neveselo. Nisam sigurna, ali mi se čini da i na planinarskim pohodima vrijedi ona „manje je više“. To se, naravno, ne odnosi na prijeđene kilometre, niti na ispijeno pivo.

Povratak u Petričko selo doveo nas je do slapa. Lijep neki slap, nema šta. Od ostatka hoda pamtim samo cestu, cestu i još malo ceste. I neke šljive koje su neki brali. Činilo se kao da smo hodali vječnost.

Meni je bilo lijepo. Možda se ne bi, ovako čitajući, reklo. No ja sam dobila svoje druženje, svoju pivu, a štrudla ionako deblja. A Izletnici… oni su fora.

P.S. Mislim da postoji razlog zbog kojeg je izmišljen pripravnički staž. Možda da se isti uvede i u Izletnik, barem što se izvještaja tiče?

Tekst: Vlatka
Fotke: Razne Izletnice i Izletnici

 

– Opsa sa –