Sjeverni Velebit

17. i 18. studenog 2018. godine je bio rezerviran za posjet Sjevernom Velebitu, točnije planinarskom domu Zavižan. S obzirom da je interes za izlet nadmašio očekivanja, organizatori su i ovaj put na oduševljenje svih izletnika odlučili iznajmiti autobus, što je za sve bio velika radost, jer svi znamo da je je krug travarice ujutro na tašte u busu jedna od stvari koji se ne mogu kupiti novcem.

Krenuli smo iz Zagreba u 8:00 sati, iako je bilo planirano da krenemo u 7:30 ali netko je prespavao budilicu i za kaznu dobio pisanje izvještaja sa izleta.

Makon 2, sata autobusom stižemo u Krasno polje gdje se spremamo i krećemo na hodanje i penjanje.

Prvi dio puta je bio popriličan uspon kroz šumu, malo naporan ali nakon sat vremena brzo stižemo hrbat nakon kojeg je hodanje jednostavnije i ugodnije.

Iako je 2018. godina bila dosta topla i zima nam ja dosta kasno stigla, mi smo bili među prvima koji su tu zimu iskusili ove godine. Naime, iako smo svi priželjkivali lijepo vrijeme, chillanje na obroncima Velebita, zadesilo nas je nešto skroz drugo; magla i – 8 stupnjeva uz jako vjetar. Dakle, plan da se ugodno zezamo se pretvorio u malu avanturu u koju smo hrabro stupili.

Iako vrijeme nije bilo na našos strani, ipak smo usspjeli uživati u nešto drugačijim ljepotama Velebita; magla/vjetar/niske temperature su nam pokazali i drugu stranu Velebita, doduše malo zastrašujuću ali ipak lijepu na svoj način. Nakon par sati hodanja smo naišli i na konje koji tu brave cijelu godinu, a galop horde konja koji je prošao pored nas nas je ostavio bez daha.

Daljnje hodanje je uvelike bilo otežano vjetrom i sve nižom temperaturom ali bili smo hrabri i uporni i uspjeli doći do Planinarskog doma Zavižan na 1594 metara nadmorske visine. Prvi dan smo prošli oko 12 kilometara kroz nekih 4 sata hodanja plus pauze koje i nismo baš previe radili jer ja na tako niskim temperaturama najteže stajati na mjestu, čovjek se lakše ugrije u hodu (ili morate piti rakiju).

Dolazak u dom je sve ugrijao, vratio nam osmijeh na lica i moglo je započeti spremanje večere i ugodno druženje uz pjesmu.

Drugog dana je vrijeme ponovno bilo dosta nezgodno i to je glavni razlog zašto nismo mogli otići na sam vrh Veliki Zavižan, ali skupili smo snage bar da vidimo kako izgleda vrh iznad samog doma, u videu ispod teksta je donekle vidljivo koliko su to ovog puta bili divlji uvjeti.

Međutim, ubrzo nakon napuštanja planinarskog doma i spuštanja sa vrha, ulazak u šumu je donio ljepše i ugodnije staze a i nešto ugodniju temperaturu.

Taj drugi dan ugodnog hodanja smo završili sa 10 kilometara hodanja, u malo mjestu Oltar.

Međutim, izlet smo odlučili završiti prigodnim roštiljom u OPG Butina, uz finu klopu, druženje i posjetu medvjedima.