Uskrs na Zavižanu: Kako su Izletnici (umalo) ukrali Uskrs

8. – 10.4.2023.

Kao novom članu kojemu je ovo zapravo bio prvi izlet s društvom Izletnika, zapalo me da ukratko sročim što se to krije iza naziva posljednje izletničke avanture. Dakako, u prvom planu je uskrsna atmosfera koja je već u startu dala nagovijestiti da ćemo navedene dane provesti, osim u istraživanju velebitskih čari, i u tradicionalnom prežderavanju, no nismo ni slutili da će nas jedna šunk(ic)a dovesti u pomalo neugodnu situaciju s našim zavižanskim domaćinima.

Prvi dan (subota)

Početak avanture ovog amatera, mislim dakako na sebe, započinje vožnjom s tri vrlo avanturistički nabijene mlade djeve zbog kojih sam se već tih jutarnjih subotnjih sati zapitala: “Majke ti mile, u što se to uvali?”. Zanimljivo je zapravo da će prava snaga tog pitanja izbiti na površinu narednog dana, kad će mi poteći par suza (strateški svega par, jer u protivnom bi mi se bilo zaledilo čitavo lice), u trenutku kad će se moje jenjavajuće koljeno pobuniti protiv mene i onoga što radim s njime. I tako krenusmo nas četiri te subote negdje malo prije 7 sati put Krasna, odakle smo, okupivši se nas 13-ero od ukupno 16-ero (nestrpljivost na sjelu), pogledavali krasne velebitske obronke ispijajući svoju prvu jutarnju kavu u bistrou Manjan. Bilo je već 9 sati, pa sam se ja prebacila na nešto jače, carpe diem prvom prilikom. Do Babić Siče stigli smo svojim četirima autima, nakon čega smo se do doma Zavižan odlučili prevesti terencem jer su bile izgledne šanse da naši gradski ljubimci neće biti podobni za planinske uvjete. Na kraju je to jedva i terenac mogao. O tome nešto kasnije. I tako stigosmo mi, kao i naša obilna uskrsna trpeza do doma, odakle smo se oko podne, nakon neminovnog upijanja sunca, zaputili na našu prvu rutu od blagih 7 km. Vrijeme je bilo prekrasno, i taman podobno za naš izlet. Spustili smo se Stazom zviri i popeli se natrag Tragovima čovika.

Bila je laganica, tako da smo već oko 16 sati bili natrag u domu, pa smo s objedovanjem i druženjem na toplom započeli nešto ranije. Na meniju je bilo varivo od leće, no na stol je došlo varivo bez leće. Leća se negdje putem zagubila, a namjesto nje smo metnuli par krumpira. Sasvim solidno. Bitno da je povrtno i toplo, za okrepu savršeno. Večer je provedena uz raznorazne aktivnosti, no ja sam poprilično rano svima kazala laku noć, tako da ne mogu sa sigurnošću izvijestiti o kojim je točno aktivnostima bila riječ. Recimo da su se igrale društvene igre uz laganu i primjerenu hidraciju.

Drugi dan (Uskrs)

Nakon prve noći u Zavižanu uslijedio je i tradicionalni uskrsni doručak koji je započeo Olimpijajadom u 9 sati. Klasično tucanje jajima. Neki su to vrlo ozbiljno shvatili, a onda i sami skoro bili nasamareni. No poštenog pobjednika, zapravo pobjednicu, smo imali (Bravo Mare!) koja je onda svoje trijumfalno jajce vesela prezentirala držeći drugom rukom zastavu PD Izletnika, dok su je drugoplasirani morali držati objema. Tako vam je to, momci, slabo ste tucali.

Oko 10.30 sati krenuli smo na našu drugu izletničku rutu, onu koja je uključivala dva velebitska vrha do kojih nikako nije bilo lako doći: Mali Rajinac koji stoji na 1699 nm te je time najviši vrh sjevernog Velebita te nešto niži Veliki Pivčevac (1676 m). Vremenske okolnosti su se bitno promijenile. Već je dan prije počeo padati snijeg, a preko noći nije nikako popuštao, tako da je naše daljnje penjanje (ali i spuštanje) bilo surovo. Neki su izletnici odlučili preskočiti tu snježnu ekspediciju, a onda su oni dobili po prstima, no ne zbog toga što su preskočili s nama ostalima sudjelovati u snježnim radostima, nego zato što se ispostavilo da smo to jutro nehotice narezali šunku naših domaćina… Ah ta šunk(ic)a! Previše hrane posvuda, i čovjek se lako zabuni. Duboke isprike još jednom našim domaćinima, kojima smo ostavili jednu šunku i nadam se izgladili stvar. No dakako, ne nužno samo time, već više samom činjenicom da smo mi poštena i dobra planinarska ekipa koju bi svaki planinarski dom rado udomio. No dobro, vratimo se mi našim usponima i padovima tijekom rute od kojih 15 km, koju smo uspješno priveli kraju u roku od nekih 7 sati, vrativši se u dom oko 18 sati. Laganica? Ne! Doduše, da je suditi po Adamu, bio je to piece of cake, no većini drugih, a naročito poor myself, bilo je teško. Meni je zaista drago da smo uspjeli odraditi planiranu rutu i to u predviđenom roku i sastavu, i da moje koljeno to nije uspjelo pokvariti. Hvala Martini na udijeljenom Brufenu, djelovao je nepunih sat vremena, taman do spusta s Pivčevca, a hvala i Vanji, Marku i Igoru, koji su se pokazali kao pravi dobri momci. Cuga na meni jedne srijede! No dobro, koljeno sa strane, izlet je bio odličan, a nije falilo ni neočekivanih prizora: friški medo u snijegu, četverenoški uspon na Pivčevac, i slalomi s njega istog jer naprosto druge nije bilo, to su te čari snijega, zapravo Velebita kao takvog. 

E da, pa zaboravih spomenuti da je magla zaista bila svuda oko nas, i da su markacije bile beskorisne, slava novoj tehnologiji, bez koje bismo još uvijek tumarali po velebitskim obroncima. The Mist. 

Povratak u dom podrazumijevao je dakako večernju klopu, koja je zapravo bila kao neki uskrsni doručak 2.0. Ali ne samo to! Planirano je bilo i iznenađenje povodom Markovog rođendana, koji je, osim torte (Mamine torte, to be precise) s nekolicinom svjećica, dobio i iznenadni posjet prijatelja. Bon anniversaire Marko! Zabava je potrajala do kasno u noć (rano jutro?), čemu ja naravno nisam bila svjedočila, jerbo me krevet, kakav god da bio, privukao već prije 22 sata. Umor je ponekad jači od dobrog društva i volje, makar i jedno i drugo bilo pod utjecajem alkohola (možda nedovoljno?). 

Treći dan (Uskrsni ponedjeljak)

Zadnje jutro na Velebitu, barem ovog izleta. Snijeg se oholio i te noći, a prema mjerenjima naše najviše meteorološke postaje, temperatura je bila ugodna -4 stupnja. Sasma OK. Uspjela sam maznuti koji komad Markove torte, mada mi zapravo nije jasno kako je ijedan komad uspio dočekati jutro, toliko je bila dobra, ruke ti se pozlatile, Ana! Objed, pakiranje, i put pod noge. Dio izletnika odlučio se spustiti sve do Krasnog, dok se drugi dio zadovoljio polovičnim spustom do parkinga na Babić Siči. Rijetki su oni koji su bili primorani spustiti se terencem. Ja sam među njima, damn. Nisu mi dali, ili nisam mogla, ne znam više ni sama, no u svakom slučaju, pametna odluka, ili… 

Grupe su u spustu, terenac napunjen, Marko za volanom, Ivana kao ispomoć, a ja iza sa steznikom na koljenu kao kakva rolana šunka. Rolani smo skoro sve troje bili. Terenac je jedva prošao prvo skretanje od doma, pohvale Marku i Ivani na spretnosti, ja sam samo bila dio tereta, a situacija je bila toliko napeta da je opcija da sam se ipak otišla spustiti nogama/štapovima/na stražnjici bila itekako prihvatljiva. Spustili smo se do Babić Siče vozeći se 10 km na sat, a nedugo potom je s padina provirila i naša prva grupa planinara. Rasporedili smo se u aute i sišli do Krasnog gdje smo pričekali drugu grupu. Zavidila sam im. Cijelog tog jutra. Kao i ostatak dana. Krenuli smo natrag za Zagreb oko 13.30 sati. Nerado smo se oprostili od velebitskog obzora i Zavižana, koji se zaista dokazao da je između snijega, vjetra i sunca. 

Autorica: A.H.

---

Oceanovih 11 na Zavižanu

11. – 12.3.2023.

11.3. u 7 sati ujutro 11 planinara odlučilo se udobnost toplog kreveta zamijeniti planinarenjem na Velebit prema planinarskom domu Zavižan. Očekivalo se 60 cm snijega prema podacima Hidrometeorološkog zavoda. Što nas je nagnalo da krenemo na uspon u punoj ratnoj opremi. Ekipa je bila raspoložena, ispostavilo se da dobro dišemo zajedno te nam je vikend prošao brzo i nezaboravno. Odlučili smo se za kraću turu od kuće Oltari do planinarskog doma Zavižan, s obzirom da nismo znali koliko nas zahtjevan uspon čeka s teškim ruksacima.

Vrijeme nas na putu prema gore baš i nije pomazilo. Bilo je vjetrovito i maglovito tako da uopće nismo vidjeli gdje se nalazi planinarski dom, a kamo li gdje se nalazi Kvarner.

Na kraju se ispostavilo da nam krplje baš i nisu bile previše od koristi jer je snijeg bio plitak i dovoljno tvrd da se može po njemu hodati. Svejedno su se neki odlučili u jednom trenutnu iskušati u hodanju u krpljama.

Oko 2 sata stižemo do planinarskog doma gdje se raspakiravamo, odabiremo svatko svoj krevet i sjedamo u blagovaonicu na predah. Dora, nova članica našeg društva, predlaže da odemo u obilazak obližnjih vrhova. Polovica ekipe uzima manje ruksake i odlazi u nove subotnje popodnevne avanture. Spuštamo se po stazi Velebitskog botaničkog vrta, probijamo se kroz šumu neoznačenim putevima gdje uživamo u dubokom snijegu.

Kako mi koncentrirano grabimo kroz snijeg, vjetar tjera maglu te počinjemo uživati u pogledu nakon što smo krenuli na obližnji vrh Balinovac.

Predvečer uz iće i piće nastavljamo druženje u domu.

Proveselili smo se uz pokoju pivicu i žesticu. Još je jedna ekipa očeva i sinova s nama dijelila dom te večeri. Sinovima je Bela prodavala priču da se Antonija ustvari zove Marija. Nakon što smo ostali sami u dnevnom boravku, Žina nam je otkrio svoju nježniju stranu te nam je uz solidno sviranje gitare pokazao da ima smisla i za pjevanje. U nastavku kratki video kako je to izgledalo. (P.S: Papageno nemoj slušati ove pokvarene gramofone 🙂 ) Pjevala se i himna ovogodišnje planinarske školice.

Drugi dan nas je dočekalo lijepo vrijeme. Odlučili smo ponoviti jučerašnju turu s time da smo u nedjelju odlučili obići i vrh Veliki Zavižan .

Kružnu turu oko Balinovca i Velikog Zavižana odradili smo bez teških ruksaka tako da su svi uživali u snježnim radostima. U nastavku ću vam pokušati dočarati kako je to ustvari izgledalo.

Kao fakultativni izlet odlučili smo posjetiti utočište za medvjede Kuterevo.

Nažalost, Adamovo zapomaganje (i simpatičan ubrzani obilazak utočišta) je na kraju nekako i meni stvorilo dojam da mi se ništa specijalno ne sviđa u tome što vidim medvjede zatočene unutar ograde. Makar je njima tamo vjerojatno bolje nego u cirkusu ili zoološkom vrtu gdje imaju još manje prostora za sebe.

Snježni pozdrav s Zavižana!