…ili smo osuđeni samo na sjećanja.

Prolog

Nije krenulo dobro. Kao da nije bilo dovoljno što se grč u želucu svaki dan pojačava od pomisli na pothvat u koji se upuštamo, odmah u startu problemi oko polaska. Nije se radilo o običnom kašnjenju, kakvo se očekuje, već neke frke na poslu i slično i to kad smo već u autu. Ne preostaje ništa nego ubiti to vrijeme vozikanjem naokolo. Vrijeme je neko čudno, toplo je koliko se to očekuje od kraja ljeta, uz neku blagu popodnevnu izmaglicu, ne onu hladnu jesensku, nego sunčanu, ljetnju, koja nagovještava pogoršanje vremena koje nas očekuje iduća dva dana. Djeluje nekako prijeteće i užasno depresivno.

Sunce je već zašlo kada smo stigli u Paklenicu. Tu ćemo ostaviti jedan auto, pa drugim do Zavižana, a na povratku ćemo obrnuto. “Povratak”, nešto što bi se trebalo dogoditi, ali riječ koja u ovom trenutku zvuči toliko nadrealno i svijest ju jednostavno nije u stanju pojmiti. Pijemo brzu kavu i kupujemo tube za cigarete.

Nitko ne zna koje je bilo vrijeme kada smo stigli na Zavižan, znamo samo da je već bila noć, ali vrijeme sada više ionako nije bitno. Umorni smo, ali ipak nalazimo još malo snage za skuhati večeru koju smo dogovorili još prije polaska. Večera je odlična i svi su dobro raspoloženi, no u zraku se i više nego osjeća tjeskoba zbog onog što nam predstoji. Vjerojatno se slično osjećaju vojnici večer prije odlaska u borbu, veseleći se i zabavljajući, ali zapravo prikrivaju tjeskobu, ne znajući što ih čeka, s mislima na trenutak kada će sve biti gotovo i kada će se vratiti.

Dan 1.

Loše vrijeme koje je najavljeno nije izostalo i nećemo tako skoro krenuti, ako ćemo uopće danas krenuti. Nažalost mozak je u takvom stanju da nitko ne može iskoristiti to vrijeme da se malo više naspava, tako da jutro uglavnom prolazi u praćenju vremenske situacije, što se u nekom trenu pretvara u gledanje grmljavinskog nevremena i munja koje udaraju u otoke i idu prema nama. Provjerom na internetu zaključujemo da je ovo trenutno valjda najgore grmljavinsko nevrijeme na svijetu, ima još jedno slično negdje u Karibima. Kao da nas vrijeme namjerno zavlači i ne da nam da konačno krenemo, a nakon čega će, uvjeravamo se, sve biti nekako lakše.

Taj osjećaj da će sve biti lakše, rasplinjuje se u onom djeliću sekunde kada smo konačno stavili ruksake na leđa. Tek tada nas zapravo udari spoznaja, da ćemo uz sve ostale muke, još morati tegliti i dvadeset kila na leđima. Zadnji pogled prema autu i još jedna pomisao na trenutak kada ćemo ga opet ugledati. Hoće li se to uopće desiti, što ćemo sve tada znati, hoćemo li u tom trenutku to više biti mi?

Put prolazi više manje nezanimljivo, nakon jutrošnjeg nevremena, nebo se raščistilo i uživamo u ugodnoj i ležernoj šetnji prema Alanu, našem današnjem odredištu. Osim što je šetnja sve samo ne ugodna i ležerna s dvadeset kila na leđima, a tek je prvi dan. Od devet. Povratak je trenutno potpuno nepojmljiv. Skupljanje žigova, odmori, pokoji odrađeni vrh uz put i već nas dosta prije Alana hvata mrak.

Prvi dan je konačno odrađen, a osjećaj zadovoljstva kada konačno skidamo ruksake i gojzerice traje vrlo kratko, tek toliko da nas podsjeti kako nas čeka još sedam, osam dana agonije. Nemamo snage ni za pojest nešto pošteno, samo juhu, a što samo znači da jedan obrok više moramo nosimo sa sobom ostatak puta.

Iz smjera mora opet dolazi nevrijeme i dogovaramo što ćemo sutra. Nakon toga, vrijeme bi se trebalo poboljšati, tako da je sutra ključan dan što se toga tiče. Odlučit ćemo ujutro.

Negdje u noći budi nas grmljavina koja je jako, jako blizu. Nekakav čudan osjećaj ugode stvara ta grmljavina oko nas, dok smo mi u domu, na sigurnom.

Dan 2.

Nakon kratkog vijećanja odlučujemo da ćemo se ipak danas zaputiti prema skloništu Skorpovac, našem idućem prenoćištu. Prognoza kaže da nas očekuje nešto malo kiše, pa odlučujemo da je bolje malo pokisnuti, nego izgubiti cijeli dan.

Prvi dio puta prolazimo kroz predio koji je ocito izgorio nedavno. Izgleda malo nezemaljski, livade, crna zemlja, kamenje, no kako smo u oblaku i puše malo jači vjetar, nismo baš u prilici uživati u krajoliku. To nije toliko bitno, ionako smo od pomisli da bi mogli uživati davno odustali, a trenutno su nam misli okupirane razmišljanjem hoće li nas putem sustići kiša ili ne. Naravno, u nekom trenu nas sustiže, kao da je to uopće bilo upitno.

Još prije je odluka bila da ćemo se u nekom trenu razdvojiti, pola skupine će otići na obližnji vrh po žigove, a drugu polovicu žigovi ni najmanje ne interesiraju i produljuju ravno na Skorpovac, gdje bi se onda svi skupa trebali naći. Dogovor je da će, ovi koji idu na vrh, ako ne stignu, uhvati ih mrak ili nevrijeme, prenoćiti u nekom od obližnjih skloništa, pa ćemo se opet skupiti sutra.

Ostavljamo ekipu koja ide na vrh, a mi žurimo kako bi što prije stigli. Ubrzo počinje padati i ozbiljna kiša, tako da smo u vrlo kratkom roku potpuno mokri, a da ne bi ostalo samo na tome, pobrinuo se i hladan vjetar. Hodamo tako neko vrijeme već na rubu očaja, i u trenutku kada smo, prema našoj procjeni, bili već blizu skloništa, ugledamo putokaz na kojem piše: Skorpovac 2h. Ipak nismo prije toga bili na rubu očaja, bilo je još dosta do njega, no sada smo definitivno bačeni preko njega. Ne postoji način kako opisati što 2 sata znači u trenutku kada smo mislili da se radi još o minutama. Nastavljamo hodati, a misli opet bježe prema trenutku kada ćemo konačno ugledati to sklonište, i olakšanje koje će u tom trenu nastupiti, ne bi li se na taj način barem djelomično taj osjećaj prizvao u sadašnji trenutak. U nekom trenu misli odlaze još dalje, na trenutak kada će sve ovo biti gotovo i kada će negativne emocije nestati, kao da razum traži neko čvrsto sidrište za koje će se uhvatiti da ne iščezne. No u nekom trenu ni to više nije dovoljno, i mozak ulazi u stanje kada mu može pomoći jedino distrakcija, a što postižemo pričajući sami sa sobom (svatko od nas) i pjevajući na glas.

Grah je možda i najbolji koji smo ikada jeli. Domaći, s domaćim suhim mesom i tjesteninom, kaže čovjek. Planirani obrok će ostati i dalje u ruksaku i pridonositi težini, ali u ovom trenu je to nebitno, jer ovaj grah je točno što nam je trebalo. Ostatak ekipe nam se očito neće danas pridružiti, valjda su ostali na nekom od usputnih skloništa, no ne možemo provjeriti jer ovdje nemamo nikakav signal, a i ionako bi se gurali, jer na kraju nas je jedno 10-ak na skloništu.

Dan 3.

Kako je i bilo najavljeno, ujutro nas dočekuje sunce i vedro nebo. Puše i nekakva bura, što je odlično jer će nam taman osušiti mokru odjeću i gojzerice do polaska. Od ljudi koji su s nama bili na skloništu, definitivno je najveći dojam ostavio jedan Švicarac koji sa dvije mule ide već mjesecima od Švicarske prema, kako kaže, Albaniji i Turskoj. Pokušavamo saznati više detalja, zašto, koji su mu budući planovi, no čovjek, iako susretljiv i simpatičan, daje vrlo šture odgovore iz kojih ne možemo puno saznati. Potpuno razumljivo, da je razgovorljiv i vičan interakciji s ljudima, vjerojatno ne bi mjesecima išao s mulama divljinama preko pola Europe, nešto što nam je potpuno razumljivo, pa ga stoga niti ne gnjavimo previše.

U nekom trenu uspijevamo uhvatiti neki signal, pa saznajemo da je ostatak ekipe imao neke probleme i drame i da mi krenemo pa se svi nađemo na Baškim Oštarijama, gdje postoji čak i opcija da napravimo dan pauze.

Nakon što smo se svi konačno našli na Baškima krenula su pitanja i priče, no vrlo brzo shvaćamo da nikada nećemo saznati što se desilo prethodnu večer s grupom koja je išla po žigove. Ne radi se da nam ne žele reći, već su vjerojatno bili u nekom drugom stanju svijesti, tako da ni sami više ne mogu točno pojmiti što je bilo. Dvije stvari su ipak sigurne, nastavljamo svi skupa dalje i nema više skupljanja žigova, na veselje svih sudionika.

Ovo je, među ostalim, bio i dan kada smo imali priliku jesti u restoranu, otuširati se i spavati u pravom krevetu. Malo nam se javlja osjećaj krivnje, kao da varamo, no taj osjećaj će vrlo brzo nestati, s obzirom da nas najteže tek očekuje.

Dan 4.

Ujutro se dio ekipe prema dogovoru zaputio do Gospića u nabavku, a i malo smo preraspodijelili višak hrane koju imamo kod sebe. Iako je jedna od opcija bila da cijeli dan ostanemo ovdje odmoriti, na kraju ipak odlučujemo da ćemo krenuti prema Šugarskoj dulibi. To bi trebao biti najteži dio cijele ekspedicije.

Vrijeme je i danas dobro, a trebalo bi ostati takvo do kraja, iako je upitno što točno znači “dobro”. Malo je vruće i trenutno se ne čini kao da je to bolja opcija od kiše, ali realno, je, puno je bolja. Od danas počinje “drugi” dio naše ekspedicije, onaj pravi. Do sada smo uglavnom bili u civilizaciji, sa strujom, vodom, wc-om i lijepo uređenim stazama. Sada toga više neće biti do kraja, slijedi prava divljina i prepušteni smo sami sebi.

Tko god je prošao Ramino korito, zna da ono ne označava samo dio puta, geografsku lokaciju već da ono predstavlja i određeno stanje svijesti. To se najbolje vidi kada dvoje ljudi koji su ga prošli samo izgovore to ime, i znaju da se potpuno razumiju, bez više ijedne izgovorene riječi. Čak i usputni promatrač može im u očima vidjeti to razumijevanje. Ovdje se mozak više nego igdje drugdje počinje hvatati za svoja, sada već ustaljena, sidrišta, trenutak kada ćemo doći na sklonište, trenutak kada ćemo se spustiti na parking Velike paklenice, a dodaje i još jedno novo: kuhanje taljaneta za večeru.

Zanimljivo je kako ljudi uvijek pričaju o boravku i odlasku u prirodu kao neko duboko duhovno iskustvo, pronalaženje sebe, smisla života i slično. To su totalne gluposti. Već nakon par dana mozak degradira do te mjere da teško može razmišljati dalje od osnovnih potreba, kao hrana, voda, nužda, spavanje, imamo li dovoljno tuba za cigarete, jesu li se potrgale u ruksaku i tko će ih motati. Ovo s cigaretama je zanimljivo, ali valjda fizičke ovisnosti tako funkcioniraju, pa ih mozak stavlja u istu klasu problema kao osnovne životne potrebe. Svi pokušaji malo apstraktnijeg razmišljanja završavaju na način da mozak ulazi u petlju gdje se ne može maknuti od neke osnovne teze, odnosno ponavlja pitanje u beskonačnost jer nije u stanju producirati išta što bi ličilo na odgovor. Ta degradacija je posebno vidljiva u kognitivnim funkcijama, posebno socijalnim. Recimo, razgovor koji bi inače išao: “Želiš li malo čokolade?”, “Ne, hvala”, pretvara se u 5-minutnu raspravu gdje jedna strana uporno ponavlja jedno te isto pitanje, a druga niječe, kao da niti jedna strana nije u stanju pojmiti da netko može u tom trenu imati drugačije želje glede čokolade.

Nešto malo prije skloništa sustiže nas grupa Čeha, koji također planiraju spavati na Šugarskoj. I da, jedan od njih hoda u sandalama! U tom trenutku smo ozbiljno posumnjali da se sve ovo zaista događa, i da smo možda u nekakvoj simulaciji ili nešto slično tome, pa je naš um stvorio sliku tog Čeha na osnovu nekih standardnih predrasuda, jer scena je bila baš bizarna.

Dolazak na sklonište, taljanete i odmaranje su točno ono čemu smo se cijelim putem nadali. Ti trenuci, kada smo gotovi s hodanjem za taj dan i opuštamo se su nešto zbog čega bi se skoro moglo reći da se sve isplati. Iako ne zapravo, radi se samo o tome da su nam kriteriji zadovoljstva jako niski, a spuštati kriterije mučenjem samo da bi se čovjek osjećao bolje nakon toga nema nikakvog smisla, osim ako nemate mazohističke sklonosti, ali to je nešto sasvim drugo.

Dan 5.

Danas je nekako bolje, kao da je onaj osjećaj mučnine, koji se javlja svako jutro od pomisli na ono što nas čeka taj dan, malo splasnuo. Vjerojatno jer nas čeka manje hodanja u odnosu na jučer, a vjerojatno smo i već malo otupili na sve to. Djelomično je to i zbog toga što smo sada u potpunom odmaku od direktne civilizacije i iako još uvijek imamo stvari kao internet, gps i sl., fizička odvojenost radi svoje i trenutno smo u nekom drugom stanju svijesti.

Negdje tokom dana zaključujemo kako se nikome zapravo ne da na kraju ići na Vaganski i Sveto brdo i kako ćemo se spustiti ravno u Paklenicu, a ionako se za vikend opet vrijeme kvari. To nam ostavlja jedan dan viška, pa zaključujemo da ćemo sutrašnji dan rastegnuti na dva, pa obići još neke stvari uz put koje inače ne bi mogli. Na Vaganskom i Svetom smo ionako svi već bili više puta, a osjećaj olakšanja da se nećemo morati penjati skroz gore je daleko jači od eventualne potrebe za hvatanjem nekakvih dostignuća, tako da je prijedlog jednoglasno i uz oduševljenje svih prihvaćen. To je valjda bio prvi trenutak na cijelom putu kada je kraj cijelog pothvata postao realnost, do tada je postojao samo kao nekakva ideja, ali koju nitko nije ozbiljno doživljavao.

Sklonište. Parking. Taljanete. Mozak već ima svoju rutinu tokom hodanja.

Dolaskom na Stap, shvaćamo zašto je čovjek sa Skorpovca rekao da mu je to najljepši dio Velebita, barem mi koji nismo još bili ovdje, a neki od nas nisu ni znali da postoji. Ta večer na stapu u skloništu Tatekova koliba je vjerojatno highlight cijelog izleta i možda jedan od dva ili tri trenutka kada smo zaista bili sretni. A usrećile su nas male stvari: motanje cigareta (tube su još žive), stavljanje dodatnih začina u taljanete, kuhanje čaja od šipka, koji smo pobrali putem i kandirane limete koju smo imali sa sobom.

Samo sklonište nije u toliko dobrom stanju kao, recimo, Šugarska, prije spavanja morali smo iseliti nekoliko škorpiona, gliste, i par predimenzioniranih čudnih kukaca. Oni Česi su i večeras s nama i iako već drugu noć za redom spavamo na istim skloništima, svaka grupa hoda svojim tempom, putem se sretnemo možda jednom i ne komuniciramo više od onog što se smatra minimumom pristojnosti. Mi smo tokom cijelog puta razvili svoju komunikaciju, svoje rituale i rutinu i jednostavno je teško nekoga uklopiti u to. Vjerojatno je tako i s njihove strane i svi to jednostavno poštujemo.

Dan 6.

Prvi zanimljiviji detalj na koji nailazimo je Stapina, vrh, stijena, kamena struktura, veliki zaobljeni monolit, koji ne izgleda kao da je nastao prirodnim putem. Na njega se nemoguće popeti, pa ga malo proučavamo iz podnožja. Malo kasnije nailazimo na kamenu galeriju, kratka kruzna staza kroz razne zanimljive stjenovite formacije. Tj, bile bi puno zanimljivije kada vas na svakom koraku ne bi pokusale ubiti bacanjem u neku jamu, padanjem kamenja na glavu, ili rezanjem dijelova tijela ostrim stijenama. Netko je formacijama čak dao i imena, kao zmajev hrbat, terasa noževa, žabac Pončo, ali na kraju smo malo razočarani jer nema formacije koja bi predstavljala bogorodicu ili nešto tome slično, a što je, barem na našim prostorima, de facto standard kada se radi o uočavanju poznatih stvari u prirodnim oblicima.

Put do skloništa Zavrata nas vodi nekim čudnim stazama, kojima planinari očito ne idu baš često, s obzirom da markacije nisu obnavljane već godinama, ali nemamo većih problema pronalaziti put.

Sklonište. Parking. Taljanete. Zadnji put, sutra je kraj. Kraj, nešto što nam je do sada bio potpuno apstraktni koncept, sada postaje realnost. Sutra će sve biti gotovo i pomisao na to, te da da je sve ono iza nas, sada zaista iza nas, diže nam razinu entuzijazma i dobro raspoloženje je i više nego vidljivo.

Cijelim putem se nadamo da neće biti nikoga na skloništu, nije da nam smeta, no pomisao na one bezvezne socijalne interakcije s nepoznatim ljudima, a koje se očekuju, izaziva nam popriličnu anksioznost. Nažalost, dolaskom na sklonište, ispada da nismo sami, nailazimo na troje djece rane školske i predškolske dobi, a nakon inicijalnog pozdrava i pogleda nepovjerenja s obje strane, saznajemo da su tu sa svojim mamama, koje upravo traže drva okolo.

Naši strahovi od socijalnih interakcija, na kraju se pokazuju potpuno promašenima. Tu večer smo nahranjeni roštiljem i ostali smo budni daleko duže nego inače, družeći se svi skupa uz vatru, te bi bila prava šteta da smo bili sami na skloništu. Iako su naše socijalne mogućnosti i potrebe dosta nisko, to može imati i kontraefekt, kao u ovom slučaju. Kada su ljudi u takvom stanju punoteže ostvarujui komunikaciju na generalnoj razini, ali zato se jako brzo povezuju s osobama koje su u sličnom mentalnom sklopu, a ljudi koji dijele isti interes prema planinama i prirodi, definitivno spadaju u to.

Dan 7.

Pozdravljamo se s našim novostečenim prijateljima pritom razmjenjujući kontakte, što nas lagano počinje vraćati u realnost. Danas sve završava, danas se vraćamo u stvarni svijet. Čudan je neki osjećaj, s jedne strane užasno olakšanje, ali s druge nekakav strah kako ćemo se ponovno uklopiti nazad, hoće li se to desiti samo od sebe, ili će nastati neke teškoće. Nije lako samo tako iskočiti iz jednog specifičnog okruženja, u kojem smo bili zadnjih tjedan dana, natrag u stvarni svijet.

Putem su nam misli potpuno usmjerene samo na onaj trenutak kada ćemo konačno stići do parkinga gdje smo ostavili auto prije tocno tjedan dana. Nema više skloništa, nema više taljaneta, samo hodamo, a misli su fokusirane na taj jedan jedini trenutak kada ćemo posljednji put skinuti ruksak s leđa i izuti gojzerice. Pogotovo izuti gojzerice. Leđa su već otupila od ruksaka, a nakon tjedan dana i značajno je lakši, ali noge su konačno popustile sada pred sam kraj i hodanje postaje pomalo bolno od žuljeva i svega.

Naravno da nas pred kraj čeka još jedna agonija i što smo bliže završetku svaki trenutak se čini sve duljim. Nakon što smo prošli Rujno, koje je većinom ravno, čeka nas strmi uspon do prijevoja s kojeg se onda spuštamo u Veliku paklenicu. Samo da odradimo taj uspon i onda lagano do kraja. No nakon uspona i kraćeg odmora shvaćamo da je silazak prema domu još gori, beskonačno spuštanje niz strme staze, a noge više ne slušaju. Samo da odradimo i taj silazak do doma, pa onda lagano kroz kanjon do parkinga. No i to se uspijeva pretvoriti u potpunu agoniju. Ta staza kroz kanjon Velike paklenice postala je simbol mučeništva, nešto kao planinarski križni put. Iako objektivno jedno od ljepših mjesta koje se može vidjeti u Hrvatskoj, tokom godina i nebrojenih izleta u tom kraju, a koji nekako uvijek završavaju spuštanjem kroz taj kanjon, uspjela je dobiti vrlo omražen status, jer uvijek se doživljava kao onih sat, dva koje još treba odraditi, iako je izlet zapravo već gotov. Čak i pogled na impresivan Anića kuk, znači samo da nas upravo čeka silazak po onoj glupoj kamenoj stazi, koja kao da je napravljena da se ljudi polome na njoj, a pogotovo nakon tjedan dana hodanja i na nogama koje više ne rade baš najbolje ono što im je svrha.

Uvijek smo zamišljali da će taj trenutak kada konačno dođemo do parkinga biti vrlo emotivan i upečatljiv. Da, grlimo se, pustimo čak i koju suzu, no zapravo se osjećamo nekako tupo i isprazno. Tjedan dana smo bili potpuno fokusirani na taj cilj, a sada kada smo ga dostigli ne znamo što ćemo s njim. Nejc Zaplotnik u svojoj knjizi “Put” kaže: “Tko traži cilj, ostat će prazan kad ga dosegne, tko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi.” Možda je to to, možda smo i mi zapravo pronašli put, što god to zapravo značilo.

Epilog

Nakon što je prošlo neko vrijeme, dojmovi se slegli, dvije stvari su se iskristalizirale. Prvo, da, ovaj pothvat je većinu vremena bio agonija i mučenje uz tek poneke rijetke trenutke kada smo uživali. Drugo, ovo je najljepši planinarski pothvat koji smo napravili, a i jedna od boljih stvari u životu uopće, nešto čega ćemo se uvijek rado sjećati i užasno nam je drago da smo to napravili..

Zašto je to tako nemam pojma. Radi li se o vrsti Štokolmskog sindroma, gdje sami sebi pokušavamo racionalizirati postupke, kako si ne bi morali priznati da smo pogriješili, ili jednostavno mozak radi tako da vremenom zaboravlja negativne emocije, na kraju nije niti bitno. Ostaje nam samo onaj osjećaj iznimne sreće i zadovoljstva svaki puta kada se sjetimo našeg pothvata. A možda je samo pitanje jesmo li uopće u stanju uživati u trenutku, …