11. – 12.2.2023.

1. dan

Plan je bio da se nađemo u Rizvanuši u 9 ujutro, ali smo malo kasnili tako da smo se našli oko pola 10. Malo smo se prometiljali i podružili kod auta, popadali odmah na početku malo po ledu na koji sam se sparkirala, navukli dereze, usuglasili se da nitko neće uzeti krplje jer nam neće trebati i krenuli na uspon prema PD Visočica.

Prvih pola sata – 45 min je bila lijepa ugodna šetnja po malo snijega i malo leda, Goran je odlučio biti izvidnica i ići sam naprijed pa smo slijedili njegove korake, sunčeko je sijalo kroz granje na naša ozarena lica, snijeg se ljeskao i sve je bilo idilično. Idili ubrzo dolazi kraj te počinje ozbiljniji uspon po ozbiljnijoj količini snijega. Bilo je odmah ustvrđeno da je možda ipak bilo pametnije uzeti krplje ali, eto sad, što je tu je. Nastavljamo hrabro dalje nadajući se da se količina snijega u koji propadamo iz koraka u korak neće povećavati s količinom prijeđenog puta, ali naravno da jest i da smo u jednom trenu počeli propadati do guzica.

Ne vjerujem da je bilo osobe koja nije u više navrata htjela odustati od života, ali hrabro smo gurali dalje, trudili se što pažljivije hodati kako bismo što manje propadali, zbog tog truda najvjerojatnije propadali još više i uzdali se da nas Goranovi koraci navode na ispravan put. S posljednjim uncama možda snage, ali ponajviše živaca, dolazimo do prekrasnog PD Visočica, potpuno prekrivenog snijegom, sjedamo na par minuta, shvatimo da je u prostoriji toliko hladno da se dimi iz nas pa se počinjemo ozbiljnije baviti vatrom u peći. Goran je započeo vatru, Vanja, Ivan i Marija su je rasplamsali i kraljica Marija ju je održavala cijelu noć, na tome joj beskrajno hvala. Također sve zahvale Ivanu koji je nabavio većinu drva ili iz drvarnice iza kuće ili ih pileći po šumi.

Nakon što je cijela ekipa došla do doma i vatra se rasplamsala ugodno smo se smjestili i izvadili, kada se sve zbroji, otprilike 30 kg hrane na stol. Konzumirali su se najfiniji browniji i carrotcake svih vremena, domaći bureci, sirnice, burgeri, sirevi i salame, pivice, vino i rakija, ali kao da to nije dosta odlučili smo upotpuniti bakanalije i do ponoći peći mini palačinke sa srpskim, odnosno najboljim, eurokremom.

Noćno nebo je isto bilo spektakl sam za sebe. Ivan i Ana su neko vrijeme stvarno davali sve od sebe da ga uspješno uslikaju i jedna panorama stvarno jest ispala divna fotka.

Nakon što smo se pogostili i podružili, a hvala Bogu i nasmijali, povlačimo se spavati u ledenu spavaonicu jer smo se dogovorili u 6 ujutro krenuti na izlazak sunca na vrh. Originalan plan je bio da dočekamo zalazak sunca na vrhu ali ga nismo uspjeli realizirati jer nam je trebalo dulje nego što smo planirali za uspon zbog količine snijega u koju smo revno upadali.

2. dan

Buđenje u 6 ujutro. Začudo je bilo dosta toplo spavanje u ledenoj spavaonici jer se zagrijala od količine tijela koja su boravila u njoj, ali definitivno je bilo potrebno i imati dobru, toplu vreću za spavanje. Bačvina Gajba i Ivan su ostali u domu grijati ga i kuhati kavu, a ostatak se ekipe uputio na, sigurna sam svima, jedan od najljepših izlazaka sunca u životu. Sam uspon na vrh nije bio baš najugodniji, ali bilo je prekrasno do te mjere da nije smetala ni jaka bura koja nas je fino propuhala ni led niz koji se bilo malo zeznuto spuštati. S vrha smo vidjeli i veliki dio Velebita i more, ali najvažnije i Italiju. 😊

Nakon divljenja prirodnim ljepotama i naslikavanja, pod naletima bure se spuštamo prema domu, grijemo, pijemo kavu i jedemo. Nakon što nismo pojeli, usprkos vječnom nutkanju drugih, vjerojatno ni pola ponesene hrane, pakiramo se i čistimo dom. Rafaela se nudi da ostane zadnja za počistiti pod dok se ostatak ispred doma namješta za zajedničku fotku s PD Izletnik zastavom.

Okinemo najbolju fotku ikad, danas, i krećemo se spuštati prema Rizvanuši.

Prvi dio puta je isti i propadanje u snijeg poprima potpuno novu dimenziju pri spuštanju, ali nas potpuno nije briga više i zato smo se spustili tu prvu trećinu puta od doma prema dolje doslovce tri puta brže nego što smo se popeli. Drugi dio spuštanja je također bio isti kao i kod penjanja i bila je to sasvim ugodna šetnja, a zadnji dio smo malo otišli drugim putem da napravimo kružnu rutu i vidimo malo novog snijega na novom drveću te se u jednom trenu malo i odmorimo na njemu. 😊 Mislim da treba spomenuti i da nas je vrijeme stvarno poslužilo i prvi i drugi dan, puhalo je samo dok smo se penjali na vrh i nešto malo pri spuštanju, nije bilo nikakvih padalina, a sunce je sijalo većinu vremena tako da vjerujem da smo se svi stvarno nauživali. Za uspon nam je trebalo oko 6 i pol sati, a za spust oko 4, 4 i pol sata, iako nam je ruta za spuštanje bila čak nešto dulja. Nakon što smo se svi spustili do auta presvlačimo se, pijuckaju se Žinine pivice i pada dogovor da se ide jesti u obližnji restoran u kojem se održavala neka velika fešta, možda svadba, pa smo iskakali od klijentele u tom trenutku, ali hrana je bila fina i porcije su bile velike.

Nakon restorana se zaputismo put Zagreba u koji stižemo oko sedam sati.

Autorica: D.M.