Ekspresivni izvještaj u tri dimenzije
Vinodolsko zaleđe i Vrbnik
Kako smo se proveli za vikend 9. i 10.3.19. u Vinodloskom zaleđu? Kakav nam je bio smještaj? Je li to hostel ili jugoslavensko dječje odmaralište? Kako mi sudbina odredi da bijeg od djece osnovnoškolskog uzrasta nagradi dijeljenjem smještaja sa nekim drugim klincima iste dobi? Slušaju li svi svjetski treneri narodnu muziku? Hrče li Ran Sevo dok spava ? Je li Potočnjak stvarno samo početnički igrač Bele ? Koja je poveznica Augusta Šenoe i grada Vrbnika? Kakav to šampanjac košta 1420 kn? Na ta a možda i neka druga pitanja potražite odgovor u ovom izvještaju…
Oko 7 h ili koju minutu kasnije smo autima krenuli od Cuga kod Željezničkog kolodvora prema Crikvenici i Selcu , 17 ljudi plus jedan pas. Ostavili smo stvari u Hostelu Karlovac i rasporedili se po sobama. Hostel je na obali mora, okružen lijepim mediteranskim biljem koje je već neko i procvjetalo, ima terene za košarku i nogomet, i sve je idealno i (jugo) nostalgično osim drage dječice koja još nisu usvojila neka pravila ponašanja.
Onda smo se potrpali u aute i došli do Bribira iz kojeg smo s laganim ruksacima krenuli hodati. Popeli smo se gore na Stazu litica i hodali po grebenskom putu. Uspon je bio malo težak, kao i spuštanje, ali između tog uspona i spuštanja je prekrasna kamena ravna staza s pogledom na more i otok Krk, okružena šumicom , vidikovcima sa slikovitim vidicima i konjima pored puta. Krenuli smo hodati u 11h i hodali smo 5,5 sati cca. Spustili smo se preko Grižana do Crikve i bili smo gladni. Sjeli smo u Konobu Trabakul koja je imala metalnu romantičnu ogradicu u stilu Romea i Julije i bila okružena zelenilom i tu nam je bilo baš lijepo. Pijuckali smo svoju (Rakinu) rakijicu šljivu i bili još dodatno od kuće počašćeni sa rakijicom nakon jela koje je malo kasnilo ali je ženica bila jako uslužna i simpatična pa smo joj oprostili. Ipak je bila sama na nas 17 .
Za 28 min smo bili u Selcu, i nismo se mogli ni malo odmoriti jer su djeca jurila sa jedne strane doma na drugu da sam imala osjećaj da će se zgrada srušiti. Da bude stvar bizarnija, Dina je jednog čula kako pjeva Aj lav ju, aj lav ju, aj lav ju ! ?
Nakon tuširanja i presvlačenja bili smo prestrgani za košarku koju smo planirali, pa smo to kao ideju ostavili za neki drugi izlet. Igrali smo belu uz zvuke narodne glazbe nogometnih trenera koji ne nose prvu pomoć a koja je treštala s otvorenog prozora trećeg kata i pijuckali viski kolu i pivice. Potočnjak i Maroje su slavno pobijedili Anu Horvat i Filipa, i to je bilo malo sumnjivo jer Potos navodno „nije znao uopće što baca“. Nakon svake čačice muzika nam se činila sve prihvatljivijom, ali neke je i dalje smetalo što trener ne zna baš pjevati.
Ran Sevo, Kristina i pas Pupi su spavali u „garsonjeri“ zvanoj Ambulanta, pa su imali odličan komfor sa vlastitom kupaonicom. A tu je misterij hrče li Goran Sevo riješen. Kristina kaže da ne a mi joj vjerujemo ☺
U nedjelju smo doručkovali u ogromnoj blagovaoni u prizemlju, popili kavu i krenuli na vožnju brodom do Vrbnika na Krku. Chilali smo na krovu te brodice kad nam je kapetan donio neku lošu rakiju. Mi smo ju elegantno prolili u more i bili smo zadovoljni kako smo to riješili. Međutim Kristina koja je bila dole u palubi s Pupijem rekla nam je da se rakija slijevala niz prozorska stakla i da su kapetan i članovi posude to vidjeli pa nam je bilo malo neugodno.
Pogled s mora na Vrbnik je zbilja stvarno brutalan, grad na 50 m visokoj litici, dolje divne plaže, baš za razglednicu. Kapetan nas je proveo kroz Vrbnik i us put nam je ispričao svakakve zanimljivosti o gradu…bura je tu 200 km na sat i valovi su preko 5 m pa im je more raščupalo lukobran, i općenito je to jako nezgodna luka za pristati jer je okružena visokim stijenama. Grad ima samo 1000 stanovnika, i 16 svećenika (Zlatko Sudac je sa Vrbnika). Ljudi su dosta tradicionalni, vjenčaju se u tradicionalnim oblekama, idu svaku nedelju na misu (a vidjeli smo i da poslje mise odu na Žlahtinu u Gospoju!), žene često imaju troje djece (ili sam to možda krivo čula?) . Bavili su se od 12.st kad se prvi put spominju poljoprivredom, ribarstvom i trgovinom. Danas se najviše bave proizvodnjom vina, poznate Vrbničke Žlahtine koju smo i mi mogli probali besplatno u Gospoji, što je isto bilo u našem uber extra povoljnom aranžmanu u kojem smo za 55 kn dobili vožnju brodom od Crikve do Vrbnika, priču turističkog vodiča kroz grad i kušanje Žlahtine . Ja iskreno nisam shvatila tu šemu sa šampanjcem, osim toga da oni stavljaju boce šampanjca u more na 32 m dubine, i onda ih vade kad se na njih ulove školjkice i morske alge jer su ležale na dnu, i onda taj šampanjac prodaju bogatim turistima a valjda i nekim našima za 1200 kn, i to je kao svjetska atrakcija. Pjenušac se zove Valomet po stijeni ispod koje se hladi na idealnoj temperaturi.
Mjesto ima i veliku knjižnicu i neke napise na glagoljici. August Šenoa se družio s Vrbenčanom Matom Grškovićem od kojeg je doznao mnoge zanimljive priče koje će postati inspiracijom njegovih djela. Tako je nastala i jedna od najpoznatijih povjestica „Kugina kuća“, a i roman „Čuvaj se senjske ruke“ započinje u Vrbniku stoga se nemojte iznenaditi ako naiđete na ulicu Šenoin put koja se nalazi iznad surih hridina s kojih je djevojka Dume gledala prema moru i iščekivala svog dragog na uskočkom brodu da je spasi od nasrtljivog mletačkog prosca…
Vrbnik ima i najmanju ulicu na svijetu! Nakon vodstva smo si malo sčilali opet i natrag na brod u 13 h.
I onda smo se vratili u Crikvu, i do Selca i i potrpali u aute i stali na Ravnoj Gori na kavu i u Zagreb.
Ovo je bio prekrasan izlet uz more na kojem su ravnomjerno raspoređeni hodanje po grebenu, čilanje uz alkohol , čilanje bez alohola i kulturno istraživanje. Vidjeli smo prve cvjetiće na planini iznad mora, ubrali malo ružmarina i lovora (se to smije?!) i malo nas je opalilo sunce.
Izletnici: Ćurić, Edina, Martina, Suzi, Petra, Košarić, Valjak, Raka, Ana Horvat, Ana Elizabet, Filip i Helena, Kova, Ransevo, Kristina i pas Pupi.
Voditelji: Maroje i Potočnjak
Petra Ružić
10.3.2019.