IZVJEŠTAJ 

Ustajanje i pokret sat vremena ranije nego što smo naviknuli. Nikakav problem za nadobudnu grupu školaraca i njihove životne mentore, starije kolege iz Izletnika. Jutro u Zagrebu je bilo sunčano i toplo, a nastavilo se tako i dolaskom u Paklenicu, početnu točku s koje više nema povratka natrag. Sam ulaz u park izaziva strahopoštovanje pred dubokim kanjonom, gorostasnim kamenjem i stijenama, te hrabrim penjačima na Anića kuku koji se na toj visini raspoznaju jedino po šarenoj odjeći koja odudara od sivih krških boja, a pogled nam više bježi prema gore, nego na utabane staze ispred sebe. Dva sata kasnije dolazimo do Borisovog doma ili kako bi zadarski kolege službeno rekli, Planinarskog doma Paklenica. Slavili su rođendan taj dan, peklo se janje, spremala peka i gitara se negdje ukazala, ali glavni zabavljači (čitaj oni koji nisu niti bili pozvani na zabavu) neumorno nastavljaju svoj put prema Ivinim Vodicama.

Iduća dva i pol sata lagano se probijamo kroz gustu zelenu šumu koja ne treba filter da bi izgledala spektakularno, a u podnožju s lijeve strane uporno žubori rijeka Paklenica. Dolazimo do skloništa na Ivinim Vodicama gdje se insinuacije našeg potpredsjednika pokazuju točnima. Sklonište su zauzele poluprijateljske formacije, a dramatičnom zapletu događaja koji su uslijedili svakako je pridonijela tuča (vremenska nepogoda, a ne manifestacija Konanove snage) i pljusak koji su nekih 45 duša i opreme potjerali u nekoliko kvadaratnih metara skloništa i terase na punih sat vremena. Kao u jeftinim motivirajućim citatima, iza kiše je došlo sunce te smo imali taman dovoljno vremena da na livadi, ne na Savskoj, postavimo šatore, odradimo akciju sakupljanja drva te se popnemo na najbliži vidikovac gdje nam se svima oteo uzdah. Ispred nas Crni vrh, gusta velebitska šuma, red mora, Ravni kotari, Zadar, red mora, red otoka, red mora, Dugi otok… Shvaćate priču, savršen pogled. Pala je noć, vatru smo upalili, kobasice ispekli, zvučnike pojačali, rakije bratski podijelili i sljedeće čega se sjećamo je ustajanje u 6 ujutro.

Ne buđenje, jer su rijetki tu noć došli do REM faze. Polazak prema sv. Brdu je bio nakon Burekove kave, a opet unutar akademske četvrti od predviđenog, dakle gotovo pa savršen tajming i organizacija za pokret prema prvoj stanici, Vlaškom gradu. Nakon punih sat vremena intenzivnog hodanja, s blatom na putu, usponima i povremeno strmim spuštanjima završavamo sa šumovitim dijelom i izlazimo na vidikovac ispred kojeg je vrh Vlaškog grada, a iza viskoko i gordo Sv. Brdo. Nakon kraćih konzulatacija Iva i Ivo nas šokiraju zaključkom kako će Sv. Brdo ovaj put ostati neosvojeno zbog sumnjivih sivih nakupina koje su se brzo primicale našem cilju, a mi ćemo jedan vrh pokušati nadomjestiti drugim, Vlaškim.

Nakon kratkog ali strmog uspona dolazimo do vrha na 1383m gdje se naš napor u sekundi isplatio. Opet ispred sebe imamo pogled na cijelu zadarsku okolicu, uključujući otoke, Ravne kotare, Karinsko i Novigradsko more, te uvijek atraktivnu Maslenicu. U samom povratku prema Ivinim Vodicama opet se uvjeravamo u mudrost i razboritost naših voditelja, te se ulaskom u šumu uspijevamo oduprijeti kiši. Povratak u skonište je značio završno spremanje pred povratak u civilizaciju od koje nas je dijelilo nešto više od 4 sata hodanja. Put smo prepolovili kod Borisovog doma gdje je nekolicina izletnika otišla u poznate i priznate Ramićeve dvore, upoznati Marija i njegovu rakiju koji su zapravo vrlo slični, autentični i pričaju priču o kraju iz kojeg dolaze. Nakon okrijepe kreće završni potez kroz kanjon Velike Paklenice, a nakon dva sata hoda sastajemo se sa životnim trenerima s početka priče koji su taj dan iskoristili za odlazak na Crni Vrh. Izvještaj završavam željom da ovaj izlet ponovimo jedan sunčan dan, iza bure kad se i Italija vidi, te neimenovanim citatom koji koketira s patetikom, ali sam spremna riskirati: „Velebit je mnogo više od planine. Velebit je naša veza s korijenima, prostor u kojem smo najbliže nebesima.“

Izvještaj: Antica Vulić

photo: Julien Duval