Veganski Vaganski vrh

Vaganski vrh i velebitarenje
18+19 / 11 / 2017

Nakon gotovo neprospavane noći, danima razmišljajući o velebitskom vatrenom krštenju u sklopu izletnikovog dvodnevnog izleta, krenula sam oko 7h ujutro zajedno sa svojim suputnicima autom iz Zagreba prema np Paklenica. Sa izletničkom sam se ekipom i pridruženima sastala kod “Dinka”, simpatičnog ugostitelja otkud smo laganim tempom krenuli u pohode prema Vaganskom vrhu, najvišem vrhu Velebita. Vrijeme je bilo obećavajuće lijepo. Sunčan i topao dan u Zadru i zadarskoj okolici nije nam dao naslutiti kakva nas klimatska iznenađenja očekuju na vrhu. Oko 10h, nakon kratkog doručka i prikupljanja energije za višesatno hodanje kod spomenutog čiče, lagano smo krenuli prema ulazu nacionalnog parka.Nabacavši sve potrebno na sebe, ruksake kao i ostalu planinarsku opremu, laganim tempom smo počeli hodati, u daljini vidjevši prekrasne obronke Velebita. Očarana pogledom, uživala sam gotovo svaki trenutak puta ne znajući da će moje oduševljenje sljedećeg dana biti još veće. Obzirom da sam veliki fan snijega i zimskog planinarenja, jedva sam čekala da namirišem i osjetim prve znakove te ledene padaline. Nakon otprilike dva sata hoda, lagano nošeni tek primjetnim povjetarcem, stigli smo do “Borisovog” doma. Prezalogajili smo, okrijepili se, obukli na sebe dodatne slojeve odjeće i nakon kraće pauze krenuli putovima viših nadmorskih visina. Vrlo brzo nakon napuštanja doma, svratili smo u Ramić dvore; još jedan planinarski dom gdje nas je domaćin počastio domaćim rakijama od kojih nas se teško moglo odgovoriti no, shvativši da vrijeme juri, vrlo brzo smo odlučili da krenemo prema planinarskom skloništu Struge.
Kako se dan polako počeo bližiti kraju, uspon je postajao sve zahtjevniji. Vjetar je krenuo puhati jače i počeli su se nazirati prvi znakovi napadalog i mokrog snijega. U jednom smo se trenutku, neki od nas, što nije ni čudo obzirom na mrak i snijeg do koljena, udaljili od markirane staze. Srećom, vrlo brzo smo pronašli pravi put u blizini samog skloništa. Nakon nekoliko sati intenzivnog hoda, 30 minutnih zapuha bure (koju bi smjestila u najzahtjevniji dio izleta) te ako se zbroji, oko 7h hoda sa laganim pauzama, stigli smo na odredište. Skromno drveno sklonište prekriveno snijegom, koje je tek trebalo zagrijati, vrlo brzo je zamirisalo po pečenim, odnosno, hranjivim mirodijama. Sljedećih sati pa sve do odlaska na spavanje, cijelo sam vrijeme sjedila uz peć, jela i pijuckala vrući čaj i žestice, ono čega se sigurno ne bi sjetila u drugačijim vremenskim i prostornim uvjetima. Družilo se, smijalo i grijalo skromnim komadićima drveta.
Poslije (ne)prospavane noći tog smo se jutra, na žalost manjine i sreću većine digli prekasno. Kasnojutarnje entuzijastični krenuli smo prema Vaganskom vrhu.
Ono što slijedi ne mogu opisati riječima.
…………………………………………….
Dan je bio prekrasan i sunčan, a veličanstveno je bilo i hladno snježno velebitsko visoko gorje sa čijih su se vidika u daljini mogli vidjeti, još plavije od neba, jadransko more i otoci.
Na samom vrhu dočekalo je nas, magično obzorje sa najvišeg vrha Planine. Shvativši da puše uslijedili su brzo pojedinačno i grupno fotkanje i ponaosob kratki zen momenti.
Nakon kratkog predaha, odlučili smo se spustiti na mjesto sa kojeg smo krenuli na dvodnevno velebitsko putovanje.
Izgubljena u mislima od oduševljenja cjelokupnim izletom i umora, sa svojim sam suputnicima privela do kraja ovaj (ne)očekivano dobar izlet na najviši vrh jedne od najljepših planina u Hrvatskoj. Na putu prema Zagrebu, melankolično sam predosjetila da ću sanjati blistave obronke Velebita. Tako je i bilo. Ujutro sam shvatila da sam negdje drugdje, a ne u Zagrebu.