Tulove grede, 24 – 25 / 09 / 2016

Dan prvi

Izletnik protiv Apača: Winnetouova osveta!

Bombastično najavljivan kao „jedna lagana šetnja“ i senzacionalistički opisivan kao „tura za zagrijavanje“, pohod na Tulove grede uistinu nas je ostavio zagrijanih turova! Nećete vjerovati što se sljedeće dogodilo!

Vična dimnim signalima, naša jedina Antica na jednom od sastanaka društva iščitala je poziv iz prošlosti u uobičajenom oblaku dima – Izletnici će krenuti Winnetouovim stopama. Sudbonosno odgođen za tjedan dana zbog nepovoljnih vremenskih prilika, izlet je konačno zakazan za 24. i 25. rujna.

Put prema Maslenici

Ako su za sutradan imali isplanirani napad u zoru, npr. na suparničko pleme ili na nedužnu bjelačku farmicu, Apači su pribjegavali jednostavnom triku kako bi bili sigurni da će se probuditi na vrijeme. Večer prije jednostavno bi se napili puno vode i prepustili prirodi da ih nježnim zovom probudi čak i nekoliko puta te noći. One koji se ne bi probudili na vrijeme također je budilo pišanje, ali ne njihovo.

Istu metodu upotrijebili su i neki izletnici, neki i namjerno. Vožnja iz Zagreba bila je kratka i trajala je manje od dva sata , što su neki izveli sa samo tri stajanja na kavu.

Okupili smo se na kavi u kafiću u vlasništvu obitelji gorespomenute Antice, apsolutnog heroja ovog izleta. Na njenom izletu, pili smo u njenom kafiću, jeli u njenom dvorištu, sr… ovaj, tuširali se u njenoj kući, dosađivali njenim roditeljima i spavali na njenoj zemlji. Nismo provjerili u katastru čije su zapravo Tulove grede, ali nagađamo.

Pripreme i polazak

Pripremili smo se i pošli.

Prilaz Gredama i stazi

U impresivnoj povorci od pet automobila brzo smo stigli do Podpraga, početka naše ture, po putu razočaravši  lokalne snage reda i zakona jer smo se vozili prema ograničenju. Aute smo ostavili kraj slikovite crkve sv. Frane, inače sveca zaštitnika svećenika koji su po kazni morali stolovati i držati mise na nepristupačnim mjestima, kratko smo se divili gromobranu na crkvici i započeli smo našu turu.

Ugodna, iako pomalo monotona šetnja prekraćena je diskusijom o tome kako smo definitivno trebali ići autima. Ukratko, to je bilo ovako: zavoj, prašina, da, trebali smo autima. Još jedna serpentina, još prašine, stvarno nismo morali pješke. Zavoj. Prašina. Jesmo li skoro tamo? Autima smo već mogli biti gore.

Vrijeme smo kratili žmikajući jedni drugima indijansku vatru, sve dok nismo stigli do tzv. debelog zida. Nakon što je vodičica Antica jedva izbjegla linč zbog svoje diktatorske odluke da se do tamo pješači, a ne vozi, zamijenili smo prašnjavi makadam predivnom stazom koja vijuga prema našem odredištu, Winnetouleovim gredama!

Kako je izgledala prva dionica izleta zorno prikazuje snimka iz špijunskog satelita:

Oblik je prepoznatljiv. Da, to je Švedska, baš kao i na kovanicama eura.

Uspon prema vrhu

Iznad nas nadvile su se velike bijele impozantne kamene erekcije, njihovi vrhovi orošeni slatkom jutarnjom rosom.

Staza nas je neumoljivo vodila sve više i više. Skrenuvši iza ugla ugledali smo veliku bijelu uspravnu grdosiju, to je bio kolega Jurić koji je mislio da je dovoljno brzo zamaknuo za stijenu kako bi ispraznio mijeh – i to ne onaj iz kojeg se pije voda, već onaj na drugom kraju tog biološkog procesa.

Ubrzo smo stigli do najzahtjevnijeg dijela uspona – paradoksalno, to je bio dio na kojem smo se morali spustiti. Pod nama su se protegnuli čitavi metri uspravne litice, no hrabriji i spretniji među nama odvažili su se i na taj korak i motivirali druge da učine isto. Ne sve, naravno, jer neki su morali „čuvati psa“, „snimati fotke“ i „ja ne bih“, sve valjana opravdanja za preskakanje ovog dijela rute.

Otegotna okolnost je bila što smo se morali i vratiti.

I onda smo totalno došli do vrha. Samo smo dobro pospremili za sobom! Ozbiljno, nitko ne može dokazati da nismo.

Spust je protekao u ugodnoj atmosferi, sve dok se nismo sjetili gdje smo ostavili aute umjesto da ih dovedemo do podnožja. Nema veze, ionako smo se zaželjeli prašine, predozirali smo se svježim zrakom.

Putem smo naišli na nešto što se može opisati samo kao velika rupa iz koje je dopirao čudan miris, no to je bila samo stražnjica kolege Capana. Nedugo zatim naišli smo na jamu Kapljuv, fantastičan prizor i, ako je za vjerovati lokalnim legendama, mjesto gdje se pila voda uz pomoć bungee konopa od 10 metara. Navodno su to i ovce radile, neke i bez konopa.

U nedostatku konopa od 10 metara, obišli smo provaliju na sigurnoj udaljenosti, što je u slučaju nekih Izletnika bilo 40 centimetara, unatoč upozorenjima ostalih.

Na brzinu smo ostavili trag u obliku naljepnice na poštanskom sandučiću Karla Marxa, autora čuvene tetralogije indijanske tematike.

Obligatorno smo se fotografirali na vrhu proplanka, kao u Indijanci u filmovima. U našem slučaju, film je bio stvarno niskobudžetni.

Vrativši se na imanje Antice&obitelji, podigli smo šatore pod krošnjama stoljetnih maslina. Nakon toga, u miru smo večerali i spustili se do kafića na jedno piće. Šest sati kasnije vratili smo se u šatore i zaspali snom pravednika. Jutro smo dočekali orni i puni energije, a raspoloženje se još poboljšalo već nakon samo jednog pogleda na prekrasnu masleničku uvalu podno našeg kampa.

Doručkovali smo i svi, bez iznimke, krenuli smo prema sad već poznatom kafiću kako bismo se okupili prije brodskog izleta.

autor teksta i fotografija: Ivan B.

Dan drugi

(čekamo izvještaj od Andree B.!)