Tuhobić

kao izlet iznenađenja

2017 / 12 / 17

7:00, zvoni alarm.. ‘Zašto si ovo radim? Nedjelja je, mogao bih spavati do kad želim..’ – razmišljam u sebi dok lupam snooze na mobitelu. Treći put zvoni alarm.. ‘Ok, ne mogu stiskat snooze do preksutra, vrijeme je za ustat’.  Brzinski se oblačim, trpam stvari u torbu i nadam se da nisam zaboravio ništa bitno.

Dogovor je u 8:00 u „Cugu“, već standardno mjesto okupljanja prije polaska.  ‘Ma nema žurbe, ionako uvijek netko kasni.’ mislim si dok se lijenim korakom povlačim u smjeru glavnog kolodvora. Naravno stižem zadnji, jer eto baš danas su svi odlučili doći na vrijeme. Ooops! Unatoč kašnjenju očito je da nećemo krenuti još barem pola sata, ajde bar malo olakšanje da ne ispadne baš da se samo mene čeka. Ekipa je vesela već od ranih jutarnjih sati, ima nas 15tak, pije se kava, čaj, nešto se gricka, pesi se šmajhlaju di stignu, sve u svemu štimung je na mjestu. Zaključujem da stignem još na brzaka skoknut do pekare jer nisam ništa jeo niti ponio sa sobom, taman dok se ekipa dogovori kako ćemo se podijeliti po autima. Sa sendvičem u ruksaku spreman sam za polazak.

U autu smo Tambi, Tea, Spot i ja. Slušamo muziku, ćakulamo i uživamo u krajoliku dok američka kola bez milosti gutaju kilometre autoputa. Na putu stajemo u ravnoj gori na još jednu kavu da nas malo razbudi prije nego krenemo s hodanjem. U muškom wc-u nailazim na nove, svemirske pipe od Dysona kakve još nisam vidio – pereš i sušiš ruke na istom mjestu – neloše.

Odredište nam je u blizini Gornjeg Jelenja i što smo bliže, krajolik je sve više prekriven predivnim bijelim omotačem, kao u bajci. Okupljamo se na proširenju uz staru cestu Delnice-Rijeka gdje je početak staze, a ovdje ćemo ostaviti i aute.

Slijedi oblačenje, presvlačenje, čik pauza, piš pauza, nešto popit, pojest itd. Znate već, sve ono neophodno.  U međuvremenu saznajem da će nam se pridružiti i Tomek koji nije bio jutros u „Cugu“ već dolazi direkt na stazu te će nas negdje uloviti putem. The more the merrier! Oko 11 napokon pokret.

Na stazi je minimalna količina snijega i krećemo se bez poteškoća. Unatoč hladnoći, atmosfera je vesela. Pričaju se priče, zgode i nezgode, vicevi i svašta nešto kako to obično bude, dok lagano grabimo naprijed. Putem fulamo pokoje skretanje, jer ima sve više snijega i markacije se slabo vide, ali ne damo se izbaciti iz takta. Uz povremenu konzultaciju s kartom, vraćamo se na pravi put i idemo dalje.

Na svakom ‘raskrižju’ netko zove Tomeka, koji je u međuvremenu stigao do početka staze da ga usmjeri kojim se putem krećemo kako bi nas mogao čim prije dostići. Pola sata kasnije, muzika iz šume ‘iza ugla’..whaaat? Naravno ukazuje nam se DJ Tomekk sa svojim bjesnim sound sistemom prilagođenim za svaku priliku. 😀 Nakon kratkog razgovora ispada da nismo baš učinkoviti u čitanju karte, a još manje u prenošenju informacija telefonom, jer je čovjek do nas došao nekim alternativnim putem. Oh, well.. glavno da je družina kompletirana i da smo napokon svi na okupu.

Da ‘proslavimo’ vadi se boca džin tonika koja veselo ide iz ruke u ruku. „Kod koga je čep? Ma zapravo..nema veze, mislim da nam neće trebati.“ Staza polagano postaje sve strmija, a neugaženi snijeg sve dublji, ali nas to ne smeta. Zbog toga smo i došli. Dan je prekrasan, prelazimo na drugu stranu hrpta i obasjava nas sunce koje se probija kroz grane pretrpane snijegom.

Uskoro stižemo na jedno proširenje koje koristimo za kratku pauzu i predah prije posljednje dionice prema vrhu.U jednom trenu pali se muzika za dodatnu motivaciju. Slijede plesno pjevački spektakli koje predvode naši budući voditelji školice. Mali preview što možemo očekivati čini se. Hodamo dalje, a šuma postaje sve rijeđa kako se približavamo vrhu dok naposljetku ne nestane u potpunosti.

Stigli smo, prekrasan pogled u kojem god smjeru se okreneš oduzima dah. Šume, planine, more, nemoguće se odlučiti što je ljepše.  Na vrhu puše snažan vjetar i nije baš ugodno, ali zahvaljujući njemu nema oblaka koji bi sakrili ovu divotu koja nas okružuje. Slijedi naslikavanje iz svih mogućih kuteva i kojekakvih poza,te prilika za napuniti baterije uz malo slatkoga. Cilj je ostvaren, vrh Tuhobić(1109m) osvojen, sad se možemo malo i nagraditi.

 

 

 

 

Ne zadržavamo se predugo na vrhu, jer unatoč suncu, vjetar nas prebrzo hladi, pogotovo kada se ne krećemo, a treba se i vratiti do auta prije mraka. Krećemo istim putem kojim smo i došli međutim nešto je čudno. „Jel ovo isti put kojim smo išli gore?“ – netko pita. „Ma je, je, pa evo sad je bila marka.“ – netko odgovara. 15tak minuta kasnije: „Znaš šta? Mislim da ovo ipak nije onaj isti put kojim smo došli.“ – netko komentira. Izgleda da smo negdje fulali skretanje.

Staza ide u pravom smjeru i vodi do auta, ali ajmo reći da nije baš optimalna. Velika strmina u kombinaciji sa umorom, snijegom i blatom počinju uzimati svoj danak. Kreću prve ‘žrtve’, netko padne, netko se krene smijati. Pa i taj padne. Pa se ovaj prvi smije. Pa netko pruži ruku da pomogne pa isto padne. Bilo je veselo.

Kao da gledam lemmingse u punom sjaju. Psi naravno trče gore dole i nabijaju nam komplekse dok pokušavamo otkriti nove metode kako se spustiti bez razbijene glave: #crabwalk #nasvečetiri #nadupetu #facefirst #dajruku #imakovrećicu? #vanstaze #držgranu #jelimajošpuno? Padnem i ja, naravno pogodim kamen iako svuda oko mene snijeg, eh Murphy, smrade stari. Padnem opet, opet kamen, opet na isto mjesto. A šta se može.. u jednom trenu svi se smijemo, jer nam ništa drugo ne preostaje. Crni spust uskoro završava i svima je lakše, dalje maltene samo ravno.

Napokon. Lakše se diše. Brojimo preživjele. Dobro je, svi su tu. Ostatak staze prolazimo brzim tempom bez poteškoća i začas stižemo na mjesto odakle je sve počelo. Slijedi presvlačenje, pakiranje i dogovori što i gdje jesti dok se pripremamo na povratak prema Zagrebu. Jedva se uvlačim u auto, jer mi je pola noge (zapravo bolje reći dupe) skroz izubijano od ranijeg spusta i sjetim se kreveta od ujutro. ‘A mogao sam ostati spavati..’ pomislim na sekundu, ali mi tada cijeli izlet proleti kroz glavu i samo se nasmijem u sebi ‘Ma je*eš krevet, totalno je vrijedilo!“

Izvještaj napisao i uslikao: Miran