26. – 27.6.2021.
Autori: N.P. & I.R.
Ustajanje u 6:00, 26.6., kava, šta mi ovo treba. Na prepad, pristao sam poći prošli tjedan na neki izlet isključivo jer se ne hoda. Polazak u 7:00 iz Zagreba za Dubravu pa onda smjer Lonsko Polje.
Na Dubravi smo skupili šeficu i obavili kupovinu kruha i zadnjih potrepstina. Nakon otprilike sat i pol stižemo na odredište gdje nas je dočekalo najveće imanje.
Imanje ima drvenu kuću, jezero, zonu za roštilj, nogometni teren, badminton teren i jacuzzi. U kratko vrijeme se upoznajem s puno ljudi, budite pozdravljeni. Društvo entuzijasta (tim BICIKL) smatra da je prelako odvoziti rutu kad nije najjače sunce. Zato su ga uredno sačekali kako bi krenuli.
Ostajem sam medu ženama, sipamo najfiniju kavu, propagiram herbalife i odmaramo. Malo je reći da je nekima pozlilo od sumljivih čokoladica, te time tim KUĆA ostaje zakinut za dvoje ljudi dobar dio popodneva.
Razmišljam si kako bi mi bilo bolje da sam vozio s biciklisima tih 120 km puta. No, bilo je prekasno za naknadni polazak.
Vrsne kuharice, šefice Edina i Martina u kuhinji te šefica Ana u grill zoni , vrijedno cijeli dan spremaju obilje delicija s kojima ćemo svi kasnije biti počašćeni.
ŽŽ se osjeća loše jer leži u hemoku cijeli dan i ne radi ništa osim što upija vividnu prirodu. Zato zapošljava mene da pomažem curama. Zapošljavam se kao glavni nosač hladnih gem-ova.
To je ozbiljan posao i ja sam ozbiljan i zato sam ozbiljno točio i nosio. Preventive radi, ne bi li netko dehidrirao. Trudimo se ne raditi pizdarije dok nema bar 2 doktora.
Biciklisti intervalno dolaze te time podjela na timove prestaje. Entuzijasti nakon bicikliranja i bez nogu, nakon kratkog predaha inzistiraju na nogometu. Jer im jednostavno nije bilo dovoljno prijeći 120 km.
Znaaačiii, samo jako. Kako ne bih pristao na takav spektakl kad ni sam ne osjećam noge na desetom gemu i herbalife-u. Ovaj put oformili smo nogometne timove od po troje ljudi s izmjenama.
Igrali su ovi što su pobijedili protiv ovih što su izgubili i to 3:1. Da ne ulazimo sad u sastave timova kako ne bi okaljali nečiju nogometnu reputaciju na kvartu i slično. Ionako, oni što trebaju će se naći u priči.
Posebna napomena: neviđeni gol od gola do gola za pobjedničku ekipu oduševio je sve igrače i gledatelje derbija. Utakmica je odgođena zbog prejake dominacije pobjednika, ali u pravo vrijeme za večeru.
Sjeli smo za veliko vertikalno po pola prerezano deblo, koje je imalo ulogu stola. Tik do jezera bili smo savršena meta za komarce i štetočine. Tokom cijele večeri održavam plamen na Raid spiralama protiv komaraca oko sebe.
Ne pomaže ni krunica, izjelo nas čudesa. Ali zato smo i mi jeli čudesa. Neviđenih 18 slijedova hrane. Počevši od dvije vrste likera kao aperativ i nadalje: sirova rezana mrkva s humusom, zapečeni baguette i pašteta od tune, pomidori s mozzarellom i bosiljkom, krekeri s namazom od sira i špinata, salata od krumpira, dinja s ukrasnim pršutom i vege varijanta sama dinja, šopska salata, domaći kruh, rižoto od vrganja, krastavac salata s vrhnjem, zapečene tikvice, 5 vrsta mesa s roštilja, vege kobasice i tzatziki umak.
Kao Desert serviran je hladan ukusan cheesecake s preljevom od borovnice, koji je planuo u minuti. Hvala svima koji su sudjelovali u pripremanju hrane, bila je vrhunska!
Usudio bi se čak reći da je hrana ovaj put bila bolja od svih prijašnjih puteva. Dignuta je ljestvica. Izmedu slijedova znala se naći pokoja puš i gem pauza kako bi hrana bolje sjela.
Priče doživljaja s tour de Polje uz prolazak obitelji labudova jezerom. Idila. DJ je puštao samo ugodne retro zvukove. Na počinak sam legao oko ponoć, možda, nakon što su mi komarci dovoljno krvi popili.
Spavam u luksuznoj sobi u kući i do kasno u noć kroz polusan slušam pokušaje pjevanja, mijaukanje, gitaru i smijeh. Sljedeći dan doručak, opet ozbiljna priča: kajgana, salate, prilozi, domaći kruh, svježe cijeđene limunade, kave… kuharice su neumorne. Za ručak juha, meza i jos meze… Dio ekipe kojoj nije bilo dovoljno dan prije odlazi na još jednu kraću turu biciklima, mi ostali odmaramo cijeli dan, skupljaju se stvari i šatori i odlazimo oko 6. Sve je bilo top, dok nisam saznao da ću morati pisati izvještaj te je zato moja konačna ocjena 7/10. Ovim izvještajem obred inicijacije je završen. Jel ima gdje takvo okupljanje opet, pitam za frenda.
Hvala organizatorima, upravi i sudionicima.
N.P.
Lonjsko polje biciklima, ujedno i moje prvo vangradsko bicikliranje u Hrvatskoj i treće ukupno. U najavi izleta stoji nešto tipa: prvi dan 75 km, drugi dan 30 km po ravnom terenu. Hmm.. ja sam zadnji put sjela na bajk prije dvije godine, ali baš mi se ide, a i ravno je pa ću valjda moći. Nemam svoj bajk, dakle neko rentanje mi ne gine, i tako na kraju odluka pada na e-bajk jer zašto bi se mučila ako ne moram. Odluka je bila ispravna obzirom da prosijek od 19 km/h ne da ne bi mogla pratiti nego bi me vjerojatno na 30om km došli skupiti autom ovi iz tima KUĆA.
I tako oko 9h ujutro stižemo do čarobnog imanja (barem većina nas) koje će nam poslužiti kao baza za ovaj vikend. Neki kasne pa se bacamo na slaganje šatora i zagrijavanje raznim tekućinama za cjelodnevne aktivnosti koje su pred nama.
Oko 11 sati, deset avanturista kreće prema Krapju gdje počinje naša vožnjica od planiranih 70ak km. Dio ekipe ostaje na kući kako bi pripremili gastro senzaciju od nekoliko slijedova za večeru, ali više o tome u drugom dijelu izvještaja.
U 11:33 krećemo laganom pedalom iz Krapja prema Kutini i već pri samom polasku vičemo vođi da stajemo u prvoj birtiji, jer ožednismo od puta iz baze do Krapja (autima), od silnih priprema/razgibavanja te desgustacije sira. On se odmah slaže s prijedlogom, ali “slučajno” skrećemo na makadam stazu i ubrzo uviđamo da ništa od birtije u neko skorije vrijeme. Kako nisam neki veliki biciklist ovaj dio puta bio mi je najstresniji. Čak i uz pomoć stujnog pogona bila sam metla na ovoj dionici, a fina prašina u ustima naučila me da na makadamu nikako ne želiš biti metla.
Uzbudljiva vožnja šumicom uz izbjegavanje rupa, koje su me umalo katapultirale s bicikla, završava pred Isusom, a tu je ujedno i naša prva neplanirana pauza. Jedna probušena guma, nekoliko developera, inženjera, doktora i ostalih mužjaka mijenja gumu i kroz 15ak min nastvaljamo dalje.
Već sad osjećam žuljanje i jasno mi je da ću imati poteškoća sa sjedenjem barem nekoliko dana nakon ove avanture. Ali ok, sjedamo na bajkove i u potragu za prvom birtijom. Na cca 30om km konačno birtija imena “M & J” u Ilovi. Vođa zaključuje da nam je super prolazno vrijeme i da ćemo stići dosta prije planiranoga, pa odmaramo u britiji nekih pola satka. Gemovi, sendviči, pive, kave, toalet. Ajmo reći milina (osim žuljanja koje se lagano pojačava).
Krećemo dalje osvježeni i u dobrom rasoloženju (jer prošli smo već skoro pola rute). Nastavljamo asfaltnom cestom i tu sam glavna. Samo oni najjači mogu pratiti tempo moje mašine, ali ja sam timski igrač pa pustam druge da vode flotu kako ne bi najbijali još jači tempo (od već odličnog gore spomenutog 19 km/h). Osim na ponekim uzbrdicama, tu se zabavljam, prebacujem u high assitance i lagano zujim pored njih na njihovo oduševljenje. I tako veseli stižemo i do naše iduće pauze, birtije “Ane i Štefa” koja se nalazi na trgu Kraljice Hrvata na nekih 50ak km od naše početne točke. Ovaj put umjesto indivudalnih gemova naručujemo dve litre i dve vode (jer kaj je to za nas), par pivi i jedan produženi juice (what!?). Opet uživamo u pitoresknom kraju i okrepi, a posebno činjenici da imamo još 20ak km do baze i da smo začas tamo. Kada odjednom, ukazanje. Ili ne. Dolazi jedan stari stari član i pridružuje se veseloj povorci na tom našem 50om km.
Idemo lagano od birtije prema bazi preko Stružeca. I tu se po prvi puta javlja kaos na našem dosad mirnom i idiličnom putovanju. Naš vođa viče da smo trebali negdje skrenuti, ali dotični stari stari član je na čelu kolone i viče kako je ovo pravi put jer on je tuda već prošao, a i to je ruta koju je vođa navodno ucrtao u opisu eventa. Naša grupa se razdvaja, a što mi je bilo da ne pođem za vođom i danas se pitam. Kako je njima bilo dalje ne znam, ali put kojim smo mi išli je na kraju ispao barem 10km duži od planiranog (tenks stari stari). Išli smo cestom kojom smo i došli autima ujutro tako da prepoznajem gdje smo i jasno mi je da ništa od 70ak km. Frustaciju izbacujem na svojoj mašini koja je sad u high assitance konstantno i guram do max 25 km/h (kada prestaje asistencija) samo da što prije stignem u bazu jer sad me već sve boli i nije mi više fun fun. Moj tempo prati jedino Tinko (bez asistencije jasno) i čak na momente imam osjećaj da sam mu prespora.
Konačno tabla Gušće i naša sreća raste. Međutim, kako brzo raste, tako brzo i pada jer Gušće je najduže selo na svijetu, a naša baza je na broju 330! Nakon 5km bicikliranja kroz Gušće konačno stižemo do baze. Pomalo izbezumljena skoro padam s bicikla na ulazu u dvorište. Timu KUĆA promiče naš ulazak korz cilj i tradicionalni doček “bic na špric”. Viču da se vratimo i uđemo ponovno, ali rušim se u hammock, pokušavam doći k sebi i ignoriam njigove molbe (sad mi je malo žao, ali tada stvarno nisam mogla). Tim KUĆA isfurava gem i herbalife i lagano me vraćaju u život. Ulazim pod tuš i koliko toliko se dobijam. Bila je i neka nogometna utakmica, ali ubrala sam samo kraj i poziv za stol.
Ono što slijed(i) pravi je spektakl! Tim KUĆA i chefice Dina, Martina i Ana ubile su i ja ne znam kako ćemo ikada više jesti neki normalan obrok na izletima nakon ovoga. Milion slijedova, a ne znaš što je bolje. Rakija, papica, gem, herbalife, papica, gem, herbalife, papica, gem, cheez! Tako nekako prolazi večer i svi iščekujemo dvojac koji je odavno otišao do auta u Krapje po nešto. Navodno su oni proživjeli neke svoje drame na tom putu, ali to ćete morati slušati od njih na nekom od idućih izleta. Po njihovom povratku ostvaruju se svi uvjeti za početak karaoke večeri i tu je moj znak za krenuti na počinak.
Vrlo brzo uviđam grešku u pozicioniranju šatora. Blizina party stagea i neumorno mijaukanje u mikrofon drže me budnom još neko duže vrijeme. Vrhunac večeri je svakako live svirka, ali i karaoke cover pjesme “My heart will go on”. Navodno su neki dočekali zoru, ali ja sam se onesvijestila puno prije toga.
Jutro, kava, doručak (opet iznad svih očekivanja), hammock, kartanje, badminton, yoga, herbalife i još jedan entuzijast koji nam se pridružuje na ovom čudu od izleta. U nekom trenu oni jaki odlučuju se na još jednu rutu (onu od 30ak km) od baze do Krapja po aute, a ja se pridružujem timu KUĆA. Po njihovom povratku opet mezimo i to opet vrhunski. Lagano kavica i pakiranje za polazak kući. Javlja se ideja o ostanku tamo, ali obaveze, život, posao i ostale guposti nam to ne dopuštaju.
Kad se sve zbroji i oduzme, ovo je bio jedan vrhunski izlet o kojem će se još dugo pričati, a Izletnik je navodno dobio i prvu biciklističku sekciju “zMajići”! Ponovilo se!
I.R.