9.-10.12.
Petak popodne, nitko iz ekipe ne može u planine za vikend. Ništa, idem kud me noge nose. Znao sam da želim na Velebit da me malo zima nagrize, i vidim – Šugarska Duliba. Moderna, udobna, pogled na milje i potencijalno snijeg. Zovu lijepo vrijeme oba dana, valjda su zaspali medvjedi, idem na brzinu spakirat ruksak od 15 kila i spavati. Početak staze po kamenjaru, oblačno i ugodno, krave prave društvo, čuju se pucnjevi lovaca u daljini, i vidim u daljini crvene planinarske ruksake. Pripremio sam se da ću možda biti sam u skloništu, no očito je jako popularno. Stignem ih za pola sata, ekipa iz Rijeke, izmijenimo par riječi, prođem ih i vidim u daljini drugu grupu. Prođe još pola sata i nađem grupicu kako se slikava na kamenu, taman zakasnio da budem fotograf. Pozdravimo se PD Izletnik i ja, sjednem s njima, pričekamo da nas Riječani dostignu, Žina izvuče Pelin pa nazdravimo. Krene se dalje po kamenitoj stazi, u lošem je stanju, polako se napreduje. Nema stajanja po sat vremena, na što nisam navikao jer su mi ture inače laganije, ali ne smeta malo treninga.
Ekipa maršira vojničkim korakom, nikako ih uhvatiti, a što se više penjemo, to sve toplije. Ništa neće bit od ovog snijega bojim se… Uhvatim ih na stanci, Martina i ja se složimo oko najboljih medenjaka i krenemo skupa dalje. Opuštena ekipa, miješano društvo, upoznajemo se dok se penjemo kroz šumu. Brže vrijeme prođe kad si u dobrom društvu i uskoro dolazimo do putokaza Duliba za sat, pa Duliba za 15 min i eto je! Već se puši iz dimnjaka, stanemo se slikati na proplanku s pogledom pa u Dulibu na klopu i upoznavanje s drugima. Kako to biva u planini, sve ugodni razgovori, super atmosfera i osmijesi. Većina nas je prvi put tamo pa istražujemo sklonište, dogovaramo se gdje će tko spavati. Vidimo dva dupla hammocka na razvlačenje, i naravno, idemo zakačiti na suprotni zid da vidimo kako je gore. U tom procesu, iskoči mi drveni štap iz kuke i mlatne Kristinu po glavi. Malo moderniji način udvaranja od toljage ali očekivano nije upalio nego sam dobio jezikovu juhu. Idemo pojesti pa skupiti drva da se suše i gledati zalazak.
U međuvremenu došla grupica Zadrana tako da nas ima iz svih krajeve naše lijepe. Odem s Alanom* do obližnjeg kuka, uzveremo se po stijenama, oboje uživamo u tome, pogledu, miru i zalasku. Spustimo se do ostatka ekipe na posljednje zrake sunca pa nazad do skloništa. Temperatura naglo pada, oko -5° vani i +32 u skloništu, svaka čast Juretiću. Vani se zapalila vatra, muku mučimo s mokrim grančicama ali se na kraju uspije rasplamsati. Čisti užitak gledati u vatru, malo pancete, sira, kapulica i cherry pomica. Povlačimo se oko 8h unutra, a njih četvorica odluče spavati vani. U 9ipo laku noć i moje prvo iskustvo spavanja u skloništu počinje.
Noć donosi vjetar i kišu pa se hrabri normalno uvlače u sklonište da ipak zaspu koji sat ili dva. Ujutro magla i kiša, dobro raspoloženje, kuhaju se kave, čajevi i dijeli se doručak. Oko 9 i 15 krećem s članovima PD-a Izletnik natrag do Lukovog Šugarja gdje smo parkirali. Nemam pravu opremu za kišu za razliku od Izletnika, ali 10ak je stupnjeva, pa što se može, idemo se smočiti. Brzo se natopila jaketa i majica, gojzericama je trebalo malo duže. Kratko smo skrenuli s puta u šumi, malo se dozivali i našli markacije, pa marširaj dalje po razvaljenoj turističkoj stazi. Alan nam je pobjegao, vidi se da uživa sletiti se nizbrdo, a ja sam ostavio Žinu, Kristinu i Martinu da uhvatim Ivana koji je isto prilično brz po kamenju. Dobro smo se napričali o svemu dok smo skakutali, ipak smo s mora oba, Dugi Rat i Split, odrasli na oštroj stini. Pomalo je kiša slabila i magla nestajala dok smo se spuštali do helikopterske baze kraj koje je još zahtjevniji kamenjar. Savladasmo ga bez većih problema i spustismo se do naših kočija. Pričekao sam njih troje da se spuste, pozdravio ekipu i poželio im sretan put i nadam se da ćemo se ponovno sresti na izletu. Iako sam krenuo sam, stekao sam prijatelje i nezaboravna iskustva. U tome je bit planinarenja, ne u koracima, opremi i nekakvim natjecanjima, makar i to ima svoje mjesto.
Imam samo riječi hvale za članove, osjećao sam se kao član PD Izletnika.
* I tako nam se ADAM prekrstio u Alana
** Priča o LILIT i GOLUPČIĆIMA ostaje nezapisana za sad…..
Autori: D.P. i I.P.