Strmo/Penjemo se na vrh
Avantura počinje oko 7 ujutro kretanjem s parkirališta King Cross-a. Nas dvije smo bile podosta neispavane i umornjikave, ali uzbuđene, dok je Valjak izgledao više odmorno, a manje uzbuđeno. Dok je Martina pokušavala uhvatiti malo sna Valjak me informirao o pokojem vrhu Kamniških Alpa te o samom Storžiću koji je najviši vrh zapadnog dijela spomenutih Alpa. Nakon što smo se neko vrijeme divili divnom slovenskom stroju koji jede drveće spakirasmo se u podnožju planine, koje je također već bilo strmo, i krenusmo na put. Nakon otprilike prvih 50 metara staza se naginje na kut od 45 stupnjeva i nastavlja tako izgledati sljedećih 900 metara. Prvi put u životu sam vidjela da je staza u šumi toliko strma da se zemlja pokraj nje odvaja od tla i pada po stazi. Naravno, ta nas strmina nije ni najmanje pokolebala te uz pokoju žalopojku i jauk, ali uglavnom smijeh i zafrkanciju, sretno nastavljamo dalje. Nailazimo na kućicu s metalnim pijetlom i divnim vidikovcem i ondje radimo prvu pauzu. Nakon okrepe smo još puniji snage i elana te takvi krećemo dalje pobijediti još komadićak strmog dijela šume.
Strmije/Penjemo se na vrh
Dolazimo do strmijeg dijela pod snijegom gdje se navlače veliki zubi na noge, sklapaju štapovi i razmišlja o boljem upoznavanju s cepinom. Ustvrdili smo da su za ovaj dio dereze prijeko potrebne, ali cepin možda još ne. Nakon par desetaka metara Martina nas obavještava da je još 500 metara ovakve i još veće strmine do vrha, na što se svi grohotom nasmijasmo. Ozbiljna strmina strogo nas gleda, no mi ju savladavamo sa smiješkom i nepokolebljivo napredujemo korak po korak uz pauzu svakih 25 koraka. Vjerojatno je važno napomenuti da već ovdje ne bi bilo ništa od uspona na vrh da netko nije koji dan prije prošao tim putem i ostavio nam zaleđene tragove u koje smo mogli lakše zabiti dereze, tako da bih se ovim putem htjela zahvaliti i toj osobi i svemiru što nam je posložio sve tako da uspijemo doći na vrh i cijelim putem, a i na samom vrhu, imati savršeno vrijeme. Nakon nekog vremena strmije ipak postaje najstrmije i osim derezama počinjemo se pomalo koristiti i cepinima kao sredstvom za napredovanje.
Najstrmije/Penjemo se na vrh i Dora dotiče dno
Borba s najstrmijim dijelom inspirirana je prekrasnim pogledom na Kamniške Alpe, ali u jednom trenu strmina počinje sve više izgledati kao vertikala. Prije kamena na kojem radimo pauzu prolazimo jedan uži dio čija strmina izaziva blage osjećaje panike u meni jer znam da nismo još ni blizu vrha, a već se penjemo na sve četiri uz zabijanje cepina u padinu. Počinjem doticati dno jer ne znam koliko će strmije još postati i na predivnoj pauzi na kamenu, s pogledom na Kamnišku Bistricu, razmišljam o odustajanju od penjanja na sam vrh te ostanku na spomenutom kamenu dok se Martina i Valjak ne vrate. Njih dvoje su fantastična podrška i, iako smatraju da ne bih trebala odustati jer imamo još malo do kraja, ne žele ništa forsirati te nastavljaju dalje. Ja sam se nakon petnaestak minuta počela dobivati, napokon mi se odledilo desno stopalo, i nakon okrepe odlučujem da ću ipak dalje. Nakon što sam ih obavijestila da ipak idem dalje se spremam i krećem ponovno na sve četiri uz zabijanje cepina malo po malo prema gore, no u jednom me trenu počinje ozbiljno hvatati panika jer ne znam koliko ću još snage imati za napredovanje na ovakav način, ne vidim više njih dvoje, vidim samo neki kamen u daljini do kojega pokušavam doći i možda se na njemu malo odmoriti i skupiti snage, i hrabrosti, za dalje. Zadnjim zrncima hrabrosti i još uvijek koliko toliko zdravog razuma dolazim do tog kamena kako bih ustvrdila da je daleko prestrm da bih išta mogla tamo i tada dolazi do potpune blokade i doticanja dna. Ne znam kamo dalje, ne mogu više naprijed jer je prestrmo i, bar se tako čini, prezaleđeno, ne mogu natrag jer ne znam kako, a ne znam ni smijem li ostati na mjestu jer osjećam kako mi se snijeg lagano topi pod derezama jer sunce sija i zapravo je prekrasno vrijeme. U tom trenu čujem kako me Martina doziva. Ispostavlja se da sam krenula krivim putem, ona se spušta po mene i psihički i fizički mi pomaže da se spustim sa svog krivog puta te me navodi na pravi put. Nakon što me smirila i podsjetila koliko je život lijep i koliko imamo sreće da možemo planinariti po predivnim planinama dok ljudi po svijetu sjede u uredima, stižemo do vrha, tako da eto, još jedna potvrda da možeš ići i na najviše visine i u najdublje dubine i na kraj svijeta ako imaš odlične ljude oko sebe.
Na vrhu nas dočekuju dvije planinske kavke, odnosno žutokljune galice, koje Martina hrani keksima te slijedi naslikavanje uz križ, jer ipak – dokaz, a ne obećanje.
Svuda uokolo pruža se predivan pogled na Ljubljansku kotlinu, Krim, Javornik, Snežnik, Julijske Alpe i Triglav, Karavanke s planinama Stol, Begunjščica i Košuta te na Grintovec, Jezersku Kočnu i Krvavec.
Dok sam ja u sve boljem psihičkom stanju, iako me ozbiljno zabrinjava spust, osjeća se kako je Valjak krenuo prema doticanju dna jer mu se ne da spuštati i najradije bi se teleportirao u auto.
Polako i vrlo, vrlo oprezno krećemo prema dolje jer se odmah kod vrha nalazi jedan predivan i vrlo zaleđeni dio grebena na kojem izgleda kao da bi bilo vrlo lako odklizati u nepovrat. Preživljavamo greben nakon čega se skližemo po kamenju djelomično pokrivenom snijegom kako bismo došli do prvog ozbiljno strmijeg dijela. Na moje čuđenje i opću radost spust je dosta lakši od uspona, te se uz pomoć cepina uspješno spuštamo niz najstrmije dijelove te dolazimo do samo strmijih dijelova na kojima Martina odlučuje vježbati zaustavljanje cepinom.
Strmije/Spuštamo se i Valjak dotiče dno
Snijeg postaje sve mokriji tako da nam je spust zapravo još i time olakšan jer više nema potrebe razbijati derezama zaleđenu površinu. Dolazimo do dijela na kojem smo stavljali dereze te ih na istom dijelu skidamo i ovdje se već jače osjeti da Valjak dotiče dno jer počinje ozbiljnije pičkaranje planine i spusta kroz šumu i grčeva u nogama. Nastavljamo dalje u šumu do kućice kod koje smo napravili prvu pauzu, ponovno radimo mini pauzu za hidrataciju i veselo nastavljamo dalje u šumu ni ne sluteći koliko zapravo metara imamo još za prijeći do auta. Nakon nekih sat vremena hoda po veoma strmoj stazi kroz šumu počinju ozbiljnije pritužbe Martine i Valjka na bolove u koljenima i grčeve u nogama, no moram priznati da ja ne osjećam ništa osim čiste sreće i zahvalnosti što sam živa nakon što sam već dotakla dno.
Strmo/Spuštamo se i Martina dotiče dno
U jednom trenu Martini popuštaju nogice, što od napora, a što od strmine šumske staze, te pada ničice i počinje se kotrljati niz padinu, što stvarno u jednom trenu izgleda dosta dramatično. Iako se uspješno zaustavlja štapovima, može se reći da tada počinje njeno doticanje dna jer se nakon toga čuju uglavnom samo jauci, psovanje i pitanje “dobro koliko još do tog auta”. Valjku je također vidno dosta svega i razmatramo opcije kako si olakšati put do dolje. Dolazimo do zaključka da bi najbolje bilo da idemo u trokut navezu, ali da također dignemo taj navez u oblik piramide, objesimo se za drvo i na taj način primamo najkvalitetniju svemirsku energiju. Količina izgovorenih nebuloza potvrđuje veliki pad energije te, iako ja lebdim do dolje na krilima ljubavi prema vlastitom životu, partnerima mi je vidno teško i jedva čekamo vidjeti taj parking. To se ne događa još neko izvjesno vrijeme jer smo se naravno malo i izgubili u mračnoj šumi u kojoj, meni bar, sve izgleda isto i svuda su iste drvene kućice zbog kojih mislim da smo nekom stazom već prošli, što se ispostavlja potpuno neistinitim. Ipak uspješno pronalazimo put kojim presijecamo s neispravne staze na ispravnu te nakon 12 sati hoda i pentranja, prijeđenih 1566 metara visinske razlike do vrha te 1562 metara visinske natrag do parkinga, napokon sjedamo u auto i krećemo put Zagreba.
Valjak je odmah puno bolje volje, nije uopće umoran za vožnju, ne da je taj auto uopće potrebno voziti, i cijelim putem do doma nam priča o svojim visokogorskim izletima po Europi od kojih ne znam koji je zvučao bolje i privlačnije. Naravno da je bilo i priča o vrhovima na kojima ljudi pogibaju, no nakon preživljavanja ovoga čini mi se da ni mene ni Martinu ništa više ne može pokolebati u želji za daljnjim visokogorskim izletima te da jedva čekamo sljedeći.
Pozdrav od uskršnjih avanturista! 😀
Autorica: D.M.
Dogovor je da svo troje napišemo kraći izvještaj, pa ću dati sve od sebe da to tako zaista i bude.
Napokon visokogorski izlet! Jednom već odgođen radi lošeg vremena zbog kojeg sam treći vikend ostala u Zagrebu nadoknađujemo u, ni manje ni više nego, četvrtak. Prognoza kaže vrijeme idilično uz neki reel feel od -10ak oC. Mislim da su fulali, al dobro.
Nas troje, Dora i ja s Valjkom kao jedinim iskusnim visokogorcem krenuli smo u 7h iz Zagreba. Ja sam noć prije spavala svega 4 i kusur sati pa sam zamolila Doru da sjedne naprijed da mogu malo ubiti oko. Sreća moja pa sam sklopila okice na sat vremena.
Evo nas u Zloveniji. S odredišta/parkinga odakle smo se krenuli penjati krenuli smo u 10h. Prvi kilometar bio je ravan, ostalo drito u brdo i gore. I tako sljedećih 6 sati. Dora i ja smo se putem zezale kako možemo podijeliti dionice staze na ˝Strmo, Strmije i Najstrmije˝. Staza ˝Strmo˝ je bila kroz šumu. Napravili smo dvije pauze, prvu na Andrejevu klopicu (slo.), drugu kod neke divne zlovenske kućice. Kada smo došli do staze ˝Strmije˝ vrijeme je bilo da navučemo dereze i vadimo cepin. Valjak nam je malo na parkingu objašnjavao kako se zaustavljati cepinom, a tokom navlačenja dereza dao nam je i nekoliko savjeta kako hodati u njima. I krenusmo strmijom stazom prema gore. Staza nije bila baš easy peasy, al smo došli do zaključka kako ne bismo uspjeli odraditi planirano da nisu stopinke od nekoliko dana prije bile, jednostavno bi nam bilo preteško, ovako samo jako teško 😀 Primijetili smo da je nekoliko dana ranije bila lavina, ali po prognozi, nismo morali brinuti, što se skotrljalo, skotrljalo se.
Strmija staza lagano prelazi u najstrmiju stazu. Bilo je dijelova koje si morao četveronoške odraditi jer je bilo prestrmo pa se zabijaš derezama, cepinom i rukom u snijeg i laganini prema gore. Nakon prvog četveronožnog dijela odlučujemo se za pauzu na nekom travnatom dijelu pored. Doru brine spust i previše razmišlja o njemu. Nakon sendviča i sveg drugog što će nam dati snagu za dalje, Dora odlučuje ostati gdje jesmo. Kaže da je strah pošteno pere, opet je brine spust. Valjak je pokušava motivirati i objašnjava da je daleko dogurala i ako je mogla ovo sve do sada, može i dalje tih 200, 300 mnv koliko nam je ostalo. Dora negoduje. Valjak ne inzistira jer ne želi nikog na ništa siliti. Mene brine da će se smrznuti dok nas čeka jer se ipak hladi i unatoč suncu, temperatura je niska, a i pomalo puše. Odlučila je, ona ostaje. Valjak i ja krećemo dalje.
Strmija staza ponovno na jednom dijelu traži da idemo četveronoške prema gore, ostalo je ok i samo treba ići polako i oprezno. Dora u jednom trenutku viče da će doći za nama čim stavi dereze i da se nastavimo kretati. Malo smo usporili ne bi li je sačekali, ali Dora se ne miče. I to traje. Valjku vičem da se ne miče, on kaže da se možda predomislila. Vjetar ne dopušta da nas čuje. Mi nastavljamo dalje polagano s pogledom na nju svako toliko. Eno krenula je! I tako Valjak gleda di sam ja, ja gledam di je Dora. U jednom trenu Doru više ne vidim, vičem joj, ona ne čuje jer puše previše. Vičem Valjku da je ne vidim, on stane. Krenem silaziti da vidim gdje je zapelo. Silazim dozivajući je. Opet vjetar smeta pa silazim i dalje. U jednom trenu je čujem, ali ne vidim. Krenula je krivom stazom i zapela. Strah ju je ponovno obuzeo. Prilazim joj lagano i govorim joj da proba sabrati misli i racionalizirati trenutak. Dora uspijeva i lagano zajedno krenemo natrag na stazu. Mic po mic dolazimo do nižeg vrha podno Storžiča. Pogled je prekrasan. Još samo malo i na vrhu smo. Krenuli smo svo troje, polako i oprezno jer drugačije ne ide i napokon ugledali križ kao i dvije ptice koje ga oblijeću. To je sigurno reinkarnacija mog pokojnog Krune, Krunoslava (moje vrane).
Stigli smo! Osvojili smo vrh, a vrijeme iz snova nam pruža pogled na sve okolne vrhove, Valjak nam objašnjava koji su. Ptice su pitome, jedna više, druga manje, pa im dajemo jesti dok uzimamo pauzu i pripremamo se za spust. Spust po snijegu meni osobno nije bio strašan. Na nekim dijelovima sam čak probala odraditi vježbu zaustavljanja cepinom čisto da mi, zlu ne trebalo, mozak zapamti kako se refleksno ponašati u takvoj situaciji. Kada smo bili blizu kraja strmije staze, napravila sam vježbu, ali ne namjerno… malo sam proklizala, al ništa strašno, a i uspjela sam se zaustaviti. Doduše ne onako kako bi uistinu trebalo, očito mozak ima još posla. Malo sam se i derezom u koljeno, al srećom praktički ogrebala. Da je bilo jače bilo bi bye bye koljeno jer je dereza ciljala unutarnji meniskus pored patele.
Dolazimo do kraja strmije staze, skidamo dereze, Valjak je ljut. Spominje umor i napor i svoj graf i tumači nam ga. Meni je on smiješan kad je ljut pa se smijem. I Dora isto.
Još samo nekoliko sati do dolje i pored auta smo. Strmi spust šumom isprva je bio ok jer nismo više na snijegu s derezama, međutim snage je sve manje, kao i koncentracije, a koljena pate jer je dosta strmo. Jesam spomenula to? U nekom trenutku, ne znam kako, pala sam, pa se nekako nagnula i onda me težina ranca prevrnula niz stazu. Samo sam čula Doru iz sebe kako viče ˝Neeee!!!˝. Moram priznati da mi je to bilo preslatko ahahaha… zaista imam sreće u životu, pala sam nekako da sam se samo mjestimično iznabijala, a prevrnula se samo jednom, nisam se nastavila kotrljati. Dolazi Valjak, on je propustio pad, ali je odlučio sjesti. Umorni smo. Da, umorni smo. Nastavljamo dalje i ugledam neku cestu i pomislim kako je tu blizu parking. A onda sam shvatila da ta cesta ispod nas nema veze s našim parkingom. Došao je Valjak, pogledao na mobitelu i kaže kako je cesta ispod nas samo 10 m, a mi imamo još 300 mnv do auta. I gotovo, tu sam pukla jer sam vidjela koliko je to do ceste i na Valjkovih ˝Znači još 29 puta toliko!!!˝ sam potonula. Počela sam plakati, žaliti i smijati se istovremeno. Sve me boli… noge klecaju od umora, NE-MO-GU. Dora mi pokušava odvratiti misli s tu i tamo nekim pitanjima, ponekad uspijeva, ponekad samo krenem jače plakati, žaliti i cviliti. Da ne duljim sad s nepotrebnim pisanjem o mom plakanju, žaljenju i cvileži, kada smo napokon došli do auta svijet je opet bio divno mjesto, izlet je bio divan i život je opet bio lijep.
Zaista je bilo teško, ali uspjeli smo. Jedva čekam sljedeći visokogorski izlet. Valjku sam zahvalna do neba za priliku i za sve korisne savjete, iako je više puta naglasio da nije kompetentan. Bilo kako bilo, znam da ima iskustva i još jednom sam se uvjerila kako lijepo nešto objašnjava i podučava druge.
Moram napomenuti kako je spomenuo da je Storžič jako zahtjevan i da zna biti zadnji izlet u visokogorskoj školici pa sam ga pitala ˝Je li to znači da smo Dora i ja to dobro odradile?˝, a Valjak ko Valjak: ˝Pa to vam upravo govorim!˝ 😀
Statistički podaci izleta: vožnja autom do tamo 2h, penjanje na vrh Storžić, 2132m i spust s njega – 10h i 52min, skromnih 14.11km, ukupna visinska razlika 3128m, 1566m gore i 1562m dolje. Vožnja natrag do Zagreba još 2h. Razina sreće unatoč patnji: beskonačna.
Autorica: M.Š.
Odlučili smo ići na Storžić kao uvod u nekakvo visokogorstvo gdje bi naučili osnove planinarenja s cepinom i derezama. Vrlo brzo se pokazalo kako sva teorija pada u vodu u stvarnim situacijama. Rekao bih da smo naučili puno o sebi, no ta fraza se uglavnom koristi kao opravdanje za krive odluke, a nema razloga da je ovdje bilo drugačije. O Storžiću se nema puno toga za reći. Tamo je gdje i uvijek, točno onakav kakav se i očekuje u ovo doba godine i u ovim vremenskim prilikama. Stoga nema smisla pričati o njemu, nego o nama i kako sam ja doživio da smo nas troje doživjeli taj izlet.
Vrlo brzo nakon što smo krenuli, shvatili smo da planina može biti jako strma. Malo kasnije smo shvatili da može biti i strmija. Pred kraj uspona smo shvatili da strmina nema gornju granicu. Kad smo se krenuli spuštati shvatili smo da strmina kod uspona i strmina kod silaska nije ista strmina. Strmine su zaista strme. Cepin i dereze ne olakšavaju penjanje, štoviše, samo smetaju i čine sve skupa još težim, no nužni su ako želimo stići negdje po snijegu i ledu i pritom ne pasti u provaliju. Ljudi nemaju istu dužinu koraka. Ponekad je teško pratiti tuđe stope u snijegu, ali još teže bi bilo da ih nema. Osvojiti vrh nije nužno, ali je zaista dobar osjećaj.
Izlet ima lokalne i globalne minimume i maksimume raspoloženja. Prvi lokalni minimum je nekih sat vremena prije vrha kada vam je svega dosta i samo želite doći na vrh. Raspoloženje je do tog trenutka kontinuirano padalo nekoliko sati. Vrh je lokalni maksimum, sretni ste što ste se konačno popeli i sada vam preostaje samo vratiti se. To dobro raspoloženje traje kratko. Za vrijeme spuštanja, raspoloženje uglavnom stagnira, do nekih sat, sat i pol prije kraja kada naglo padne na najnižu razinu čitavog izleta. Nakon dolaska do auta je vrhunac raspoloženja i najljepši dio svakog izleta.
Ljudi mogu puno više nego što misle da mogu, no granica negdje mora postojati. Postoji trenutak nakon kojeg zaista više nećete moći ni korak dalje. To onda znači da je moguće da je ta granica 3 metra prije auta. Pod fizičkim naporom mijenja se mentalno stanje ljudi. Na silasku smo prošli kraj raspela za koje su se neki od nas kleli da su ga vidjeli kad smo išli gore, dok su drugi bili sigurni da nismo. Ne znam je li to Mandela efekt ili varijanta Jeruzalemskog sindroma, no svakako potvrđuje da ne trebamo nikome vjerovati, a najmanje sami sebi.
Pojavila se ideja da ako se povežemo zamkama i formiramo trokut, lakše ćemo hodati jer će se vektori sila nekako posložiti da lakše hodamo. To nema smisla ni logički ni po zakonima fizike, prvenstveno Njutnovom trećem zakonu. No ako se tako povezani dodatno spojimo na neku točku iznad nas te formiramo trostranu piramidu, moguće da ćemo kanalizirati energetska polja i vortekse pa si na taj način zaista učiniti spust lakšim.
Na pitanje: “Bi li radije sada ležao doma na kauču i gledao TV/komp/knjigu?”, nije bilo konsenzusa. No svi smo se složili da smo ostali doma uz TV/komp/knjigu nitko ne bi pomislio: “Da barem sada 11 sati hodam po najgoroj strmini na Storžić i dolje!”
Potrebno je oko 36 sati za oporavak od ovakvog izleta.
Ponovili bi sve ovo opet, samo nas nemojte pitati zašto.
Autor: G.V.