STRAH i Njščica

20 – 11 – 2016

n/r Precjednik Sammir
n/r Novi Precjednik
n/r Fero Voditelj izleta
n/r PD Izletnik – javno

Ur.br: PD Izletnik – report br. 11/2016 – povjerljivo!

Datum: 20.11.2016.

Voditelj: Fero the MasterChef

Društvo: PD Izletnik, u doba cara Sammira

Vrijeme: loše i nikakvo, pa onda magla, pa na vrhu sunce,

pa opet magla i mokro lišće na spustu, ali meni OK

Teren:  mokar i dijelom blatnjav, ugodan prema gore i neugodan prema dolje

Gledalaca (Izgrednika): cca. 15 sa zaluta

lim pesom: Domagoj Kovacevic, Džejms Bond, Marina Piskac, Sandra Vencl, Damir Ivanković, Tihana Böhm, Princess Lea, Fero, Goran Košarić, Igor Potočnjak, Tambi Les, Ivana Kapetanović, Robert Ćurić i nenadmašivi Iron Man Andrija Jurić.

Ozlijeđenih: nitko, osim bolne duše zbog ne-ručanja u domu

 

Predgovor

Opet je petak, ciljano neću reći koji i nikog nema u sobi u firmi. Dok sa sado-mazo osmijehom drapam pozivnice za Božićne domjenke jer „Ja držim dijetu!“ i petkom pijem „Kapučino u kinu!“, sjetih se prošlog pokvarenog kebaba i lošeg sna poslije, tad mi je Fero rekao u Cugu nakon izleta da „…napišem nešto, ionako to svi…čitaju!“, a Dammir (ex. Sammir) u hostelu da ću ipak morat „Prvi put napisat report pa u banku! Drugi put napisat report pa u banku! Treći put napisat pa u…banku!“. Autor se ograđuje od predugačkog reporta i svaka slučajnost sa stvarnim akterima je znak njegove uspjele terapije protiv demencije na kojoj je i dalje za slučaj recidiva.

Uvod

Pijem preostalu kavu od prekjučer jer je aparat riknuo jutros i čitam PD najave za izlet jednodjevac, pardon, jednodnevac: „Approved by I.Č. Fashion & Fejs Photo Police“, „Lagana Ferina šetnja uz siguran ručak na vrhu“, „Iron-man A.J. ready staza“, „Josipa Lisac je tu pisala tekst za Maglau Svudau“, „Tko ne dođe, fakat ima nekaj bolje“ i mislim si: moram otić’ na to i pokazat svoju novu crnocrvenu brkatu mauntn Sta(j)ljin(g) torbu i friško duplo preplaćene poluvisoke Salomonke u trenucima petkovne after-poslovne post-depre dan prije izleta, zadnji nepar preostao iz pretprošle sezone.

Kad evo, uleće mi šef u sobu i umjesto redovne zahebancije ekipe komentarima, (op. prev. to jest onda kad ne mislim ić’), kliknem krivo na „Going“ i vidim ispod svog komentara odmah 3 looka pa se više ne stignem izbrisat. Ovaj put ponudih samo svoj auto, jer tijelo čuvam za dvodnevnjake i usamljene vlasnice domova kojima muž radi vikendom u gradu ili tako samo kažu da ubrzaju stvar jer je život na planini usamljen i puno je posla oko kuće, a premalo zabave.

Ranojutarnja nedjeljna kišica u 7:00 nije omela nekolicinu još mamurnih snenih Izgrednika da se okupe u 3 auta ispred Lisinskog, a ostala 2 auta da dođu direkt na randevu točku u podkrapinski birc kojem ne pamtim ime.

Prva 3 auta su se lagano gubila dvadesetak minuta po Krapini zbog moje friver HEREMaps Đurđe koja nije znala da je neki no-nejm most zatvoren u radovima pa pred kraj završila u nekom od niza krapinskih Konzuma, jer je Kapetanovićka (Ivanino ime poznato u redakciji) od Zagreba do Krapine po svim benzinskima htjela kupit rizle, budući da sam joj dao da zapali u mom nepušačkom Golfu5 „Blue Lastanu“ ali na koncu ništa nije vužgala; a Dotur i ostali sendviče jer se sa Zagorcima na vrhu nikad ne zna (prvi put to čujem za Zagorce, a za Slovence to znam), osim da dobre cuge uvijek ima (kod Zagoraca naravno, kod Slovenaca ne ako nemaš Eure). Uostalom, u osnovnjaku sam pisao ovako duge rečenice bez smisla i gramatike, zašto ne bih opet jer mi ne radi spelčeker (sad znam kaj znači „I put the Spell on You“). Uostalom Ameri svakih 10 godina mijenjaju gramatiku, a mi smo ispred njih bar –(365*100) dana.

Kovačević (Domagojevo ime poznato u redakciji) je preuzeo vodstvo do randevu pointa jer ima noviji mobitel od mene i oriđiđi nekrekiranu navigaciju i sretno smo stigli za 2 minute do birca u podnožju čijeg se imena ne sjećam, ali imaju dobru tursku kavu i 3 minute poslije toga još bolji WC, koji je i dan-danas u remontu nakon posjete 15 Izletnika. E da, došao je u kafanu tiho i ničim izazvan i ušao u naše živote taj dan, na putu do 10-struke titule Iron Man-a, on, Andrija (Jurićevo prezime poznato u…, znate već.).

Poglavlje I: Strah uspon

Strahinjčica: na Wikipediji definicija lijepo brdo iznad Krapine, da te uhvati strah kad vidiš kol’ki je nagib u prvih 25 minuta hoda.  Poslije dok se smrzavaš čekajući ostale jer glumiš kulera u novoj preskupoj biciklističkoj majci koja po deklaraciji ne propušta ništa osim znoja na vjetru, zadovoljan sobom skužiš da ima ekipe iza tebe kojima je još teže ili se samo super zabavljaju pa im se ne žuri. Nakon pola sata nagib se sa 45 stupnjeva (Celziusa u bajk majici) pretvara u samo 15-ak i lagano se tabana po hrptu tražeći pogledom marku i uznapredovale Izletnike, uz ugodan pogled u maglu pred nosom i na trenutke jako-slabiji vjetar, koji ne smeta sad kad si mlad u majici kratkih rukava, ali za 40 godina (ko živ, ko…) ćeš ga se sjetiti dok gledaš doma Twitterviziju i lovi te išijas u križima dok ležiš na kauču i oćeš do daljinskog na stoliću 20cm pored. Nakon cca aproksimativno ugrubo odokativno odmjerenih pola sata hrpta došli smo do tzv. Doma, te uz uspjelu 20-minutnu Iron Man demonstraciju Russian Syberian trekk-a na -5 Celziusa bez majice nastavili dalje u nepoznato, što se poslije pokazalo istovremeno kao pun pogodak za hodače, ali totalka promašaj za gladuše (izdržite do 2. Poglavlja bit će tamo jasno i ne morate dalje čitati). 10 minuta nakon doma staza se počela spuštati i tu je vođa Fero donio sudbonosnu odluku: idemo dalje dolje! Kamo?

Pa na slijedeći vrh i tako gore-dolje tamo i natrag još 2 sata, uz neskriveno oduševljenje pojedinih novih Izletnica nenaviklih da je uvijek tako i da na svaki upit uvijek „ima još samo 15 minuta“ do vrha. Uz kraću okrijepu na zadnjem ne znam kojem već vrhu jer nemam kartu i ne da mi se gledat na webu, vratili smo se po „ajme opet idemo po istom putu?“ natrag do doma, samo uzbrdo veći dio. Po putu je bilo više spontanih fotosešna, što je ostavština za nove generacije Izletnika i primjer kako se ne opuštati u šumi jer kamera uvijek vreba, a poslije kad se zaposlite i postanete šef ili uđete u politiku jer niste uspjeli u struci, netko to može povući s weba.

Poglavlje II: Gozba

E pa nema je. „Kaaaaaaj, nema klope u domu?“, derao se jedan po jedan Izletnik zakopčavavši se zadovoljno s olakšanjem na licu nakon izlaska iz male kućice klizavog poda pored doma koja miriše sentom odstajalog Jakuševca i pretvorio se u Izgrednika jer kad je gladan nije svoj. Ili smo zakasnili 2 mjeseca, ili su nam sve pojeli ili je ova nova cura tamo solo pa to sve nije više bitno, idem joj po cugu. Istresli smo sve što još nismo smazali po putu do doma: Dotur neke čudne grickalice sumnjivog roka trajanja, Dammir neku fensi EU komplajant čoksu koju nitko nije imao muda probat osim mene triput jer mi je fina, Čurić fine fensi skupe natur marelice bez konzervansa, Tihana roštilj od prošlog vikenda (ali je bio mrak jer drugog nema), a Fero je kao prekaljeni MasterChef prezentirao svoje novi patent piće: Ferolini, kombo sa idealnim gemišt omjerom od zagorskog Direktor vina i Franck voćnim čajem (inače glavni tajni sastojak WC Sanitar-a) i nekim tajnim travama po putu od šanka do nas, mislim da su sličile na lovor, ali vjerojatno je to bilo obično jesensko žuto-crveno lišće upuhano vjetrom u lonac čaja po putu. Uz obilje pošalica kojih se ne sjećam jer sam jeo Dammirovu čoksu i sve sa stola i zapričavao neku planinarku ženu svog života pored nas koju više nikad neću vidjet jer nema Fejs, prošlo je ugodnih sat-dva dok štovani Mr. Čurić (ovaj put bez Ray Ban cvika, jer smo na samo 846m) nije rekao da je zima (i bila je jer nismo ništa toplo maznuli osim pive) i aj’mo krenut da možemo pojest nešto konkretno u Oro-Goro po putu doma.

Poglavlje III – Epilog ili Epitaf

Tko još nije čuo Epitaph od ranog King Crimsona sad je šansa, da bolje razumije kraj izleta i posluša refren: https://www.youtube.com/watch?v=GpTa1_mzt20 Iza toga predlažem glavno jelo In The Court Of The Crimson King, pa desert In The Wake of Poseidon, ali to je samo za one koji žele znati više i za nas koji ne sviramo cajke po kućama. Tko nema Internet na smartphoneu, a to je trenutno Dammir jer traži zamjenski Iphone s6 umjesto da posudi zadnji model Androida od mene, refren je: „Confusion will be my epitaph, As I crawl a cracked and broken path, If we make it we can all sit back and laugh…“

Poglavlje IV: Njščica spust

Polupunih želudaca i polupraznih baterija u lampama, zaputili smo se natrag dolje i otkrili da se opet penjemo gore, a ništa se nije dimilo iz peći u Domu i oko naše ekipe izvan njega. Nakon kraćeg odmora na jedinim klupicama po putu i promjene baterija na par lampi koje su nam trebale prvi puta ove godine, konačno je počela avantura: spust po mokrom lišću ispod kojeg je još mokrije kamenje. Uz kombinaciju sa slabim lampama, neprocjenjivo! Spust je trajao bar sat i pol i prve kuće ispred nas prekinule su agoniju i šansu da netko nenamjerno padne na tebe dok ti padaš na drugog ispred sebe.

Ispred autiju se (konačno) desila prva prava drama danas i raskol: dio ekipe je išao direkt doma tj. u kafanu Cug, a ostali (valjda) na zasluženi zakašnjeli gablec u Oro-Goro.

Nije još kraj…u kafani nije bilo kronera, samo fina ekipa studentica koja je spremala pismene ispite za ponedjeljak i neki studenti prestari da igraju neke tamo Pokemon igre sa kartama. I tu je Fero rekao sudbonosnu rečenicu uz osmjeh od treće pive: „Slijedeći put vas vodim nekamo gdje poznam stazu!“, a ja sam se smijao u nadi da mi se ni ovaj put neće uvaliti izvještaj i u tren su svi morali odjednom na WC znajući što ME čeka nakon 2 godine reportne apstinencije. Ispucao sam sve moguće izvlakuše na prijašnjim izletima i mogu ih za 1 pivu po svakoj izvlakuši reći vama novima ako me pitate, imate fora za bar 2 godine ne pisanja.

E sad je kraj, hvala na slušanju. Čujemo se za 2 godine opet.

Tekst: Goran K.
Fotke: sa fejzbuka