Izletnici u Srcu Istre
(po slapovima i podrumima)

Svanula je subota u potpunoj, poslušnoj suradnji s yr.no-m – bez oblačka. I dok je Paromlin još odolijevao suncu a grupe kokainiziranih zombija iz Syrupa bježale u pećine aftera, naša  grupa se polako skupljala. Vjerojatno negdje u isto vrijeme uz slovensku granicu predsjednik i njegovi konjanici budili su se u, možda, vječno uspavanom mjestašcu na brdu. Tri automobila za grupicu ljudi i jednog četveronošca pokazali su se kao partija šaha. Jedna dama pada već pri otvaranju (prtljažnika) – ostatak preživljava i krećemo.
Konvoj gladnih i žednih moglo bi se reći. Stajemo na Ravnoj Gori, ispijamo kave i kontaktiramo tri jahača, rendezvous konoba Gino u Buzetu – požurite!.
Jedan karavan izbija na čelo i leti ponad Rijeke pa ruje kroz Učku i konačno, Buzet.
Od tri jahača osta samo mladi poglavnik, dočekujući nas uz neodoljiv polusmiješak. Kava broj dva, čeka se zalutale, opskrba u marketu i nakon nekoliko sati evo zapleta avanture.
Put nas vodi uz kanale za navodnjavanje okolo  su preorana polja. Srce Istre stvarno se čini kao neumoran motor blagostanja.

Zamičemo u šumu pored betonske brane koja neke skromnijeg ukusa navodi na pomisao kako se radi o prvom slapu, ipak, naše prethodnice dovode nas do prekrasnog jezerca u kojem  nailazimo i na kupače (ovdje odjevene). Već prvi slap otkriva ljepotu rječice Mirne. Tok odgovara imenu, polako klizi kroz šumu i preko stijena. Voda je ovisno o sjeni negdje smaragdna, negdje tirkizna. Nije prehladna, uz sparinu koja nam sjedi na dahu  kao da zove na zaron cijelim tijelom. Idemo dalje, putić je strm i dolazimo do drugog slapa koji nikako ne zaostaje za prvim. Ovdje zapravo nije pošteno prebrojavati. Svaki pritok, svako jezerce, svaka travertina na svoj način plijeni pogled.

Nakon kratkog lutanja koje nimalo ne smeta dolazimo u seoce. Ljepota dana i mirisi u zraku isprali su mi koncentraciju i zaboravljam ime mjesta. Tu nas signorina, domaćica pušta u svoju konobu. Svatko dobija čašicu hladne malvazije i ubrzo krećemo dalje. Ovaj dio puta nas je odvojio od rijeke ali susrećemo (ponovno) malu družinu koja nama i sebi pomaže u orijentaciji i stižemo do mlinice u Kotlima. Slijedi pokušaj da dođemo do nekog piva i marenda. Poslije jela neki izletnici i naš 4X4 član Spot popuštaju zovu vode i peru sa sebe sparinu pod osvježavajućim slapićima pokazujući svoja mokra atletska tijela ostatku koji u hladovini neodoljivo podsjeća na makaki majmune koji odmaraju na obalama indoazijskih rijeka.

Nakon Kotla noge su postale teže a misli odletjele prema Motovunu i Benčićevim rakijama. Bez obzira na naše misli šuma oko nas i rijeka sa svojim jezercima ne popušta. Jedini od naše vrste koje srećemo tijekom ovog dijela puta je stari nudistički par. Iako su nas vjerojatno pokušali izbjeći, sinkronizirali smo korake i ponovno ih susrećemo u pretposljednjem jezercu u kojem najmlađi član potapa obuću u trenutku nepažnje. Predsjednik srećom ima suhe tenisice i veliko srce pa se put nastavlja. Prelazimo rijeku triput i izlazimo iz čarobnog kruga nazad na polja s kojih smo krenuli. Dojmovi se sliježu i napuštamo Buzet.
Pred nama je Motovun, podižemo šatore u kampu i dok se većina zaputila Benčiću autor izvještaja i njegova životna suputnica odlučuju se za romantičnu večeru u Motovunu.

Noć donosi smiraj, zavirivanje u čašicu i pravi duh izletništva. Nedjelja nam dolazi zamućena sparinom i oblacima i odlučujemo se za posjet Grožnjanu. Razgledamo pitoreskni gradić inače poznat po svojoj umjetničkoj tradiciji. Za vrijeme ispijanja kave slušamo o našoj sljedećoj gastro-destinaciji. Montižel nam svima pokreće i ubrzava korake i nakon vožnje po zavojitoj cesti dolazimo do malog seljačkog domaćinstva. Gazdarica uzima narudžbe kao da smo se iskrcali u Odesi ali domaći pršut, sir, fuži s tartufima, šparoge i srnetina brzo briše sve što nije veseli duh. Nazdravljamo za dug život našeg Izletnika i slušamo o prvih petsto dana.

Trbuhe smo napunili, račun podmirili i krenuli nazad u sivi Zagreb. Put je bio dug, Tijelovo je natjeralo ljude da svoja tijela kupaju i hrane uz more pa smo milili gotovo čitavim putem. Ipak, dobro je u tom slučaju imati umjetničku dušu u autu.

U Zagreb smo se vratili u većem broju, zadovoljni i punih trbuha. Kiša je padala kao zastor poslije jedne duge i ugodne fešte od ića, pića i Izletnika.

tekst: M.B., foto: razne Izletnice i Izletnici