Kažu mudri ljudi da je za osobni razvoj potrebno izaći iz zone komfora, raditi nove stvari, pomicati vlastite granice. I logično je da se to radi samovoljno i svjesno, no sudeći prema zadnjem iskustvu, veća je fora kad vam se to dogodi nesvjesno.
Desilo se tako prošli vikend da umjesto subotnjeg planinarenja na Kamačniku završim na nedjeljnom spiljarenju u Tounju. Očekivanja su svejedno bila idilična: umjesto par sati hodanja po suncu, hodat ću po mraku. Fora. Stalaktiti, – gmiti, šišmiši? Može. Uzeti gumene čizme i staru odjeću koja se može zablatniti? Nema problema, blata ima vani, pa logično, ima i u jami. Doći iza Lisinskog u 8 ujutro? Ha! Ništa lakše, s Kapelom (PD) se kreće u 6 ili 7. Sve je zvučalo pitomo i komforno.
To nedjeljno jutro, s 15-ak minuta akademskog kašnjenja, krenulo je nas osmero put Zdenca – sela pored kamenoloma u kojem se nalazi spilja. Nakon tjedana kiše i sivila, dan je osvanuo krasan i sunčan, jer kakav će drugačije kad se ide u podzemlje. Nadajuć se kasnijem pogoršanju vremena, stigli smo i sjeli u Ugostiteljski obrt „Razonoda“ nebi li pričekali speleološke kolege našega vodiča.
Sat vremena kasnije, bogatiji za pregršt latinskih izreka i povijest mosta ponad Tounjčice, dočekujemo speleologe iz Međimurja, simpatičan sedmerac istog modnog izričaja. Oni svi u crvenim kombinezonima, a mi bezbojni i stilski neusklađeni; pitala sam se jesmo li se prikladno obukli. (Dan poslije, dvije ture veš-mašine rekle su: ne.)
Ohrabreni njihovom opremom, krenuli smo niz padinu kamenoloma prema spilji. Malen ulaz nepravilnog oblika zahtjevao je da se ulazi polako, jedan po jedan, brzinom reda u pošti ili banci. Poznat osjećaj. No čim se nađete unutra, kreće sasvim drugačije iskustvo: prvo što slijedi je skok između kamenih blatnih gromada, u rupu dubine skoro dva metra. Potom treba čučnuti nebi li uočili sljedeći prolaz – vodoravni procijep visine pola metra. U njega se uvučete ležeći potrbuške s nogama prema naprijed, da bi potom krenuli unazad. U teoriji se krećete prema naprijed, u unutrašnjost spilje, no kako vam je glava u smijeru izlaza iz spilje, tako se zapravo krećete natraške. Puzeći na trbuhu. U rupi od pola metra. Naravno, blatnoj sa svih strana. Odmah na početku. Tek ste kročili u spilju. Idilična očekivanja su se rasplinula u trenu i prepustila mjesto šoku, klaustrofobiji i preznojavanju, a razmišljanja o potresu da ni ne spominjem.
Teren koji je uslijedio usporediv je, u najmanju ruku, s terenom za obuku specijalaca (ili bar mojem poimanju istog). Prepreke svih vrsta i veličina, uski prolazi raznih smjerova i dužina, kamenje koje strši, a ponekad se i klima, a ako se ne klima, svakako je sliksko i nestabilno od blata; spiljski strop diže se i spušta u kombinacijama kojih si svjestan tek kad u njega lupiš glavom (na sreću, kacigom), i sve to se dešava u mraku. Mrklom mraku najvećem na svijetu. Takvom mraku da shvatiš da planinarska čeona lampa ne vrijedi ni pišljiva boba (da se fino izrazim), jer osvjetljava jako malu površinu i to poprilično traljavo. A u mrklom mraku na terenu koji je sve samo ne jednostavan ni za vanjske prilike, treba ti svjetla na sve strane. Jedna noga mora naći jedan utor u stijeni, druga drugi na skroz drugom kraju, a i ruke imaju pune ruke posla. Da bi obavio sve to, smjestio udove u relativno čvrste utore, primoran si u svim smjerovima vrtjeti glavom i njenom ubogom čeonom lampom, nebili kolko-tolko osvijetlio teren. Malo je reći, izazov samo takav.
Jedno sat i pol mi je trebalo da se prvobitna borba za život pretvori u gušt „hodanja“ spiljom. Hodanje je pod navodnicima jer je hodanja najmanje bilo. Veranje, klizanje, provlačenje i zapomaganje, „ček, kud sad“, „nemrem, zapela mi je noga“ i „jao, past ću“ neki su od hrabrih poklika po kojima će nas pamtiti tounjski šišmiši. No kako to i inače u životu biva, čovjek se na svašta navikne pa tako i ja na spilju, i spilja mi postade draga. Istina, puno je lakše i ljepše kad si u društvu veselih ljudi kojima je ovo prvi takav izlet kao i tebi, i među onima kojima je ovo tek nedjeljnja šetnja, a i dosta je bitno što su imali jake speleološke lampe, isprintane karte, riječ ohrabrenja i rukavice za posudit. Nekim čudom nisu imali rakije, nešto što bih smatrala osnovnom opremom za ovakve izlete, no ispada da je sasvim slučajno nisu ponjeli ovaj put. I usprkos tome (ili možda zahvaljujući?), preživjeli smo dobrih pet sati blata i mraka, udaranja i masnica, te izišli ponosni u osunčano poslijepodne. I nakon prvotnog žmirkanja i navikavanja na dan, otišli „Razonodi“ u alkoholni zagrljaj.
Što reći, nego: ponovilo se.
Irena M.