događaj: Izlet na Okić
vrijeme: ugodno i sunčano
sudionici: 25 homo sapiensa, 3 canis lupus familiarisa… svi iz porodice Pd Izletnik
U Pd Izletniku polako postaje pravilo da novi članovi nakon prvog izleta pišu izvještaj pa je tako odlukom poštovanog podpredsjednika uz slaganje predsjednika ta ugodna obaveza, nakon izleta na Okić, zapala mene. Okupljanje je započelo oko 9 sati ujutro u selu Rude koje se nalazi u podnožju Samoborskog gorja, nakon jutarnje kave čiji okus neću komentirati ali još ga se sjećam (usput rečeno to je bila jedina loša stvar toga dana), polako smo krenuli kroz selo. Iako sam pomalo strepio od tempa i napora i pitao se hoću li izdržati, odmah nakon polaska zaključio sam da je strepnja bezrazložna, Izletnik krasi solidarnost i svi su obazrivi prema svima, prvi se okreću prema onima iza, usporavaju, čekaju, a kada naiđe kakvo prometalo oni iza viču „AUTO!!!“, pa se svi sklone u stranu i ostanu čitavi. Iz Ruda smo pokušali izaći preko polja, ali to ipak nije bilo moguće te smo do početka šume i relativno zahtjevnog uspona došli asfaltiranim seoskim putem. Selo ima razne mirise i nisu svi ugodni ali su me ipak taj dan vratili u djetinjstvo i podsjetili na prošlost…Dok smo hodali prema usponu u glavi mi se stvorila „misao“ da sam pripadnik čopora koji hrabro ali s poštovanjem ide uloviti planinu.
Prvi uspon je poprilično zahtjevan i obilježili su ga mokra zemlja, sklisko kamenje, lišće koje bježi ispod nogu, mlataranje štapovima (tu mislim na sebe, još jednom isprika Mariu i svima koji su hodali iza mene), znoj koji probija i teški uzdasi gotovo svih pripadnika čopora, međutim čopor je nakon nešto više od sat uz jednu kratku pauzu ostao na broju i stabilno i postojano stigao do prvog odmorišta, a to je planinarski dom Željezničar na Oštrcu, nadmorska visina je 691 metar. Nakon odmora i nekoliko pojedenih milki, domaćica i raznih drugih nepcu ugodnih grickalica došlo je vrijeme da se krene dalje…
SAVJET: Ako netko odluči ponijeti milku s namjerom da počasti pripadnike čopora neka pokuša izbjeći onu punjenu jagodom, čini mi se da je pripadnici uglavnom manje vole ili uopće ne vole.
Uslijedio je još jedan vrlo kratak uspon do 752 metra nadmorske visine, a nakon uspona odmor od desetak minuta, umjesto opisa onog što se vidi s vrha reći ću samo da „slika govori više od tisuću riječi“.
Nakon slikanja započeli smo spuštanje prema Lovačkom domu „Srndać“ gdje smo ručali. Hrana je bila vrlo ukusna, cijene novčaniku ugodne. Nisam baš ljubitelj „teške“ hrane ali kiselo zelje s divenicom uz pivo odlično se sljubljuje uz planinarske napore.
Ručak je završio i nakon kratke rasprave trebamo li nastaviti prema drugom vrhu po visini na Samoborskom gorju – Plešivici ili krenuti prema Rudama i autima odlučeno je da se nastavi prema autima jer bi nas na Plešivici vjerojatno ulovio mrak. Uslijedio je put do Samobora, druženje uz pivu…
Tek navečer sam pogledao poruke u mobitelu koje mi je poslala kolegica pomalo teškog karaktera, jedna je glasila: „ Nadam se da si uživao ali obzirom da se nisi javio cijeli dan nadam se i da imaš upalu mišića, sigurno nećeš na posao do četvrtka“. Uživao jesam, mišiću su boljeli, bio je i poneki grč (magnezij pomaže) na poslu sam bio u ponedjeljak – odmoran. Ovu priliku želim iskoristiti i posebno zahvaliti Mariu Jesihu jer me uveo u čopor te Ivi i Ireni koje su mi prve pružile dobrodošlicu i informacije.
Robert Ćurić