18.2.2022.
Otet sam u petak 18.02., oko 18h, kod Pet Centra na Heinzelovoj u Zagrebu. Gledao sam svoja posla, kada su dvojica sumnjivaca, s medicinskim maskama na licima, izašli iz velike bijele Dacie. Predstavili su se kao Trpi i Damir. Pitali su me da im na navigaciji u autu pokažem gdje je Begovo Razdolje. Još večeras moraju doći do planinarskog skloništa Jakob Mihelčić podno Kule na Bjelolasici. Kakav čudan svat, mislim si ja. Al’ ajde, ima nas svakakvih. Što ne bih pomogo tim izletnicima-fantastima. U trenutku kada sam naivno ušao u auto, vrata su se zaključala i izlaza više nije bilo. Dacia je pojurila brzinom od gotovo 100km/h u pravcu Begovog Razdolja. Bože, nisam znao da Dacia može tako juriti. A imala je i stereo uređaj.
U autu je bilo mračno. Lica svojih otmičara nisam dobro vidio. Onaj, koji se predstavio kao Damir, navio je muziku, tako da nisam čuo što pričaju. Povremeno su se hihotali. Pitao sam se što kane sa mnom… Srećom, uvijek imam osnovnu opremu za preživljavanje. Upaljač, malo špage, rakijicu, šibice i jedan Opinel no12, kojeg sam u strahu stalno čekirao.
Dacia se probijala kroz noć i maglu. Nije se mnogo vidjelo kroz prozor. Tek pokoji putokaz. Karlovac, Bosiljevo, Ravna Gora, Mrkopalj, Begovo razdolje.
Kroz zamagljenu šoferšajbu (izgleda da Rumunji još nisu riješili dobar ventilator) ukazala su se svjetla nekakve krčmetine. Kod Sonje, bivše Gorje, tako nešto… Putem sam propisno ožednio, pa mi nije bio problem slijediti svoje otmičare u birtiju.
U krčmi je, bome, bila cijela teroristička čelija s kojom su se ova moja dvojica iz Dacie dobro poznavali. PD Izletnik, kažu. Nikad čuo. Glavni je, činilo mi se, bio lik kojeg su zvali Kokić. Bio je tu i neki Robert (na slici), kojeg je već prva kapljica ponesla pa se popeo na stol i razvuko harmoniku. Bio mu je rođendan. Još dvojica,Vanja i Igor, turili mi pivu u ruke. Primijetio sam da nitko nema maske. Iznenada me obuzeo panični strah. To su ljudi kojima je svejedno hoće li dobiti koronu ili ne. Još gore, svejedno im je hoću li im vidjeti lica. Znači, ne računaju da ću moći pričati o ovim događajima. Najbolje da malo popijem.
Nakon što smo se, izlazeći iz birtije, skoro polomili po ledu, nastavili smo autima kroz šumu po mjestimično zaleđenom makadamu. Kada se činilo da ćemo zavijek zapeti na tom snijegu i ledu, parkirali smo aute i poispadali van. Opet osjetih nelagodu. Pa nema žive duše u krugu od par kilometara. Samo medvjedi, vukovi i ostale zvijeri. I ova ekipa… Što hoće od mene…To mi je ubrzo postalo jasno kada su me počeli tovariti raznim bocama alkoholnog pića. Gin&Tonic je za Robertov rođendan. Viski i vino također. A rum i pripadajući čaj su bili za sutra. Valjda nisu mogli sakupiti dovoljno dobrovoljaca u PD Izletniku, pa su otimali po ulici. Naime, neka druga planinarska čelija imena HPD Bijele Stijene Mrkopalj, organizirala je tradicionalni zimski uspon na Bjelolasicu. Ko zna što im je zapravo zadatak. Nitko normalan ne bi uz ovu prognozu penjao. Uglavnom, PD Izletnik je dobio zadatak ugrijati sklonište i pružiti okrijepu.
Bilo je 21h kada smo krenuli okomito na brdo. Noć, vjetar, snijeg… Trpi je predvodio i iznenađujuće brzo napredovao po dubokom snijegu. Mora da je vodio terorističke organizacije po Afganistanu i ko zna gdje još. Ja sam se spoticao i proizvodio zvuk nalik na gajbu pive u gepeku automobila bez amortizera. Za razliku od mene, moji otmičari su imali štapove. Dabog da ih izgubili u dubokim snijegovima Bjelolasice, mislim si ja. Nakon nekih sat i petnest minuta, svjetlost wonderica je obasjala malo planinarsko sklonište Jakob Mihelčić na cca 1400m nadmorske visine. Bilo mi je drago da je ovo mukotrpno penjanje došlo kraju. Nije mi bilo drago vidjeti medvjeđe tragove oko skloništa. Bože, hoćemo li ostati živi…
Planet Bjelolasica 
Planet Bjelolasica 2
Tabla hepo kocki bila je potrebna da se upali mokro drvo, međutim, jednom kada je vatra krenula, sklonište se brzo ugrijalo. To je bilo neophodno kako bi hladan Gin&Tonic imao smisla. Kontrasti su sve, netko je rekao. Ja sam se za zadovljstvom riješio boca alkohola, koje su odmah krenule u obradu. Robert je razdragano rezao limete sa svojim fancy keramickim nožićem. Razmetljivo sam izvadio svoj Opinel no12 da mu pokažem kako se to radi, međutim, moram priznati da nije lako prolazio kroz limetu kao Robertov. Ostali nisu propustili priliku poniziti moju nožinu.
Nož može imati oštricu od čelika (visokougličnog-carbon), od INOX nehrđajučeg čelika ili od keramike. Prva vrsta dugo drži oštrinu, ne puca, ali se mora održavati brisanjem ili uljenjem, inače hrđa. Druga, od INOXA, ne hrđa, ali je mekša i brže se tupi. Treća vrsta, od keramike, uopće se ne tupi i vrlo je oštra. Međutim, vrlo lako puca. (vidi na slici). E pa moglo bi desiti da mu slučajno padne na pod, taj njegov fency keramički nožić.
EDUKATIVNI BLOK BR.1
Vođa, Vladimir Kokić, zaključuje da treba krenuti u fazu 2 ove konspiratvne večeri. Spustio se u podrum ne bi li skuhao planinski gulaš. Nakon što je otišao, nismo ga vidjeli satima. Komunicirali smo lupanjem po dimnjaku.
Gin&Tonic je planuo, pa smo prešli na druga pića. Osjećao sam se sve ugodnije u društvu svojih otmičara planinara. U Zagrebu bih trunuo na nekom ženskom rođendanu, a ovako, provodim večer s pijanim muškarcima. Stockholm syle.
Sa sekcijom u podrumu smo razradili komunikaciju. Vodili smo vrlo intelektualne razgovor. Poput, koja je najbolja boja covera za smartphone? Da li treba pucati u kantu vode ili je bolja tikva punjena vodom? Zašto Damir i dalje pije gemišt, a kaže da je grozan.
Krumpir gulaš je došao u pravo vrijeme da pokrpa alkoholom oštećene želuce. Za svečanu priliku momci su razvukli zastavu PD Izletnika i namjestili stol. Odjednom, osjećao sam da pripadam. Gulaš je bio fantastičan. Da se mene pita, ubacio bih par puhova, ali teško ih se lovi u ovo doba godine.
Oko 3 u noći počeli smo gubiti bitku sa snom. Teme su bile sve bizarnije i trebalo je to okončat. Osobna higijena je zakazala pa sam legao s komadom kobasice zaglavljenim između bočnog sjekutiča i očnjaka. Cccc, cccc, cccc. Pokusavam jezikom. Ne ide. Četkica je daleko i nije opcija. Ko ga j….
Noć je bila vjetrovita. Povemeno me budilo lupanje. Pa nije Kokić valjda još u podrumu… A možda lupa ovaj medvjed čiji su tragovi oko skloništa. Zatvaram šlic vreće za spavanje preko glave. Provjerena metoda koju sam koristio na Zrmanji, kada su nas okružili čagljevi, oportuno došavši po ostatke janjetine koju smo prethodno žuljali.
Jutro obično donosi novu nadu. Grane sunce, budi se optimizam. Ali ne u našem slučaju. Spustila se magla, kiša, snijeg i svašta nešto. Međutim, uz malo kave i rakije, sunce nam je zasjalo, barem u ideji. Nakon kave, zna se što slijedi. Bio sam uvjeren da me momci zafrkavaju kada su mi objašnjavali da postoji nagibni WC. Ok, znači slobodni stil. Otpješaćio sam minutu-dvije u neko grmlje, iskopao rupu u snijegu i sjeo na granu koja je prikladno nisko rasla. Život je dobar. U povratku prema skloništu, primijetio sam znakove koji usmjeravaju na WC. Mora bit neka zezancija. Ajde, čisto radi zabave da provjerim. S druge strane skloništa, doista je postojao WC i to prilično luksuzan. Eto, ponekad treba vjerovat ljudima, iako bili planinari. Nadam se da ove grupe, koje dolaze, neće upasti u moju malu zamku u sijegu.
Prekrasno jutro 
Ćenifa
Za doručkom se špekuliralo o broju planinara koji bi trebali proći kroz sklonište. Prognoze nisu bile dobre. Jutro smo iskoristili da napilimo drva. Trebalo je ponovno naložit i skuhati čaj za tih 2 i pol planinara koji bi trebali doći.
Kokić me uveo u svoje carstvo u podrumu. Miris dinstanja još uvijek je bio prisutan, pomiješan s mirisom dvotaktne mješavine. Bila je tu motorna pila, agregat, boje, kistovi i druge stvari. Vidi se da je ovdje boravila neka naprednija civilizacija. PD Izletnik je doprinio arsenalu donijevši alatku koja je zadnja riječ tehnike i civilizacjskog napretka. Sjekiru.
Ipak, moje srce nekako uvijek zatitra kad čujem prijateljsko brundanje motorne pile.
Hladnu motornu pilu palite na slijedeći način i nikako drugačije.
Na pumpicu, kod gasa, napumpate benzin u motor. Potegnete čok. Potegnete uže za startanje. Čim motorna pila pokaže mali znak života, ugasite čok i kurblate dok ne upali.
Uštedjet ćete si sate maltretiranja.
EDUKATIVNI BLOK br.2
Bilo je oko 11-12h kada su prvi planinari počeli pristizati. Izgledali su kao da im sav čaj i rum ovog svijeta neće pomoći. Na smjene smo točili čaj, a doziranje ruma vršilo se prema stanju i masi pacijenta. Svi smo se okušali kao doktori doziranja ruma. Pristup doziranju je bio različit, pa su poneki pacijenti jedva izašli kroz vrata skloništa.
Sve u svemu, nekih pedesetak planinara je prošlo kroz sklonište. Možda i više. Bili su sretni i zahvalni na ovoj okrijepi. A mi smo, ponovno, razvili zastavu PD Izletnik tako da znaju kome trebaju biti zahvalni. Posljednju dvojicu nekih mladaca nismo mogli istjerati iz skloništa. Nek se mladi vesele. Možda upoznaju medvjeda kad padne noć.
Oko 16h smo požurili sa spremanjem skloništa i krenuli prema autima da preduhitrimo noć. Preostalo je samo još “mrknuti” grah u onoj krčmi odakle smo krenuli.
Na putu do krčme susretali smo razbijene grupice planinara koji su također maštali o grahu. Mahali smo im iz udobnosti toplog auta.
Da više ne duljim, grah je bio dobar, jedino što smo primijetili da Damir i Trpi fale.
Njih je valjda dohvatio medvjed po putu. Neka se i on zabavio.
A ja sam, od žrtve , na početku priče, postao fanatični član PD Izletnika. S nestrpljenjem čekam nove avanture. Čim malo zatopli.
Autor: A.B.
