5.3.2022.

Napokon se poklopila subota da moja malenkost  prisustvuje prvom izletu kao novi član planinarskog društva. Ovogodišnja osobna odluka je obići sve nacionalne parkove tako da se ovaj Risnjak lijepo uklopio za početak moje male ekspedicije. Željna snijega i novih planinarskih puteva do zadnjeg momenta nisam bila sigurna da li ću moći ići (nepredvidiv posao, ludilo petka itd…). Moram priznat da sam ja jedna od onih koja voli planinariti nedjeljom. Cijeli tjedan sam fokusirala svoje misli samo da se poklopi da mogu ići.

Došao je petak i klik, to je to, idem, guglam dereze, 35% popusta , vouuuu, kao da sam na lotu dobila. Nije da sam ikad dobila na lotu, tako da ne znam točan osjećaj, ali znate o čemu pričam 😊. Ajde da i te dereze probamo, bilo je samo pitanje vremena kad ću ih trebat kupit, do sad sam uspješno klizala po brdima heheheeh. Petak navečer dogovor oko prijevoza, whatsup grupa, trebalo mi je da skontam tko,šta,koga, di, presjedanje, Luka, Adam, di sam, šta sam, s kim idem i di da dođem.  Pola devet navečer, na pola spavam, jedva pratim razgovor u grupi, ali napokon skontam di trebam i kad bit, napokon legitimna čorkica, i’m offff ZzZzzz…

Subota, buđenje u 6, spremna i napeta ko puška, jedva čekam, samo mi je u glavi daj mi snijegaaaaa!!! Hrana, voda, čaj, slatko, štapovi, dereze, kapa, rukavice, sve imam, idemooooo! Dolazim u 6.50 na dogovoreno mjesto, Luka javlja da malo kasni, meni ok, glavno da ja ne kasnim 😉. Presjedanje u Gorici, drugi auto, još dva momka i krećemo. Odmah na prvu mi svi sjedaju, lagani pitki razgovori, totalno opuštena ekipa, sviđa mi se, a osjećaj kao da idem na more. Negdje na pola puta Mario mi otvara možda priliku života i nudi super mega kredit za obrtnike od 40000,00kn, samo tako paf, dođeš i dobiš. Rekoh, ma krasno, može, samo ako ga nikad ne moram vratit.

Samo da su banke što dalje od mene, hvala lepa 😊. Oko 9.30 smo stigli na polazišnu točku Crni lug, Hotvarova staza, dva auta postaju jedno, tri djevojke i četiri momaka sleš sedam patuljaka kreću prema svojoj Snjeguljici. Starosjedioci komentiraju kako se ne sjećaju da li se ikad tako malo izletnika prijavilo, što je po meni bilo super jer sam nekako bolje mogla upiti vibru društva. Očekivanja su ispunjena i više od toga, ta lakoća putovanja, razgovor s novim ljudima sa sličnim interesima, a opet tako različiti, ma vrh (često ćete čut od mene riječ vrh 😊 ). Putem je bilo dosta snijega, ali prohodno, melem za oči i dušu, na momente je znala nastupiti tišina i svako sa svojim mislima hrabro koračao naprijed. Bome smo imali dobar tempo, taman, u prijevodu nisam kaskala hehe, time sam bila još zadovoljnija, kontala sam si issss sad kad me budu načekavali. Nakon cca 3h stigli smo do planinarskog doma, gladni na najjače,  zamezili ko je šta imao u ruksaku. Mare odjendom vadi bombastični čokoladni kolač s višnjama, svi grabimo i fino papamo. Oduševljena kolačem, još nisam ni pojela do kraja, Adam na to vadi svoj kolač, isss vouuuu , ne mogu odbit te čokoladne delicije! Ne znaš koji je bolji. Odmah sam shvatila oni briju na kolače, koji da ja napravim idući put?! Malo smo si i pelina drmnuli, hvala Ivan! Muški dio ekipe se vidno smrzavao dok žene nekako stoički podnose hladnoću, ah šta reć 😊, sve jasno , bar se nismo tresle ko šibice. Malo mi je trebalo da skužim ko je najnabrijaniji u društvu, Adam, koji je bez imalo dileme rekao da idemo do vrha dok je Martina malo oklijevala, no mislim da je to bilo i razumno s obzirom da je bilo većina nas njubera s tim derezama, a po pričama drugih planinara rekli su da je malo gadno. No, pada odluka idemo…

Nakon fotosešna na vrhu, Adamovog izazivanja sudbine stajeći na rubu vrha kako bi imali još bolju fotku ,koliko toliko smo uspješno izveli spuštanje. Mario je sa svojim super mega derezama zapeo za kamen i drito ispred mene se strmoglavio, ništa strašno, strašnije je izgledalo, ufff trebalo se onda tek spustit, malo nas streslo, jer shvatiš da se lako dogodi glupost. Tim više treba pametno i s ogromnim poštovanjem bivati u prirodi. Martina nas je morala malo resetirat kako bi mirno i hladne glave krenuli dalje. Povratak je bio najljepši, snijeg i sunce u kombinaciji, sve bijelo oko mene, zebe, a ja nosim sunčane naočale mmmmmm vrhhhh. Obuzeo nas je onaj osjećaj zadovoljstvo pređenim putem, mislim da to mogu reći u ime svih suputnika 😊.

Za spust nam je također negdje trebalo 3h i to sa puno više snijega i užih stazica. Netko je u jednom momentu rekao, dosta mi je više snijega, a meni u glavi neeeee, nikada, baš sam bila nabrijana na snijeg. Premalo ga je ove godine. Svaka čast šoferima što su i nakon tolike rute imali snage vozit. Cca 18km čiste srećice. Meni je bilo tako drago da se mogu samo zavalit iza i čakulat kako nam je bilo super. Dolazak u Zagreb u 19h i drito na posao, umorna, ali sretna i zadovoljna. Koja pivica za kraj i zemljo snova eto me 😊.

I tako su sedam patuljaka i Snjeguljica živjeli sretno do kraja života… The ENd

Autorica: M.B.