Čin 1.

S jutrom se budim, glave teške,

Mobitel zvoni, kasnim, morat ću pješke.

Gdje si sine nesretni? Viče glas s druge strane,

Evo me Damire, pakiram banane.

S malim odmakom stižemo u „Cug“,

Čeka nas družina spremna za put,

Rakija se toči u krug,

Krećemo! Krećemo! Na iskap rakiju drmnut’!

Vozimo se tako preko bijele Like,

Auto veselo bruji, vozi nas ka cilju,

Još da vozači znaju razaznati javu i zbilju!

Viče teta na mobitelu skrenite desno,

Mahnemo rukom i ugasimo je bijesno.

Sat vremena poslije, Mater nas mrko gleda,

Gdje ste mulci najgori od sve djece?

Stojimo, čekamo ispred nas su distance,

„Fulali“ izlaz vičemo dok nas sram izjeda (šalim se, mi nemamo srama).

Čin 2.

Krenusmo hodat u brdo silno,

Drveće, snijeg, nebo mirno, sve nas to prati u stopu,

Koračamo veselo i slino jer idemo ka domu pripremiti klopu,

Pogled sa Zavižana sigurno izgleda idilno.

Hodajući po snijegu do koljena, teške ruksake noseći,

Hrabri Izletnici koračaju kao ratinici,

Imaju volje, to nitko ne može poreći,

Sunce ih grije kao i baka u bolnici!

Horda planinara! Na Zavižan stižu,

Što ih čeka pitanja se nižu.

Čin 3.

Kroz mali prozorčić zlatno nebo prilazi,

Kuha se gulaš i razni prilozi.

Nestrpljivi hodači igraju šaha, bele i ne ljuti se čovječe,

Još malo ih dijeli od gozbe koja od zime radi proljeće.

Pojelo se i popilo, neki više, neki manje,

No nakon sna vrijeme je za poći dalje.

Ledena staza, stari prijatelj snijeg,

Ne mogu nam ništa jer po zvanju smo Izletnici,

Ne veselimo se ničem kao hrani i hladnoj rakijici,

Stoga hajdemo hrabro ka Butini kroz brijeg!

Do iduće zgode, zgodni bili i još veseliji,

Siguran sam da ćemo se skupiti još velebniji (pun intended)

Autor: T.B.