Na Olginu inicijativu pao je dogovor da će se Izletnici pridružiti obilježavanju 140. Obljetnice prvog izleta Hrvatskog planinarskog društva na koju je najavljen velik broj planinara iz cijele Hrvatske. Riječ je o lijepoj ruti u Samoborskom gorju koja je uključivala sljedeće kontrolne točke: KT1: Rude – KT2: Veliki dol – KT3: Oštrc – KT4: Plešivica – povratak u Rude ukupnog trajanja od 4,5 h. Dok se dogovarao razmještaj po autima do Samobora biciklisti su planirali svoju rutu i mjesto spajanja s ostatkom, koje je trebalo biti dom na Oštrcu.

Stigla je i nedjelja koju su Izletnici planinari proveli u druženju i uživanju u samoborskim brežuljcima i delicijama na kontrolnim točkama. Izletnici biciklisti su svim silama pokušavali stići u dogovoreno vrijeme do Oštrca. Međutim podcijenili su brdovite samoborske ceste koje su se pokazale i varljive jer ponekad nije bilo jasno skreće li se nekome u dvorište ili je to put kojim treba dalje nastaviti.

Zbog krivog skretanja ostavljamo bicikle uz šumu i skoro trkom strmim planinarskim putem dolazimo do Oštrca. Na naše opće razočarenje među mnoštvom ne nailazimo na Izletnike koji su nakon duljeg čekanja nastavili svoj pohod. Utjehu pronalazimo u hladnom pivu. Kotrljamo se natrag do bicikala i nastavljamo dalje. Vozilo se svugdje: preko Ruda, Oštrca, Pleševice, Lipovca, ukupno 80ak km, dobrim dijelom s dosta uspona.

Po savjetu jednog mještanina na jednom od mnogih mjesta dvomuljenja ili čak troumljenja kamo dalje, skrećemo na makadamsku cestu kojom smo trebali izaći na glavnu cestu i vratiti se u Samobor. Međutim, cesta je s vremenom postajala sve nepristupačnija da bi na kraju završila usred ničega iliti u kanalu. Već poprilično umorni i iscrpljeni i svakako ne motivirani za vraćanje istim putem, potaknuti povremenim zvukom auta visoko iznad nas odlučujemo gurati uzbrdo bicikle kroz šumu i tako izbiti na cestu. Dok je uspon postajao sve strmiji  i grmovitiji,  zvuci auta u daljini su nas hrabrili da napredujemo. U jednom trenutku nam je bilo lakše nositi bicikle, a i oštri grmovi su prijetili bušenjem guma. Nakon skoro sat vremena agonije izbili smo na cestu i šutke počeli sa spuštanjem prema Samoboru da bi u još većoj tišini nastavili do Zagreba. Uz miris prve pekare i okrijepu u obližnjoj birtiji vratio nam se dar govora, a i raspoloženja. Preostalo nam je bilo još samo čuti se s ostatkom i izmjeniti dojmove.

Iva Džeba