27.11.2021.

Vu njem, kisnemo mi!

Predgovor

Sastanak u Funku, plaškolarci koji nisu mogli doći na Sušicu polažu ispit a oni sa zaostacima dobivaju organizaciju izleta. Stojim sa strane, minglam s ljudima i čujem Raku kako obznanjuje: “Ostao je još izlet 27 ili 28.11, Sljeme ili Samoborsko gorje! Tko želi organizirati?”. Naravno, nitko se ne javlja, strah vlada. Raka ponavlja iste riječi, nešto se u meni budi. Želja za odlaskom u Samoborsko gorje. Ma nek sve ode kvrapcu. “Ja ću!”.

Tako je započela organizacija mog prvog službenog izleta u sklopu planinarskog društva.

Main story

Pronašao stazu na internetu, [✓]. Pripremio poziv i tablicu, [✓]. Bit će lijepo vrijeme, [ ].

Okupljamo se kod Šoićeve kuće, zatvorenog planinarskog doma. Obuvamo gojzerice, pripremamo kabanice, provjeravamo opremu i čekamo drugove koji kasne. Tema razgovora, logično, prognoza i nada da neće padati kiša, odnosno jaka kiša. Što slijedi? Jača kiša naravno. Trk, bjež pod autobusnu stanicu, da ipak manje kisnemo. Kreću misli sumnje, mogli smo na kavu i kremšnite. Pa ako se razvedri lako odemo u planinu (moš mislit). Ne želim potencirati te ideje, mudro šutim i molim Boga da ta kiša već jednom prestane.

Napokon dočekamo zadnjeg člana naše družine koji je kasnio, a s njim je došlo razvedravanje i sunce. To! To smo čekali.

11 hrabrih izletnika. Prva momčad. Krećemo prema Japetiću. Tijekom puta, reda radi provjeravam kartu na mobitelu, da ne zalutamo. Iako bi to bilo teško na tako dobro markiranoj stazi. Gledamo u lijepo nebo, pričamo, uživamo i odjednom ulazimo u oblak. S oblakom dolazi i kiša. Neki koji su prethodno skinuli kabanice, opet ih navlače. Eto, kisnuli smo, sve do Japetića. Nije nas štedjelo.

Ruta je trebala biti Šoićeva kuća -> Japetić -> Oštrc -> Šoićeva kuća. No u međusobnoj priči zaključujemo da nema smisla po ovakvoj kiši nastaviti ići do kraja rute, pa čak i da se smiri, staze su dosta blatne i nezgodne za hodanje. Dogovor pada da idemo u dom Žitnica, pa ćemo tamo dočekati sunce i odlučiti o daljnjim radnjama.

Pred Japetićem se razdvajamo u dvije grupe, prva ide do vrha, druga ravno za dom.

Obavili žigosanje (HPO), slikanje te uživali u pogledu na maglovite nizine i ostale vrhove koji su izgledali kao otoci. Te krenusmo prema Žitnici, priključiti se ostatku ekipe, koja je otišla okupirati dom. Sva sreća pa je dom blizu od vrha.

Dolazimo u dom i gle čuda. Pl. Dom Žitnica, inače poznat po tome da je uvijek krcat bio je prazan i ugostio je samo 11 izletnika. Genijalno, stari planinari se čude i kažu da ovo nikada nisu doživjeli. Oke, da, samo ovaj vikend na Žitnici nije bilo hrane plus padala je kiša, to je sigurno pomoglo što je dom bio prazan. Izgleda da su ostali planinari ipak odlučili otići na kremšnite i kavu u Samobor.

Nakon skidanja mokre odjeće i ruksaka, nabavke finog kuhanog vina, obrade sendviča, krenuo je zabavni program. G.K. uzima harmoniku u ruke i isprobava par nota, te kasnije uzima gitaru, no ne uspijeva odsvirati ništa konkretno jer fali jedna žica.

Nakon glazbenog programa prelazimo na društvene igre. Formira se grupa za belu, mi ostali formiramo grupe za alias (nema fotki jer mi je mob bio zadužen za alias).

Na trenutak pojavljuje se sunce. Ostavljamo igre te jurimo van na fotkanje. Kao, da ostali izletnici vide što propuštaju, ovako divno vrijeme.

Malo smo se zaigrali i brzo su prošli sati, iako je vrijeme ljepše, nema smisla uputiti se prema Oštrcu, staza je mrvu zahtjevnija a sigurno ne pomaže što je skliska i mokra. Ne bi pomoglo ni što bi nas lako mogao uhvatiti mrak. Odlučujemo vratiti se istom rutom prema autima. I tu kreću ideje o ručku.

Originalno je zamisao bila da jedemo na pl. Domu Željezničar podno Oštrca, al to je očito propalo. Razmišljam koji restoran odabrati, dvoumim se između dva super izbora. T.S. spominje juhu od gljiva, ostaje samo jedan izbor. Gabrek. Nema bolje juhe od gljiva do njihove juhe. Glad nas potiče i ubrzano ali pažljivo hodamo prema autima.

Došavši pred automobile, skidamo opremu, pumpamo gumu (doslovno) i u koloni krećemo prema Gabreku.

Dok smo čekali da drago osoblje restorana pripremi mjesta za 11 izletnika, odlučujem iskoristiti priliku za malo trivije te pričam o origin storyu starog grada Samobor, na kojeg imamo prelijepi pogled.

Ručak je bio fin. Dobro smo se najeli, popričali, nasmijali i zabavili. Gastro/Hedonizam odsjek Izletnika i dalje živi!

Zaključak

Bez zaključka nejde, jelda?

Uredu je malo i kisnuti, ne treba uvijek biti sunce i lijepo. Planovi se mogu mijenjati, ponekad na bolje. Sve treba prilagoditi okolnostima, itd, itd. You get the point.

Hvala hrabrim izletnicima što su se priključili ovom izletu bez obzira na prognozu, predivni ste!

Hvala Ani i Raki na pomoći oko organizacije!

Te svim ljudima u studiju i režiji. Sljedeći put idemo do kraja rute, možda upiknem sunčani vikend! 🙂

Autor: Majić mlađi 🙂

Samoborsko Gorje

6:30, subota ujutro. Zvuk prvog od brojnih alarma me budi za današnji izlet – pitoreskno Samoborsko gorje. Dobri ljudi PD Izletnika su se lako rasporedili za prijevoz, a ja sam imao čast voziti se s Rakom. I dok sam na stubištu razmišljao kako sam zaboravio uzeti sunčane naočale, izlazak iz zgrade me uvjerio koliko je to glupa briga jer vani pljušti kiša. Nema problema, iščistit će se to do Samobora, pomislih, bolje sad nego li negdje oko vrha.

Na mjestu okupljanja, nekoć slavnoj Šoićevoj kući kao pravi domaćin dočekao nas je uvijek spremni organizator današnjeg izleta – Filip, nekima znan i kao Clark Kent. Filip je pripremio sve, osim lijepog vremena. I dok su kapi kiše tukli po našim kabanicama, misao o kavi i kremšnitama umjesto izleta se počela javljati u glavama. Ali rekli smo ne! Ako smo već došli do tu, idemo i do Japetića. Privremeno smo se sklonili pod autobusnu stanicu i čekali ostatak društva spremni za uspon. Ohrabreni Majićevim riječima, nas 11 hrabrih (ili ludih, ovisno o perspektivi) zaputili smo se prema Japetiću, prvom od dva vrha koje smo htjeli posjetiti.

Sam uspon je bio baš lijep. Samoborsko gorje je prekrasno, pogotovo u ovo doba godine i nije  prezahtjevno, taman za lijepi izlet. Gotovo sam se i začudio kad je netko komentirao da se penjemo već sat vremena jer vrijeme je proletilo u dobrom društvu PD Izletnika. No tu ljepotu uvijek je pratila kiša i magla – vrlo dobra za atmosferične slike, ali ne toliko ugodna kad krene promakati kroz odjeću. Naučio sam još jednu lekciju – dobra kabanica je bitna.

Ubrzo smo došli i do bitnog račvanja – jedan dio zaputio se i pripremio sve u planinarskom domu Žitnica, a druga jedinica zaputila se prema vrhu Japetiću, udaljenom 15ak minuta hoda od račvanja. Iako se grupe u načelu ne bi trebale razdvajati, svaka jedinica je imala ovlaštenog vodiča te smo ipak bili u skladu s pravilima. Na vrhu nas je dočekao lijepi pogled, barem gdje je to magla dopuštala i piramida na koju se možemo popeti za još bolji pogled. A tu nas je dočekala i prva od brojnih samoborskih trivia jer naš domaćin, kao i njegov otac su u Samoborskom gorju bili na domaćem terenu i htjeli su ga predstaviti u najboljem svjetlu. A bome i jesu, inače piramida s Japetića je nekoć stajala na Sljemenu, a maknuta je kad je postavljan TV toranj. Na vrhu klasična priča, pale su dobre fotkice, uživali smo u pogledu, a žigoholičari su zadovoljili svoju potrebu za žigoholom. Sve to prekinula je realnost vremena – kiša i vjetar te smo se zaputili toplini planinarskog doma.

A u domu nas dočekali topli kamin, kava i dobra atmosfera. Rečeno mi je da je taj dom uvijek nagužvan, ali mi smo imali sreću biti sami tamo. I dok su naše jakne, majice i što već ne bili poredani iznad kamina kao pršuti u pušnici, kratili smo svoje vrijeme uz dobru šalu i dobru igru. Bela i Alias su bile igre izbora – kako za koju ekipu i vrlo smo se lijepo zabavljali. Uskoro je i sunce provirilo i otkrilo nam jako lijep vidik koji se pružao s planinarskog doma.

Ohrabreni i osušeni, odlučili smo da je vrijeme za polazak i spuštanje prema Šoićevoj kući. Uz lijepo vrijeme i lagani spust prema dolje u veselom tonu zaputili smo se prema idućoj destiniciji – slavnom Gabreku. Jer, ovo je uz planinarski, isto tako i gastronomski izlet, a hedonistička sekcija se namjerila na slavnu juhu od gljiva. Krenule se bakanalije uz opscene količine hrane iz Gabreka. Scena za stolom punim bunceka, krvavica, telećeg pečenja, veprovine i palačinki te stol okružen nasmijanom i veselom ekipom bila je pravi kontrast pokislom početku izleta ispod autobusne stanice i mislim da je svakom prisutnom bilo zbilja drago što se zaputio na ovaj Izletnikov izlet.

Ova subota donijela nam je još lijepih vidika, još rekreacije i još novih prijatelja te još jedan izlet. Da ne propustim još malo Samoborske trivije by Filip – pijete samoborski Bermet kao aperitiv, jedete muštardu uz buncek i neka druga jela, a Đulabije su djelo jednog od najpoznatijih književnika iz Samobora – Stanka Vraza.

Pohvale organizatorima – 10/10, would try again! 😊

Autor: Z.T.