22.5. – 23.5.2021.
Autor: Iva O.
Prošli vikend izletovalo se u Gorskom kotaru. Sedmero hrabrih izletnika i četiri psa odlučilo je prkositi vremenskoj prognozi i malo protegnuti noge, odnosno planinariti oko Lokvarskog jezera u režiji naše Ivane R.
Okupili smo se u jutro oko osam sati na parkiralištu King Cross-a te nakon što smo se prebrojili i raspodjelili u tri auta, veselo smo krenuli u avanturu. Vrijeme je cijelim putem bilo obečavajuće i ubrzo smo uronili u carstvo zelenila. Nakon otprilike sat i pol laganini vožnje stigli smo do Mrzle Vodice gdje ćemo prespavati i druškati se u simpatičnom kompleksu drvenih kučica ‘Konak stare mame’.
Izvadili smo gomilu stvari iz auta (hrane i cuge) te da ne gubimo puno vremena krenuli uživati u jezeru. Šetnjica je krenula laganijim uzbrdicama koje su se odjednom počele množiti. Osobno mi nije bilo jasno da li se približavamo ili udaljavamo od jezera, ali nakon sat vremena hoda zaboravila sam da jezero uopće postoji i prepustila se lijepoj šetnji. Tome je doprinijelo ugodno društvance i skakanje preko lokvica i blata. Jedan od izletnika je odlično izjavio da je Lokvarsko jezero ubiti skup lokvica preko kojih smo skakali 🙂 U jednom dijelu puta nas je umorne osvježila kišica pa smo imali i malu reviju kabanica.
Napokon, negdje na oko pola puta ugledali smo veličanstveno jezero…mislim da je u tom trenutku čak i sunce zasjalo (barem za mene)! Definitivno je bilo vrijeme za pauzu i počastiti se prije nego krenemo dalje. Dečki su muški zauzeli bar i izvadili Gin, a bilo je i pivica za osvježiti duh.
Ostatak puta bio je puno lakši i sunčaniji, i to s pogledom na jezero i glazbicom u pozadini! No svako veselje kratko traje pa se ponovnim udaljavanjem od jezera i novim uzbrdicama čulo i poneko negodovanje u pozadini. Vjerojatno smo već svi razmišljali o hrani koja nas čeka kada se vratimo. Iako sam tada već potpuno izgubila pojam o vremenu, mislim da je cijela šetnja trajala oko pet sati (cc 15 km). Gotovo pred kraj puta nabasali smo na bar “Mrzlica” gdje smo se (gle čuda) opet malo počastili.
Idući dio izvještaja je više kulinarske prirode i o ambicioznom poduhvatu kuhanja gulaša od divljači. Srećom, imali smo dovoljno hrane za predjelo; nezaobilazni špek, salame, kobasice i sir. Nakon što smo napunili malo trbuščiće, ekipa se primila posla. Palila se vatra, gulio krumpir, a Jerko se i lijepo potrudio narezati oko četiri kile mesa. Pri tome su i peseki malo omastili brk 🙂
Nakon sat vremena dinstanja luka čudnovate boje, napokon se u lonac ubacilo i meso. Party, ili onaj dio izleta gdje svaka režija prestaje – mogao je početi, dok se atmosfera polako krčkala uz vatricu, dim, pijuckanje i odličnu playlistu (by Ivana & Karlo).
Kad su se dečki već pošteno nadimili miješajući gulaš nekoliko sati, došlo je vrijeme i za degustaciju. Što reći nego da o okusima nećemo puno raspravljati, ali zaključili smo zajednički da još sat vremena kuhanja ne bi bilo za odmet. Ipak, kuhanje se zbog koječega isplatilo, a idući put ćemo vjerojatno smanjiti doživljaj čevapima na roštilju.
Radost logorovanja nastavila se duboko u noć dok pomalo ljudi nisu počeli nestajati u zagrijanim kučicama. Neki izletnički entuzijasti su ipak odlučili i podići šator u noćnim satima, ali odlučila sam pisati samo o onome što mogu potkrijepiti dokazima, odnosno slikama!
Oko podneva idući dan, nakon gulaša i kavice ispratila nas je ljubazna gospodična Kelly, koja je strpljivo odradila i par zajedničkih selfie-a.
Zaključak je da smo za savršen izlet imali apsolutno sve sastojke: dobra volja, veseli ljudi, vatrica, malo svakakvih začina, dobra glazba i naravno ljubavi!
