Za sve postoji prvi put pa tako i za moje prvo pisanje izvještaja sa izleta (ovime se odmah ograđujem od eventualnih gramatičkih, stilskih i ostalih pogrešaka).

Dakle, krenulo nas je cca 12 izletnika/ica sa parkirališta hotela Trakošćan gdje smo se prethodno našli s članovima planinarskog društva Ravna Gora. PD Ravna Gora sastoji se od mahom starijih članova kojima bez obzira na godine staža nije nedostajalo entuzijazma i duha pa su nas tako na samom početku nakon kratkog upoznavanja ponudili domaćom rakijom i u kratkim crtama ispričali dosadašnje aktivnosti svog društva. Nakon kratkog upoznavanja krenulo se hodati prema najvišem vrhu Ravne Gore koji iznosi punih 680 m (kasnije se ispostavilo da to ipak nije najviši vrh…).

Hodanje je bilo laganini, prvim dijelom puta kroz sela i zaselke, a zatim šumskim putem prema vrhu. Bonus izleta je bilo i upoznavanje sa florom Ravne Gore, jer kako se ispostavilo kroz razgovor, nekolicina članova PD Ravne Gore su izvrsni poznavatelji botanike. Samo društvo četiri puta godišnje organizira šetnje pod nazivom “ Cvjetne staze Ravne Gore” i ovisno o godišnjem dobu traga se za određenom biljkom koja u tom period cvate/raste. Ovaj put su ( i mi zajedno s njima) bili u potrazi za (mirisnim) kukurijekom. Moram priznati da sam sumnjala u uspijeh potrage s obzirom da je zima, snijeg i sve ostalo što baš ne pogoduje rastu bilo kakvog bilja, ali ubrzo nakon što smo stupili na šumski put naišli smo na kukurijek. Dosta neugledna biljka.

Još jedan bonus izleta (barem meni) su bili i seoski psi koji su nam se putem svako malo priključivali u šetnji.

Nakon cca 1h ugodne šetnje stigli smo do vrha gdje se nalazi vidikovac (razgledna piramida?), malo smo se poslikali, odmorili i krenuli dalje prema planinarskom domu. Vrlo brzo stižemo do doma koji nosi ime po osnivaču PD Ravna Gora, prof. Krešimiru Filiću. Fina hrana, ugodni domaćini, odmaranje, zezanje i opraštanje od ravnogoraša.

Nazad se vraćamo sami. Najavljuje se i kratka ferata što nailazi na opće oduševljenje, ali ne zadugo. Sve je krenulo lijepo i zabavno, ali ubrzo nailazimo na nešto zahtjevniji dio ferate pa se dio ljudi ipak odlučuje ići okolnim putem (prvenstveno jer se psi baš ne mogu spuštati po vertikali). Mi se ostali uz manje ili više muke uspijevamo dočepati ravnog tla i uz koji mikrogram adrenalina više nastavljamo put prema autima.

Cestom stižemo do parkirališta gdje nas čekaju auti i kreće se za Zagreb, bilo je relativno rano za ići doma pa se dio izletnika odlučio kako i priliči završiti dan sa pivom.

Sve u svemu još jedan (doduše nešto kraći) lijep izlet.

Tihana Böhm