4. – 5.2.2023.

Grupa planinara odlučila se za vikend posjet Daruvarskim toplicama. Zapravo, točnije bi bilo reći grupa članova planinarskog društva, no to onda nužno povlači pitanje jesu li članovi planinarskog društva ujedno i planinari. Ukoliko je odgovor na to pitanje ne, utoliko će biti teže odgovoriti na pitanje: zašto bi netko tko nije planinar bio član planinarskog društva? To je pitanje kojim ćemo se pozabaviti neki drugi put, a uz malo sreće, nećemo se uopće baviti njime. Za sada je dovoljno znati da je moguće identificirati se kao ne-planinar, a ipak biti član planinarskog društva. Birokracija čini čuda, a ovoga se ni Adeptus Administratum ne bi posramio.

Jedne subote, u jutarnjim satima, grupa članova planinarskog društva, uglavnom kadrovi i strukture s raznih sjednica, raspoređeni u dva automobila romansko-germanskog porijekla i osebujnih eklektičnih boja, krenula je prema Daruvarskim toplicama. Tamo će odrediti sudbinu svijeta, svemira i svih njihovih stanovnika, a time i cijelog niza bića i pojava iz različitih galaksija i planeta koji su članovi društva. Srećom, svi članovi društva su ljudi s planete zemlje, pa će komunikacija bili olakšana. Nikada ne završi dobro kada se zajedno nađu humanoidi, cefalopodi i artropodi i krenu rješavati goruća pitanja. Kako bi ipak ostavili dojam multikulturalnosti, na putu do Daruvara stali smo posjetiti neku čudnu građevinu u Podgariću. Priča kaže da ju je sagradila neka prijašnja civilizacija u vrijeme kada su svi živjeli u slozi i blagostanju. Zašto je propala, ne znam. Možda je povijest iskrivila sliku o tom vremenu, a možda je svaka velika civilizacija osuđena na propast nakon što proživi svoje zlatno doba. Ta misao me ostavila s određenom tugom u srcu, no ubrzo sam zaboravio jer smo krenuli dalje prema našem odredištu.

Kada smo stigli, naš organizator nas je poveo, putevima poznatim samo njemu, prema mjestu gdje nas je čekao ručak. Put je vodio kroz kompleks toplica i potpuno sam siguran da nije bio niti najkraći niti najbrži, no naš organizator je djelovao kao da savršeno zna što radi.

Ubrzo smo shvatili da nas ciljano vodi na ovaj način, kako bi nas upoznao s poviješću toplica i idejom koju predstavljaju. Nisam puno razumio o čemu je pričao, tu i tamo bih uhvatio pojmove kao intergalaktičko pravo ili temporalna inkurzija, ali iskreno, nemam pojma što je pričao. Skrenulo mi je pažnju kada je spomenuo stošce Moslavačke gore, no umaknuo mi je kontekst. Ti stošci su zanimljivi jer je društvo prije par godina bilo tamo na izletu, no zbog određenih razloga taj izlet nije dokumentiran, pa ako vas nešto zanima, morat ćete se raspitati među starijim članovima. Toplice vuku svoju povijest iz rimskog doba. Grof Antun Janković je zaslužan za nešto iz 18.st., a spominje se i neki Julije koji nije Cezar. Malo je teško sve razumjeti uz te temporalne inkurzije.

Nakon ručka imali smo slobodan program. Neki su odlučili posjetiti lokalno groblje. Nema nikakvih informacija o povezanosti drevnog groblja i ljekovitih svojstava termalnih voda. Drugi dio je odlučio ispitati koja gostiona ima najveću mogućnost sukoba s lokalnim stanovništvom, kako bi se u tu zaputili nakon večere. Treći dio je spavao, a četvrti se zaputio na bazen. Bazen na otvorenom u 1. mjesecu na sjevernoj hemisferi ne zvuči kao nešto što bi trebalo raditi, no na kraju je ipak sve prošlo bez smajlića. Bila su dva vanjska bazena, topli i hladni, ili vrući i normalan, ovisno koga ste pitali. Ono što sigurno nije bilo normalno je što je doći iz jednog u drugi zahtijevalo hodati gol i bos po punoj mjesečini usred zime. Malo po malo, svi smo se skupili na bazenima. Iako je bilo jako starih žena oko nas, nijedna nije djelovala kao lady of the lake, ali nije ni trebala. Čudne žene koje obitavaju u jezerima i distribuiraju mačeve nisu temelj za sustav vlasti. Vrhovna izvršna vlast proizlazi iz mandata naroda, a ne nekakve farsične vodene ceremonije.

Nakon bazena na redu je bio wellness program što znači opet neka voda u više agregatnih stanja. Čovjek koji nas je pustio u wellness prostorije vrlo jasno nam je dao do znanja da su prostorije samo za nas i da nam nitko neće smetati. Mi smo se na to znakovito pogledali međusobno, a zatim se i njemu blago nasmiješili s izrazom razumijevanja. Mislim da će mu biti zabavno kada večeras legne u krevet, no tko zna, možda preferira cefalopode i tentakule, iako nije djelovao kao da je s neke druge planete ili iz Japana.

Wellness je uključivao đakuzi, koji se pokazao puno učinkovitiji od bidea, a nije loš ni za masažu. Objasnili su mi da postoje dvije vrste sauna, osmanska i ugrofinska, ili tako nešto. Ja ih zovem drvena i s pločicama. Drvena mi je malo draža, jer je nekako ugodnija atmosfera, ne sviđaju mi se baš one pločice. Uvjerljivo najbolja stvar cijelog wellnesa su bila svjetla u đakuziju jer se mogla birati boja.

Uslijedila je večera. Uz poziciju idu i određene privilegije, tako da sam ja, bez znanja ostalih, imao svoj vlastiti plan za večeru. Diskretno sam se povukao ranije iz wellnessa kako bih se pripremio. Slijedeći upute koje sam dobio bez znanja ostalih, došao sam do mjesta u hotelu koje ničime nije davalo dojam da je posebno. Ušao sam u prostoriju koja je izgledala kao blagovaona za veći broj ljudi iako je bila gotovo prazna. Nekoliko prisutnih osoba, svaka za svojim stolom i na udaljenosti koja je osiguravala dovoljno privatnosti, nisu ničime davale do znanja da su primijetile moju prisutnost. Do mene je diskretno došla konobarica i vjerojatno primjećujući moj pomalo zbunjeni pogled upitala: “Prvi puta ste ovdje?”. Na moj potvrdni odgovor, ukratko mi je objasnila da mogu izabrati između dva ponuđena menu-a i detaljno objasnila što je u svakome. Izbor nije bio težak, jer drugi menu nije bio po mojem ukusu, iako ne sumnjam da je vrhunski spremljen. Odabrao sam poziciju za stolom koji je bio dovoljno udaljen od ostalih te u miru uživao u svojoj specijalnoj večeri.

U međuvremenu su i ostali odradili svoju normalnu večeru u hotelskom restoranu, nakon čega smo mogli krenuti sa glavnim dijelom našeg programa: dogovorima i planovima za budućnost društva. Da ne idem u detalje, to je izgledalo otprilike ovako:

Prva tri, četiri sata smo rješavali ključna pitanja, poput treba li u školu upisati 40 ili 45 polaznika i koji je optimalni broj voditelja između 2 i 4. U preostalih pola sata smo riješili preostala pitanja, iako je tada polovica sudionika već spavala, neki u svojim sobama, neki u sobi u kojoj smo održali sastanak.

Nedjelja je bio dan bez velikih planova. Nakon doručka, ovaj puta bez specijalnih varijanti, lagano smo se spremili za put svojim domovima. Odlučili smo usput svratiti na neki obližnji vrh gdje se nalazio nekakav planinarski pečat. Nikada u životu nisam toliko dugo hodao kako bih došao do pečata. Nakon nekih pola sata, koliko je trajao uspon, slikanje na vrhu i silazak, krenuli smo prema Zagrebu, čime je i završio ovaj izlet.

S ovog izleta dolazimo s puno vrlo ambicioznih planova i ideja. Glavne stvari su dogovorene, jedino što preostaje je da ih vi, članovi, na skupštini izglasate. Ipak funkcioniramo prema demokratskom načelu, kako i zakon nalaže (članak 8. Zakona o udrugama, pročišćeni tekst zakona, NN 74/14, 70/17, 98/19, 151/2, na snazi od 01.01.2023.).

Nema sumnje da društvo ulazi u svoje zlatno doba!

Autor: Predsjednik