14. – 15.5.2022.
1.dan
Najavljuju svakakvu prognozu, kiša jedan dan, oba dana, dio dana…glasamo dan prije izleta i odlučujemo da idemo pa makar pokisli. Dobro da jesmo, jer na kraju nije bilo ni kapi kiše, sunce je bilo nemilosrdno, kao da smo usred ljeta.
Nalazimo se u 6 na parkingu kod King Crossa. Nakon utrkivanja po autocesti s Ćurićem, Trpi je potrošio više benzina nego je planirao (kako to, kako to), ali smo zato brzo stigli do Prezida. Goc kao pravi gospodin vozi po propisima i dolazi nekih 20 minuta nakon svih nas ostalih, ali sve je to i dalje po planu i ne kasnimo. Oko pola 10 krećemo s prvim dijelom uspona do skloništa Crnopac. Staza odmah počinje usponom, svi smo prilično uspuhani, dečki odmjeravaju tko ima veći…pametni sat, mjere se otkucaji srca i uspoređuje tko je gori, Zoki standardno negoduje (što je meni ovo trebalo), ali složni smo da dok god priča, nije dovoljno teško! Na skloništu puca prekrasan pogled na velebitsku prirodu, jedemo sendviče i brzo nastavljamo put da pobjegnemo od skupine koja je upravo došla na sklonište.
Odmah nakon skloništa kreće poučna staza Malog princa zbog koje smo i došli. Staza je kružna, prilično zahtjevna, penjemo se rukama i nogama i zato je većina ostavila štapove kod skloništa, ovdje su beskorisni. Na stazi su brojne zanimljive točke, pa tako već negdje na početku dolazimo do Zdenkove jame, odlučujemo se spustiti dolje po skliskim ljestvama i pogledati o čemu se radi iz jednog jedinog razloga – da Adam bude ljubomoran na slike. Ćurić koristi tih pola sata dok smo mi u jami da malo odspava u šumi.
Krećemo dalje, noge nas sve više bole, ruke isto, vođa puta Karlo drži ubojit tempo, ali je milosrdan i često radi pauze. Glavna izlika nam je da čekamo nekoga ako se malo odvojio od grupe, a zapravo svi jedva čekamo svaku pauzu. Priroda oko nas je prekrasna, uglavnom idemo kroz šumu, što je spas jer sunce piči nemilice. U nekom trenutku dio nas krivo skreće jer smo krenuli pratiti neku drugu ekipu za koju smo mislili da su naši, ali nas ostatak ekipe milozvučnim dozivanjem vraća na pravi put. Nismo iznevjerili tradiciju skretanja s puta. Nakon nekih dva sata (valjda, nemam pojma koliko je prošlo) dolazimo do križanja. Neki se odlučuju popeti na Bili vrh, ostatak ekipe odlazi natrag do skloništa. Na vrhu uživamo u prekrasnom pogledu, pada foto session i nakon toga se vraćamo.
Na skloništu opet jedemo, kratko odmaramo i krećemo prema autima. Na silasku nas više šuma ne čuva od sunca i umiremo od vrućine, zadnjih sat vremena smo svi utihnuli (čak i Zoki) i samo čuješ zvukove proklizavanja koraka po vražjem siparu. Nitko nije pao, sretno smo stigli. Odlučujemo otići do Gračaca na kavu/sok/pivu. Nakon kratkog odmora, dio ekipe se vraća za Zagreb (kmee), a mi ostali se raspoređujemo u tri auta i odlazimo u Obrovac u hostel. Tamo nas dočekuje večera, raspoređujemo se u sobe i tuširamo. Nakon večere neki odlaze u večernju šetnju Obrovcem, a neki se odlaze onesvijestiti u krevet. Čujem da se popila neka boca pelina, ali what happens in Obrovac, stays in Obrovac.
2.dan
Buđenje, doručak u 8. Dio nas odlazi u kratak obilazak Obrovca po danu. Mjesto je slatko, ali jako malo, tako da smo brzo natrag. Pije se kava, podmirujemo svoje financijske obaveze u hostelu i krećemo prema početnoj točki svoje šetnje uz rijeku Krupu – Kudin most. Dolazimo do kanjona, pogled oduzima dah, predivna plava rijeka i zelenilo. Spuštamo se u kanjon do mosta.
Dok većina nas uživa u pogledu na manje vodopade, Jerković koristi priliku i baca se u rijeku na kratki kupanac, Karlo je manje hrabar i samo umače noge.
Krećemo dalje – odmah na početku je kratka ferata iznad vode koju svi bez problema prolazimo. Sunce je i danas nemilosrdno, preznojavamo se, nema hlada, ali priroda oko nas je stvarno prekrasna pa se sve lakše podnosi (pomaže i to što je sve ravno i nema penjanja).
Nema se tu što puno pisati, slike sve govore. Plava rijeka, zelene livade, gomila cvijeća – gledamo oko sebe i uživamo u pogledu, neki traže najbolje mjesto na kojem će sljedeći put kada dođu staviti šator.
Na kraju puta dolazimo do manastira Krupa i sjedamo na zasluženo pivo. Točamo noge u hladnoj rijeci, slušamo domaće kako se nadvikuju i međusobno vrijeđaju, Ćurić odvozi vozače natrag do početne točke da pokupe aute.
Našoj avanturi tu je kraj, pozdravljamo se i vraćamo za Zagreb. Bio je ovo još jedan prekrasan izlet, malo brda, malo ravnice, hvala Ivi i Karlu na organizaciji i standardno – ponovilo se! 🙂
Autorica: Mare