30.4. – 1.5.2022.
Napomena: Ja sam Ivana, povremeno pridružen neizletnik.
Ovaj izvještaj pišem po kazni i služim kao upozorenje da Izletnik nikad ne zaboravlja.
Na prvomajski uspon na Dinaru krećemo iz Zagreba u 6 ujutro. Grupa broji oko tridesetak ljudi, od kojih će se jedan dio odvojiti na feratu. Uz jednu kraću stanku, preko Kijeva dolazimo do Glavaša koji nam je početna točka uspona. S obzirom na nemilosrdno sunce i visoku temperature, prva uputa je bila dobro se namazati! Namazani i podmazani krećemo iz Glavaša i nakon kratkog uspona dolazimo do ruševina utvrde iz srednjeg vijeka. O ruševinama vam ne znam puno reći jer sam iskoristila priliku da dođem do daha. Uspon se nastavlja do sljedeće pauze i špilje. Dok jedni vade čokoladice i rakije, drugi dio ide u izvidnicu špilje. Špilja je sigurno lijepa, ali ja sam u timu čokoladica i rakija. U nastavku nailazimo na izvor vode, punimo boce i odmaramo za nastavak.
Kako se mijenja vegetacija i težina uspona tako se cijela grupa djelomično razdvaja. Bez obzira na različit tempo svi nastavljamo dalje. Uspon nije prezahtjevan, ali je kontinuiran pa je potrebna mrvica fizičke spreme i motivacije u vidu okreni se povremeno i pogledaj pogled iza sebe.
Nakon otprilike pet sati (?) dolazimo do vrha. Ja, neplaninar i neizletnik, sam se popela na Dinaru! Ostala sam bez daha od napora, ali i zbog nestvarnog pogleda. Ne znam kako su drugi doživjeli, ali ja sam bila prilično ponosna na sebe.
Sendvič, rakija, fotkanje i vrijeme je da se sakrijemo od opjevanog vjetra. Na spustu prema domu sunce već polako zalazi. Nakon cjelodnevnog hoda i makadama kao začina za kraj tog dana, predvečer stižemo do doma.
Dan završavamo uz kobasice s roštilja, ušuškani u toploj kuhinji dok nam društvo pravi jedini budni slovenski planinar. Nestajem negdje oko ponoći i budim se uz topot uvijek pripravnih Slovenaca koji napuštaju dom u ranu zoru.
2. dan
Drugi dan smo već psihički spremni na nešto duži put zbog vojnih vježbi na Dinari. Ili smo bar tako mislili. Dan kreće uz kavu, doručkovanje i izbjegavanje obaveza pospremanja kuhinje. Rekla bih, standardan početak. Spakirani i spremni krećemo u potragu za Flixom preko Mirkovića do Krčić slapa. Put nas vodi preko livada, šuma i cesta. Uz jednu pauzu dolazimo do korita Krke i po makadamu pored rijeke krećemo na zadnju etapu ovog pješačkog dijela. Upravo taj dio će se pokazati i kao najzamorniji. Ujedno, taj cijeli dio mi je u magli, ali sigurna sam da smo do kraja svi prestali pričati. Svaki zavoj ulijevao je nadu da je baš taj posljednji.
Jedan zavoj je bio posljednji, a pored njega nas je čekao i bus. Na putu nazad ostalo je snage za koji post na instagramu i stop u Macoli.
Kraj. Ja, Ivana, neizletnik, sam se popela na Dinaru. Hvala Izletnici što me rado vodite sa sobom, nadam se da sam se iskupila s ovim izvještajem.
Autor: I.M.