30.4. – 1.5.2021.
Autor: Marko B.
Za ovogodišnju proslavu praznika rada, planinarsko društvo Izletnik organiziralo je izlet na Bjelolasicu. Moj cimer Trpimir, i sam član planinarskog društva, pozvao me da im se pridružim. Kako volim povremene odlaske u prirodu, sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv.
Nekoliko članova društva uputilo se na Bjelolasicu već u petak poslijepodne, te su prenoćili u skloništu „Jakob Mihelčić“. Sklonište se nalazi nedaleko od vrhunca Kula, svega petnaestak minuta. U vrlo dobrom je stanju, pod brigom društva i ugodno za boravak ili prenoćište.
Nas dvojica smo se zaputili u subotu ujutro, zajedno sa trećim članom društva i još dvije članice. Od Zagreba se vozimo kroz Ravnu Goru do Begovog Razdolja (najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj!) za manje od dva sata. Nekoliko kilometara kasnije smo parkirali i krenuli stazom prema vrhu. Tu smo naišli na neke neočekivane probleme… Naime, budući da je vrijeme otapanja snijega, a bilo je i kiše, staze su bile poprilično skliske i blatne! Neki od nas su bili profesionalno pripremljeni, dok su (smo) neki bili u laganim cipelama i tenisicama! To nam je bio povod za razne smicalice, podbadanja i općenito nije falilo šala na račun obuće i opreme. Kako to obično biva, život se ponekad i sam našali u takvim situacijama. Tako je najbolje opremljen i pripremljen član, sam upao u blato do koljena, i u nevjerici se počeo smijati i tražiti način da se izvuče!! Kasnije se ekipa našla sa dvije različite strane jarka. Tražili smo način za prijelaz bez da upadnemo u blato. Nakon nešto mozganja, postavili smo grane preko jarka, tako da smo ipak prešli po suhom. Ove su nas situacije natjerale da se malo opustimo uz tradicionalna opuštajuća sredstva, te smo nastavili uglavnom veseli i zadovoljni.
Sam uspon traje otprilike 45 minuta, no u ovim uvjetima trebalo nam je nešto više. Na vrhu su nas dočekali planinari koji su krenuli dan ranije. U to vrijeme su već pripremili vatru, o ponad vatre se nešto i krčkalo. Budući da je bio prvi maj, krčkao se naravno – grah. U ovom trenutku društvo je bilo malo podijeljeno… Predmet podjele su bili sastojci koje je trebalo dodati u grah. Dio planinara je navijao neka se doda još par konzervi graha, drugi dio je navijao nek se doda još kobasica!
Budući da se grah imao još neko vrijeme krčkati, odlučili smo se napraviti još zadnji napor, i od skloništa se popeti do vrha. Pri vrhu je još uvijek bilo snijega, što su neki radosno iskoristili za – zimske radosti! S vrha je pucao predivan pogled na sve okolne vrhove. Vrijeme je bilo izuzetno zahvalno, oblačno, bez kiše, sa ugodnom temperaturom od dvadesetak stupnjeva. Nakon obilaska nekoliko najbližih vrhova, vratili smo se na ručak.
Nakon ručka smo još malo odmorili, pospremili stvari te se uputili nazad. Iako smo ponijeli svu opremu za prenoćiti, budući da se većina članova društva željela vratiti u subotu poslijepodne, i mi smo odlučili kako je najbolje da se spustimo svi zajedno taj isti dan. Po putu nazad, razdvojili smo se kako bi vidjeli kojom će stazom biti brže.
Po povratku u Zagreb bili smo umorni ali opušteni i zadovoljni. Koliko sam razumio, ovo planinarsko društvo ima tradiciju dobrog društva i dobre čašice. U to ime, nije nam odgovaralo otići svatko svojim putem! Ponovno smo se sastali navečer kod nas doma, sa druženjem i opuštenom atmosferom nastavili smo do sitnih sati…
