25.2.2023.
Nije dobro pisati izvještaje s odmakom, no nekad stvari baš ne idu po planu. Onda opet, bolje da pisanje izvještaja ne ide po planu, nego da sam izlet nije išao po planu: npr. da se odronilo stijenje na već ionako uski ulaz u spilju ili da je netko upao u koji od brojnih uskih i dubokih rascjepa nad kojima su nam sudbine često visjele. HGSS-u bi trebalo puno vremena, opreme i dobre volje da nas iščupa iz tog crnog ponora u koji smo dobrovoljno ušli.
Imam nekoliko fobija. U spilji sam se morala suočiti s barem jednom od njih: klaustrofobijom. Druga je ostala nerealizirana jer su šišmiši još spavali zimski san (ne bojim se šišmiša kao takvih (dapače), već životinja s krilima). Usput, guglajte si „bats dancing to goth music“, nećete požaliti.
Dosta je nezgodno ići u spilju ako patiš od klaustrofobije, pa nisam puno ni razmišljala o toj mogućnosti, bila sam dosta sigurna da neću ići. Međutim, budući da se sa strahovima treba suočiti plus što patim od umjerenog FOMO-a, ipak sam počela razmatrati taj izlet.
Dobra priprema je pola posla, pa sam se kod Robija P. dobro raspitala o uvjetima i sranjima koja se mogu desiti, a posebno o širini i dužini najužeg dijela kroz koji ću morati proći. Spasilo me što sam dosta dobro znala što me čeka:
Ajde, ako je mogla Robijeva frendica i još se pritom smijala… Idem, jbg, kud sve budale tud i mala Maja.
SUBOTA, 25.2.2023.
Po običaju, moj auto zadnji stiže na mjesto okupljanja, ali ovaj put me više brinuo jedan detalj koji sam zapazila, a kojem se činilo da nitko drugi ne pridaje pažnju: sve su žene nosile ruž! Zapanjeno sam saznala da se u spilju ne ide bez ruža. Kad malo razmisliš, ima smisla.
Nakon kave, zahoda i šminkanja, kreće navlačenje stare robe / kombinezona / tajica „koje ionako ne nosim“, rukavica, kaciga i naglavnih lampi. U ruksačićima samo boca vode i možda maramice. Robi je vrlo pogrešno zaključio da nam mobiteli neće trebati jer u spilji ionako nema signala (kaj, da se javimo mami?). Ispostavilo se da se fotkati može i bez signala i da je jedan prokrijumčareni mobitel spasio doživljaj. Adame, buntovniče, rock on!
Prvi pogled na ulazni otvor doista te podsjeti da je veličina itekako bitna! Kroz plosnato uski procjep prolazi se migoljenjem i zakretanjem tijela pod odgovarajućim kutem. Nakon rađanja na zadak kroz 5 metara dugačak i vrlo ružan prolaz (zovu ga i rodnica, ali mislim da to nije fer) još uvijek ne znaš gdje si niti kako ćeš sići, već stopalima tražiš tlo i puštaš kolegu da ti usmjeri stopala na nešto čvrsto.
Slijedi spust po siparu, tzv. Pjegava dvorana i promatranje stalaktita, stalagmita i šišmiša koji još uvijek hiberniraju – pogledaj samo te nožice <3 .
Uskoro dolazimo do svima najdražeg dijela, a to je SISA. O sisi se ne priča puno, njeno se ime spominje uz popratne uzdisaje i kolutanje očima. Sisa je lijepa za vidjeti, ali vrlo teška za proći.
Nakon nekoliko vrlo nezgodnih mjesta gdje drug drugu mora pružiti ruku, nogu, ramena, koljeno, upute i moralnu podršku, dolazimo do plaže koja može, ali i ne mora biti kraj. Glavni vodič Milivoj, Martina Š (koja je u zadnje vrijeme zasigurno na nekim drogama) i Adam C (koji je redovno na drogama) ulaze u vodu do guzice i prolaze do obližnje dvorane dok mi ostali hvatamo predah.
Povratak je bio zeznut, vrlo zeznut. Sve što je bilo zahtjevno na dolasku, bilo je jedva izvedivo i pogibeljno na povratku. Sisa je još kompliciranija naopako, po toboganima je teže uzbrdo, a nekad se teško i samo prepustiti i klizati. Nije šala biti okružen blatom, kamenjem i stijenjem raznih oblika i tekstura, skrivenim usjecima, a sve bez neba iznad.
Ali lakše je ako nosiš ruž, tu je postalo jasno.
Napokon, neozlijeđeni i samozadovoljni, izlazimo na svjetlo dana i veselimo se čistoj i suhoj odjeći.
Slijedi moj najdraži dio svakog izleta: pivo i ručak uz prebiranje dojmova.
BEST OF 😉
Ivor i njegov tata:
Adam i njegove fotke:
Zora, carica:
Moja prepiska s frendicom:
A nakon izleta, trebalo je oprati neviđenu količinu blata s odjeće, obuće i opreme, što su izletnici odrađivali na različite načine:
– autopraonica
– namakanje u nekoliko voda pa u perilicu
– ostavi da se osuši i otpadne
– provuci kroz snijeg
– baci u smeće.
Ozbiljan zaključak: spilja je zeznuta. Bilo nas je puno i vodiču nije bilo lako, no dobro je odradio zadatak, davao nam upute i držao solidan tempo. Za prolazak mnogih zahtjevnih dijelova, ključna je bila solidarnost i timski rad članova ekipe. Ponosna sam na kolege iz PD Izletnik koji su nesebično jedni drugima pružali podršku i upute i često podmetali leđa, ramena, nogu, glavu…
Bravo i hvala, ljudi!
Autorica: M.J.