1.-2. 3.2025.

Oj, Učko gorska, strma i huda,
di bura vije, di neba svuda,
tu planinari radosno hode,
smijehom umor da zgode.

Kraća je staza mudro izbrana,
jer vitri huče od rujna rana,
tresu se grane, nebo se lomi,
al’ hrabro srce od puta ne skomi.

Probijamo se smjelo,
dok šuma se svija,
kad ispred nas – 
čupavi mesija!
Floki! Pas, a ne laje,
al' čini se ko' da obiš'o već je Himalaje!

Na vrhu – sunce sklapa oči, vjetar obraze
štipa,
a mi izgledamo ko’ ekipa iz reklame za čaj
od šipka.

Brzo dolje - u domu
gulaš i domaći njoki.
Potom smijeh i pantomime do jutra biše,
jer nitko o snivanju ne piše!

Sutradan, Rijeka nas čeka,
maske, sunce i još malo vjetra.
I dok tražimo se po gužvi ko' u Milanu,
predsjednica naša glumi bananu.

Neki vikendi su priče
koje prepričavati se hoće,
dok god bude vjetra, pasa, planina i
ljudi koji ‘oće bit’ voće.

Autorica: A.N.