28.-29.10.2023.
Izlet na Vršić je bio izveden 28. i 29.10.2023. pod nadzorom planinarskog društva Izletnik i njihove planinarske škole. Planiran je polazak bio u 5:45 koji se zbog dolaska autobusa odužio. Put autobusom je prošao bez problema, ali se staza kojom smo odlučili planinariti do planinarskog doma promijenila zbog vremenskih uvjeta. Slijedio je put do doma bez ikakvih problema uz više odmora.
Po dolasku u dom ostavili smo stvari te smo se podijelili u dvije grupe. Jedna iskusnija koja se odlučila penjati na zahtjevniji vrh usprkos vlažnim uvjetima i školska grupa za Vršić. Unatoč brojnim oblacima koji su bili prisutni od samog početka izleta, na samom vrhu je kroz oblake provirilo i sunce.
Povratak prema autobusu u nedjelju je duplo brži nego uspon, ali sam povratak u Zagreb se odužio zbog tehničkih problema s autobusom.
Sve u svemu odličan izlet.
Autor: M.K
Probudila sam se u 9 u Flixbusu u Sloveniji. U malom autobusnom ruksaku čekala me kavica, a prizori kroz prozor potvrdili su moju tezu da je čitava Slovenija zapravo nacionalni park. Nakon svega 20-ak minuta vožnje došli smo do mjesta polaska! Baš je blizu ta Slovenija.
Načula sam da smo u Kranjskoj gori i da od tu krećemo. Meni je izgledalo kao da krećemo od Windows screensavera i to onog koji se naplaćuje bar $0.99!
Tap-tap-tap, Kristina trči trail, Leko trenira ko lud, možda ćemo nekad negdje trčat, ko zna.
Tap-tap-tap eto sve mokro, jel to potok ili je to ad-hoc kišni potok, niko ne zna. Al znamo puno o tenisicama i gojzama. Imamo tim gojze (zna se u čemu se ide na planinu!), tim trail visoke patike (gojze su za bumere!), tim terex (adidas je adidas), tim hoka (mi smo iznad adidasa!).
Ž-ž-ž pauza. Malo je morko, malo je hladno. Prvi sendviči padaju, a valjalo se i ugrijat malo.
Tap-tap-tap, 7km + kratka kiša nakon, stižemo u dom Erjavčeva Koča. Erjavčeva Koča ima: tuš, pečat, grijanje, gulaš, posteljinu, male sobe, velike sobe, rakijice, štruklje, ručnike, širok izbor pive, dobru kavicu, nevjerojatan pogled i primaju kartice. „Molim vas rezervaciju jedne sobe za moj rođendan“, rekla sam konobaru. Zapisao je. Nije izgledalo kao da je. Al kaže da je. Vidićemo.
Tap-tap-tap nakon kratkog predaha nastavljamo na vrh Vršić. Vrh Vršič je blizu, kratka kružna ruta, al’ promjena klime je otprilike kao da od onog hobitskog sela idete u Mordor. Hladno, surovo, al’ mnogo lepo.
Ž-ž-ž, volim Slovenske domove. Glazba je bila dovoljno glasna da doda na atmosferi, a dovoljno tiha da nam dopusti da igramo Exploding Kittens do milje volje, odnosno dok god smo mogli pratiti koga je red i tko igra. U nekom trenu više nismo, al’ nije ni bilo važno. Izašli smo ispred, gledali zvjezdano nebo i oblake koji se utrkuju.
Ž-ž-ž, ujutro je gravitacija bila nešto teža, al’ nam je bilo lako izvaliti se na pod i glumiti unesrećene dok smo vježbali prvu pomoć. Svima nam je izgleda pristajala ta uloga.
Tap-tap-tap po kišici smo se spustili i pohitali u bus. Bus nažalost nije bio entuzijastičan oko polaska kao mi. Za razliku od nas bus je imao privilegiju vučne službe i pokretanja uz pomoć vanjskog akumulatora. Sve skupa vrijeme čekanja je bilo oko 8% prosječnog čekanja vlaka HŽ-a. Brzo i sigurno vratili smo se u svoje tople domove, a u ponedjeljak sam imala pravi Monday Blues. Teško se popet na planinu, ali se s nje definitivno još teže spustit.
Autorica: M.P.
Autorica: A.A.N.