Plaško2023: Učka

4.11.2023.

To što sam se izvukao s dužnosti pisanja izvještaja o izletu na Učku, neće me spriječiti da umjesto izvještaja pošaljem nekoliko fotografija i bar tako dočaram cijelu priču.

No kako i priliči jednom Istrijanu™ kao uvod bih iskoristio maestralne stihove Drage Gervaisa, barda čakavske riječi, koji je u ovih nekoliko redaka prikazao mnoge simbole temeljno povezane s Učkom i za koje se nadam da su doprli i do vaših planinarskih srdaca.

I Učka tamo stoji,
seda od kamika belga,
tako sama – sama,
i tako lepa.
I ća je to Učka danas,
da j’ tako črna?
Nad oblaki plava,
črna, nevidna,
kako, da j’ i ona pobegla od nas.

Pod Učkun kućice bele,
miće, kot suzice vele.
Beli zidići, črjeni krovići, na keh vrapčići
kantaju.
Mići dolčići, još manje lešice na keh ženice
kopaju.
Cestice bele, tanki putići, po keh se vozići
pejaju,
i jedna mića, uska rečica, pul ke se dečica
igraju.
Na sunce se kućice griju,
na turne urice biju.

*Sasvim prirodno i dobro parkiranje autobusa sa planinarima. Sunce nas miluje.*

*I odmah na početku kojih 700-tinjak stepki da se malo zagrijemo i razgibamo. Stepenice nas ne miluju.*

*Ipak, isplatilo se popeti zbog ovakvog pogleda na Kvarner*.

*No malo tko mari za pogled kad su vrhovi Učke ispred nas*.

*Na Istarskom Planinarskom Putu smo. Dobro je. (Down with I.P.P., yeah you know me)*.

*Naravno, sunčana idila se brzo pretvorila u kišurinu. No brzo je prestala.*

*Pa da! Gdje su jaja tu je i gnijezdo. Promrzli ptići traže okrijepu.*

*Ajmo sad malo dole, pa na sljedeći vrh.*

*Smiješak na planinarskim licima i jedan od ljepših zalazaka ove godine. Dolina rijeke Boljunčice prekrasna. Baterija na mobitelu me izdaje.*

*I zato samo još jedna fotka noćnog silaska i Čudnih Svjetlećih Planinskih Ljudi*
*(kako je to poetski sročio kolega Tibor)*.

Autor: R.T.

Kako to obično biva, Izletnik ekipa se skupila kod Lisinskog oko 7:45 da bismo krenuli na Učku u 8:00. Možda bi bilo bolje da smo se skupili i sat ranije, kasnije ćete vidjeti zašto, haha, ali svi smo živi ostali što je najbitnije, pa onda i tih sat vremena nije neki big deal.

Vozač nije bio Pajser 🙁

Ostavio nas je na drugom mjestu, pa smo imali stube koje život znače.

Kratka pauza i pogled na more bili su od velike važnosti prije uzbudljivog uspona. Krenuli smo bržim tempom i raspjevanim glasovima. Nedugo zatim nas je uhvatila kišica, ali za utjehu pored nas prošla su četiri konja uz vodstvo lokalnog čiče. Kišica se u jednom trenutku pretvorila u tuču, pauze nije bilo moguće imati nigdje, svi smo se raspršili, od jedne velike grupe dobili smo tri male, scene u glavi postale su traumatične. Uz svu mukicu došli smo do ekstra, super, lijepog skloništa i promatračnice za ptice, za koje je zaslužan arhitekt Ivan Juretić. Sklonište je u obliku jajeta, i sve što je u skoništu također je jajastog oblika, a izvana izgleda kao jedno veliko gnijezdo.

https://www.pp-ucka.hr/otvoreno-planinarsko-skloniste-kremenjak-otvoreno-planinarsko-skloniste-ucka/

Malo se odmorilo, pojelo, popilo, što se ponijelo, neki su se čak usudili i presvući, obzirom da je bilo jako hladno, more se u jednom trenutku nije vidjelo zbog kiše koja je pada.

Nastavili smo naš put na vrh Sisol, 835 mnv. Sa naše točke gledišta nama je taj slavni Sisol bio jako daleko, kao dva i pol sata hoda, već smo lagano počeli “mrziti” Vanju. Neki su bili izmoreni jer su pokisli, neki su doživjeli mental break down (JA) poslije sam ostala predmet šprdancije. I tako smo hodali do Sisola u nadi da ćemo doći tamo u neko pristojno vrijeme prije nego padne mrak. Imali smo predivan pogled na zalazak sunca u jednom trenutku, to je vratilo nadu, da ipak nije sve crno, nešto je i narančasto, roskasto i plavo. Lijepo je bilo vidjet sva ta mala govanca od kozica i ovčica koje na tim vrhovima obitavaju, baš su spretne, neki od izletnika nisu bili. Došli smo do nekog vrha, koji nije bio Sisol, odluka naših odgovornih je bila, da se tu završava naš uspon i da ne idemo na Sisol, mrak je već pao, slikali smo se na tom vrhu, a realno nitk neće znati da to nije Sisol, osim Vas koji već do tu došli sa čitanjem. Hvala Vam!

Noćni spust, ludnica, nas tridesetak sa čeonim lampama, pomalo svima dolazi loše, svi žele nagradu (pivo) ali za pivo se još dobro nahodalo, cca, nekih dva i pol sata.

Barem kiše više nije bilo.

Kada smo ugledali kuće, znali smo da je kraj blizu, bus je stvarno brzo došao po nas, ruksaci su letjeli po bunkeru, smjestili smo se u bus, sa puno elena i dobre volje, jer smo držali pivkane u svojim rukama, koje nismo gore uspjeli popiti.

Divno je biti Izletnikov izletnik, volim to društvo. <3