PlaŠko2023: Strahinj(š)čica

23.-24.9.2023.

Stigla je subota, 15 je do 8,
Popila sam kavu pa znam tko sam.

Kuda idemo ni’ko ne zna, al’ završava na -njica,
Čekaj malo, izvidnica! Treba nam kabanica.

Mobitel mi pada, bacam ga k’o motku,
Al’ dostojna je žrtva za koju dobru fotku.
Lije kiša, sve je k’o u bajci,
Zahvalimo se našoj prirodi majci.

Uspinje se gusjenica, sve je kraći dah,
Al’ ajmo malo brže, ohladit će se grah!

Iz doma nemam fotki jer mi se nije dalo,
Al’ priči nije kraj, čitaj još malo!
Palačinke su nam pale k’o studentu srijeda,
Malo sam se Nutellom pokakala sprijeda.

Kartala se bela, uno i neke mačke,
Bilo je i pića pa se spavat’ išlo natraške.
Sutradan smo tražili kontrolnih točki set,
Najbolja je, zna se, ekipa broj pet.

Na kraju puta nas je dočekala šarena pješačka zona,
Nova Masarykova joj nije ni do đona.
Završio je izlet, Strahinjčica kida,
Živio Izletnik i Košutić Sida!

Autorica: M.M.

Strahinjščica, grah, Kalašnjikov i palačinke

U sljedećih nekoliko minuta teksta pokušat ću vam objasniti što ove 4 naizgled nepovezane riječi imaju zajedno.

Svanuo je nesunčani dan. Da preciziram, dan je bio kao u onoj pjesmi kultnog hrvatskog vokalno-instrumentalog sastava, “kišan i tužan” (iako ja nisam bio ni prištav ni ružan pa nisam siguran da je ovo najbolja analogija, ali jbg, trenutno bolje inspiracije nemam).

Bilo kako bilo, na prvi dvodnevni “PlaŠko 2023” izlet krenuli smo s malim kašnjenjem (nisam vidio nikakve kolače na zadnjem predavanju), nešto iza 8 sati. Kaže Google da je vožnja do Radoboja trajala 1 h i 5 min, iako se meni činilo puno duže, s obzirom na to me od vježbanja čvorova i gledanja u špagu počela bolit glava.

Polazišna točka uspona nalazila se na 252 metara nadmorske visine, ispred zgrade Općine Radoboj, te smo se oko 9:30 sati zaputili prema najvišem vrhu planine iz naslova – 846 metara visokom Sušcu. Naša prva zaslužena pauza nakon napornih 17 minuta hoda bila je Planinarski dom Radoboj, posjet kojemu ovom prilikom svakome preporučam, s obzirom na to da se radi o rijetkom primjeru novouređene planinarske infrastrukture na teritoriju Lijepe Naše. Nakon kave na terasi doma, krenuli smo dalje, a odluka rukovodstva je bila da idemo duljom rutom tzv. Kajbmuščakovim putom (ako sam dobro zapamtio Anine riječi, ime je dobila po lokalnom nazivu za krapinskog pračovjeka). Uspon do Sušca nije bio pretežak, a posao je dodatno olakšavala izvidnica – čak su nas odveli i do drevnih “tumula” iako nitko nije znao prstom pokazati u smjeru istih. Na vrhu kratka pauzica i potom spuštanje do planinarske kuće koja nosi naziv planine iz naslova, ujedno naše završne točke za prvi dan izleta.

Do kuće smo došli oko 13 sati, a tamo su nas dočekali vrijedni “seniori” koje smo zatekli u pripremi graha, drugog motiva iz naslova ovog teksta. Mater nas je odmah po dolasku upozorila da ne nasrćemo na šank, jer u 15 sati slijedi vježba iz orijentacije. Po odrađenoj vježbi, uz “manje” probleme kod geometrije 8. razreda osnovne škole, došao je red i na rečeni grah. Taj vrhunac balkanske kuhinje, tu zlatnu tečnost koja je prehranila generacije, naši su seniori doveli do vrhunca i ovim putem im se od srca zahvaljujem (shout-out za seniore i grah). Najedena i napita, ekipa je krenula partijat do kasno u noć, neki dulje, neki kraće, ali za mene je highlight večeri bila koreografija koju su nam Mater i Ana priuštile na zvuke Breginog Orkestra za svadbe i sahrane. Čini mi se da im ovo nije bio prvi put da plešu na Kalašnjikov.

Dan drugi. Ujutro buđenje uz miris palačinki, opet u režiji naših neponovljivih seniora, da ne trošim previše riječi – mekane k’o duša (shout-out za seniore i palačinke). Uslijedila je kratka orijentacijska šetnja u potrazi za točkama koje smo dan prije načrčkali na usjeverenim kartama i zatim povratak do Radoboja, gdje nas je željno iščekivao vidno oduševljeni vozač autobusa. Bez obzira na to što se čovjeku žurilo, stigla se popit i jedna putna prije polaska za Zagreb.

I tako je završio prvi dvodnevni izlet PlaŠko sekcije 2023.

E da, skoro sam zaboravio napomenuti, kiša je padala dva dana u komadu, ali kako reče ona stara norveška:

“Det finnes ikke dårlig vær, bare dårlig klær!”

Autor: I.T.

Kišoviti vikend na Strahinjščici

U subotu u 8 sati neustrašivi školarci PlaŠko 2023 zaputili su se busom u sjeverozapadni dio Hrvatskog Zagorja na prvi dvodnevni izlet na planinu Strahinjščicu! Izlet je započeo ponavljanjem naučenih čvorova pod stručnim vodstvom čvor majstora i kratkim upoznavanjem sa zanimljivostima o planini i njezinoj okolici. Došavši u Radoboj, početnu točku naše staze, prvo smo se okrijepili pred mjesnim planinarskim domom, a zatim oko 10 sati započeli s usponom. Vremenska prognoza za promjenu nije razočarala – ubrzo je uslijedila kiša. Ona će nas pratiti gotovo čitav izlet. No nismo se dali smesti, došli smo spremni! Ovo je bila idealna prilika da testiramo vlastite granice i opremu te da iskusimo nešto drugačiji, izazovniji uspon. Navukavši kabanice, nastavili smo umjerenim tempom i vedra duha za našom pouzdanom izvidnicom, koja nas je oko 11 sati dovela do prapovijesnog groblja pod tumulima u Podstenju. Nagađajući kakve to negdje glavešine leže u tim poprilično velikim grobnim humcima (promjer 8-14 m, visina 1-2 m), krenuli smo dalje. Oko 13 sati stigli smo do vidikovca s kojega se za sunčanih dana može uživati u pogledu na Hrvatsko Zagorje. Nažalost, izmaglica se ispriječila između nas i pogleda te nas je ponukala da brzo produžimo dalje. Otprilike 15 minuta kasnije stigli smo do našeg cilja i prenoćišta, Planinarskog doma Strahinjščica. Ugodno smo se smjestili i potom u grupama odradili orijentacijsku vježbu. Slijedeći priču o Barici i Jožeku na zagorskim bregima, na karti smo pronašli pet kontrolnih točaka. Nakon odličnog graha, uslijedilo je druženje uz društvene igre i čagica na odabrane hitove. Drugi dan izleta započeli smo sa slasnim palačinkama (svaka čast kuharima na umijeću i ranom ustajanju!) i kavicom. Oko 10 sati krenuli smo s odrađivanjem drugog dijela orijentacijske vježbe. Cilj je bio na terenu provjeriti jesmo li ispravno ucrtali Baričin put i pronaći svih pet kontrolnih točaka. Ufff, zakomplicirala ga je ta vragolasta Barica! Nije ni čudo da je Jožek bio ljut. A kako bi tek bio ljut da nije fiktivan lik i da ju je još tražio i po kiši kao mi… Nakon otprilike 2 sata potrazi je došao kraj. Na brzinu smo riješili ostatak graha i u 13 sati započeli sa spuštanjem. Malo smo se pomučili s blatom na početku staze. Ostatak puta bio je više-manje laganini s obzirom na vremenske uvjete na terenu. Spuštajući se, prošli smo pored staze koja vodi do Dedeka i Babice, stijena na južnoj strani Strahinjščice uz koje se veže legenda o dedeku, babici i vnučici. Jedna “divna” obiteljska priča. Legenda kaže da su dedek i babica vnučicu s rešetom poslali po vodu do bunara. To joj je bila kazna jer je slučajno prosula brašno vraćajući se iz mlina. Vnučica, naravno, nije uspjela rešetom zagrabiti vodu, pa se zato nije usudila vratiti. Čekajući je, dedek i babica izgubili su strpljenje i prokleli je: “Daj Bože da se skameniš!” I vnučica se skamenila, ali skamenili su se i dedek i babica. Tako im i treba! Oko 15 sati stigli smo u Radoboj te smo, nakon preodijevanja i brze kave, krenuli natrag prema Zagrebu.