11.-12.11.2023.
SEDAM PLUS JEDAN
Sedam:
1. Jedno kašnjenje, jedno vozilo koje vozi bez vozača (to je valjda taj Rimčev robotaxi), po prvi put These boots are made for walking, Čmarci i poklopci
2. Kabanica, party, seniorske palačinke i grah
3. Žina Kožina, Nacionalni park, najglasnija izvidnica i najljepši pogled
4. Gdje je Rajko, krivo skretanje, dva uganuća, oduševljeni Robi i HŽ
5. Temperatura, branje gljiva, borba sa medvjedom, izvrnuti gležanj, kuhano vino i nova tabla
6. Neža, Jaša, jezična barijera i špricer = najbolji izlet Plaško2023
7. Tri godišnja doba
Plus jedan:
8. Finale
- 4 kategorije, 34 plaškolaraca, voditelji i logistika
Još pod dojmom prethodnih 7, sjedamo u bus i polako na kotačima „gazimo“ kilometre prema osmom. Ah, ta brojka 8, uvijek nezgodna za izgovoriti, a u našem slučaju još nezgodnija jer uopće ne znamo što očekivati. Dok neki uče za ispit, Petra (zna se koja Petra) vadi rakiju i kraj nje se u sekundi formira ekipa za ispit, ali ispit’ rakiju (Vale, Rajko, Tibor i ja – uvijek isti). Tek kasnije će se pokazati da imamo aseva u rukavu i za onaj drugi ispit. I eto nas, stigli pred Planinarski dom Omanovac, ne vidi se prst pred okom. Prva pomisao, tko će se ovdje orijentirati, pa dom smo jedva našli. Dosta skeptično i dezorijentirano hodamo po onim hodnicima i tražimo sobe, svjesni da nam o orijentaciji ovisi opstanak.
Par sati kasnije; ispit je prošao, baš kako je Mare rekla u busu „svi ćete proći“. I prva pomisao vas koji čitate, a ne znate Mare, je sigurno ta da je ona blaga i popustljiva, ali ne, ne, naša draga Mare je sve samo ne popustljiva, ona je samo vjerovala u nas i znala unaprijed ono što smo na kraju i sami potvrdili, da smo najbolja Plaško generacija u znanju. Uostalom, znate li vi koji niste bili sa nama nabrojati zmije otrovnice na latinskom, kao i nabrojati nazive speleoloških objekata u HRV? Ako ne znate, naučite, jer ako se suočite oči u oči s Kristinom, oblit će vas hladan znoj. Pola nas ne zna tko je iz kojeg grada, ali zato svi znamo da je Poljina kuća zelena (u kojoj btw ne živi). Da nas samo ne hvalim, bilo je i mrvu gubljenja na orijentaciji, Toni je putem već smišljao priču o čovjeku kojeg smo sreli i koji nas je odveo traktorom negdje na rakiju da opravdamo izgubljeno vrijeme, no priča je tek sad prvi put ispričana jer je na kraju samo bilo bitno da je 6 kontrolnih točaka bilo pravilno raspoređeno na našoj ispitnoj kartici. Ne mogu da ne spomenem da smo briljirali čvorove, zahvaljujući našem čvorologu koji nas je sjajno pripremio i nadam se da mi sad medicinari u Izletniku neće zamjeriti, ali samo je jedan doktor, naš dragi Pepić.
Nakon večere i dodjele poklona uslijedio je završni party o kojem neću ništa reći jer to je onaj dio izleta „što se dogodilo na Omanovcu, ostaje na Omanovcu“ (osim ako me Rajko ne zezne, a mislim da neće jer se on ionako ne sjeća tog dijela :))
ZAKLJUČAK
40ak ljudi o kojima nemaš pojma se pretvore u ljude koji ti zaista prirastu srcu. Tek kasnije shvatiš da ovo dvomjesečno putovanje ustvari nije samo radi stjecanja znanja i vještina u planinarenju, već put prijateljstva s jako puno kvalitetnih i dobrih ljudi koji i samog tebe čine boljim. Mene ova škola nije naučila samo koji su najviši vrhovi svijeta, kako se snalaziti u planini i slično, nego me naučila kako da budemo složni, kako da pomognemo jedni drugima, naučila me da ste svi vi jedinstveni, originalni, neponovljivi i drugačiji, a da smo opet svi toliko slični jedni drugima. Bila mi je čast koračati s vama istim stazama i hvala vam na najbolja dva mjeseca. PD Izletnik FOREVER.
Autor: E.F.
Ne moš omanut’ na Omanovcu
‘Dani se vuku, a godine lete’ rekli su na temu prolaznosti vremena učeniji ljudi, a ja samo znam da mi je proteklih dva mjeseca Planinarske Škole stvarno proletjelo, i eto već nas je čekao zadnji izlet, i to onaj najteži.
Izlet na kojem će se odvojiti žito od kukolja, odrasli ljudi od djece i na kojem ćemo saznati jesmo li išta naučili iz ove dvomjesečne avanture.
Kako to već biva vikendima, ekipa se u dogovoreno vrijeme skupljala oko busa, a ni lagana kišica koja je upravo počinjala, nije uspjela rashladiti glave prepune znanja.
Bilo je tu i zabrinutih pogleda, onih samouvjerenih, ali i onih koji su rezignirano digli ruke od svega pouzdajući se u dobru sreću ili božansku intervenciju.
No, u busu se ponavljalo gradivo. O da. Vadile su se skripte, dovikivale se visine najviših planina, raspravljalo o čvorovima… Da netko nije nikad čuo ništa o planinarstvu i došao s nama u bus, vjerojatno bi naučio dosta za prolaz.
Tih dva – tri sata vožnje brzo je prošlo, no vrijeme nas je stvarno odlučilo ne maziti pa se u maglu i vjetar uplela i kiša, za potpuni ugođaj.
Tako smo se malo obeshrabreni iskrcali pred domom na Omanovcu gdje smo se brzo razmiljeli po sobama i nakon smještanja nervozno cupkali čekajući pismeni ispit. Netko uz skriptu, netko uz kavu, kakav napitak ili cigaretu.
I onda je počelo. Svi su se uzmotali, pronašli svoju grupu i krenuli na svoj dio ispita. Pismeni dio nije bio pretežak, no svejedno je uz mene cijelo vrijeme stajao strog i pravedan senior kako ne bih prepisivao, kao da bi mi to ikad palo na pamet.
Nakon pismenog odmah smo podijeljeni u parove, dobili karte s kontrolnim točkama i krenuli s mjerenjem azimuta i udaljenosti. Prije svega mislim da sam imao enormnu sreću za para dobiti Brunu koja je orijentacijske cake imala u malom prstu, pa je i taj dio crtanja i mjerenja bio puno zabavniji od dijela gdje smo te točke morali obići i u stvarnom svijetu.
Taj dio stvarnog svijeta baš se odlučio počastiti nas vremenskom rapsodijom magle, kiše i vjetra i malo nam pokvariti zabavu. No tu sam uspio sliknuti i par ok fotki tako da sam, sve u svemu, i u tom dijelu uživao.
No, negdje kod treće ili četvrte kontrolne točke, stvari su se promijenile; sunce se počelo probijati kroz oblake i čak ih nakratko rastjeralo i tada smo svi shvatili da smo donijeli super odluku upisavši planinarsku školu i pojavivši se na ovom ispitnom izletu.
Sve točke pronađene su vrlo brzo, one lažne su samo ispraćene prijezirnim pogledom, i stvarno, po povratku u dom prekontrolirana nam je tablica i sve je bilo točno.
Ostali su još čvorovi i usmeni dio.
Dežurni Ajatolah čvorova, majstor zapetljancije i Shibari guru Mario nas je pričom proveo i preispitao naše teorijsko, ali i praktično znanje o čvorovima. Ne moram ni napominjati da smo prošamarali te buline, dovostruke zatezne, osmice s uplitanjem i ostale konopaste tvorevine, i ostalo nam je samo preživjeti usmeni ispit i to je to.
Kolega Leko koji je hrabro preuzeo ulogu mog ispitivača vjerojatno je ostao osupnut nezaustavljivom lavinom čistog znanja koja se polako, ali sigurno promaljala iz mojih usta i nije imao izbora nego udijeliti mi zasluženi prolaz i čestitati na položenom ispitu!
Da ne duljim, položili smo svi i valjalo se spremiti za ručak te sve skupa proslaviti epic tulumom koji će uslijediti.
Kako se ispostavilo, tulum je stvarno bio epskih proporcija. Neonska ekstravaganca na dva floora, uz pregršt odlične mjuze i još bolje raspoloženih ljudi, fešta je koja će se velikim slovima upisati u knjigu uspomena svih koji su izvadili svoje kričave opravice, kostime, kape, gumice za kosu, vezice, sprejeve i ostala svjetleća čudesa.
A što reći? Popilo se, proveselilo se, kako i priliči finalu jedne školice, a na povratku su mi se (a vjerujem i ostalima) miješale emocije zadovoljstva, ali i tugice jer je sve gotovo.
No gdje god nas život dalje odnese i kakve god bure baci pred nas jedno je sigurno – da smo se s Omanovca vratili kao bar malo bolji ljudi – kao planinari.
Autor: R.T., III. a