7.-8.10.2023.
Klek i avantura zvana HŽ
Dan 1
Mlade nade PD Izletnika okupile su se na Glavnom Kolodvoru da bi krenule u novi pohod zvan “Klek”.
Polazak je bio u 6:28 ( na vrijeme :O) vlakom. Dolaskom u Ogulin posjetili smo “Zavičajni muzej Ogulin”, obišli kul izložbu o hrvatskom planinarstvu.
11:00 je bilo vrijeme da se krene. Prva stanica nam je bila Vidikovac Golubinac, s kojeg se pruža divan pogled na sam vrh. Do planinarskog doma uspon je bio nešto teži i strmiji, ali uspjeli smo!
Uslijedio je kratki predah u domu, a zatim uspon na sam vrh.
Zaputili smo se na vrh koji se nalazi neposredno iznad planinarskog doma. A sam pogled gore oduzima dah (doslovno :’)).
Umorni i ispunjeni vratili smo se, noć je pala, a sve ostalo prepričavat će oni koji su preživjeli!
Dan 2
Odmorni, naspavani i nahranjeni (hvala logistici ❤️), krenuli smo sa spustom.
I za sam kraj, kakav bi to povratak vlakom bio kada vlak ne bi kasnio minimalno dva sata. Ali, usprkos tome nama je i dalje bilo zabavno! Dio ekipe je za vrijeme čekanja obišao šetnicu uz Mrežnicu.
Autorica: L.Č.
„Sjećaš li se još kako je kasnio brzi vlak…“, kako počinje pjesma Oči boje kestena, tako srećom nije započeo naš izlet. Nakon ugodne dvosatne vožnje vlakom, stigli smo u Ogulin i odmah smo čuli tužnu priču o još jednoj nesretnoj ljubavi i djevojci koja se bacila u ponor, poznatiji kao „Đulin ponor“. U preslatkom gradiću popili smo kavu te posjetili Zavičajni muzej Ogulin koji sadrži zanimljivu alpinističku zbirku. Izdvojila bih staru opremu prvih planinara i penjača, gojzerice teške 2 kg, šator s Himalaje, činjenicu da se više žena iz Hrvatske nego muškaraca popelo na 8000 m, Titovu famoznu ćeliju br. 6, itd…
Nakon „odmora“, krenula je naša glavna aktivnost – uspon prema Kleku, krenuli smo hrabro, malo lutali, pratile su nas nekakve sirene i vježbe, ali pronašli smo pravi put. Vrijeme nije moglo biti bolje, svi smo u više-manje dobroj kondiciji pa smo se uz pauze dobro držali do zadnje trećine staze. Eh, onda, kako tko. Iako je bilo naporno s 45 kg + ruksacima, s guštom smo se popeli do doma, tj. doma vještica. Inače legenda kaže da im je vrh Kleka sijelo, nažalost ili na sreću nismo se s njima susreli.
Nakon kratkog odmora, krenuo je još jedan naporni uspon do samog vrha, no nakon što smo stigli gore i pogledali oko sebe, zaboravili smo na svu muku. Klek je inače kolijevka hrvatskog planinarstva jer je Klekova vršna stijena bila prva škola hrvatskih alpinista. Nakon toga, spustili smo se, najeli i uslijedio je zasluženi party! O partiju nećemo puno, zna se da su Izletnici i stari i novi veseli, a tek smo krenuli.
Lijepo smo se naspavali, i fino doručkovali zahvaljujući logistici pa zatim krenuli dolje. Sve je išlo po planu i programu, dok nismo stigli do Duge Rese… Samo ću ponoviti prvu rečenicu: „Sjećaš li se još kako je kasnio brzi vlak?“ Na kraju svega, HŽ nam ipak nije uspio pokvariti jedan odličan vikend!
Do sljedećeg planinarenja,
Autorica: E.N.
Klek i uspavani div HŽ!
U Zagrebu u Train caffe-u dana 7.10.2023. okupio je vodič Robi svoju družbu osnovo-planinarskoškolaca i krenuli su za Ogulin. Vlak je kretao u 6:28, što je značilo da smo se skupili do 6:28! Vlak je obećavajuće krenuo na vrijeme prema glavnom gradu hrvatskih bajki – Ogulinu.
Bez ikakvih problema (jako bitno za naglasiti) smo stigli do Ogulina, i za razliku od Đule koja je završila u Đulinom ponoru, mi smo sreću pronašli u kavici i čaju na terasi sreće, dok smo čekali red za muzej planinarstva!
Zašto je Klek bitan za planinare i alpiniste?
Kolijevka hrvatskog alpinizma, a i planinarstva je upravo u Ogulinu, gradu podno uspavanog diva Kleka! Tu je osnovano hrvatsko planinarsko društvo, planirane prve ekspedicije, na Klekovim stijenama se kriju početci alpinizma u Hrvatskoj. Osim planinara i alpinista, Ogulin i Klek su svojom bajkovitom ljepotom nadahnuli i hrvatsku spisateljicu Ivanu Brlić Mažuranić. Kažu da je inspiraciju za najpoznatije hrvatske bajke poput Regoča i Šegrta Hlapića crpila upravo iz djetinjstva koje je provela u Ogulinu.
Uspavani div Klek je po legendi nastao davno kada su na zemlji živjeli bogovi i divovi. Bogovi su svu hranu i piće zadržavali samo za sebe pa je to kod divova izazvalo veliko nezadovoljstvo. Jedan od njih, div Klek je zaratio s bogom Volosom, koji je čarobnim mačem mogao skameniti sve što poželi. Na mjestu gdje se danas prostire planina Klek bog Volos je skamenio diva Kleka. Prije nego je skamenjen, Klek se zakleo da će se jednoga dana probuditi i osvetiti se. Slučajno ili ne, u podnožju Kleka teče rijeka Dobra za koju se vjerovalo da teče iz Klekovih vena, dok se za vrijeme olujnih noći vještice s Kleka okupljaju pokušavajući probuditi diva Kleka iz stoljetnog sna.
Naš uspon na Klek kreće iz Ogulina, lagano smo cesticom krenuli prema planini, do malog slatkog skijališta/sanjkališta u samom podnožju planine, odakle kreće naš uspon. Na početku smo kratko zalutali, ali izvidnice su upalile radare i vratili smo se na pravi put. Nakon početnog uspona čekala nas je lagana šetnjica, predivne livade, vidikovac, srednji dio staze je jako ugodan i nije previše naporan, čak smo sreli i jednu skupinu od dvije mame i četvero djece koji su išli na prvi vidikovac.
Stanka na vidikovcu prije nego smo krenuli u pripreme za uspon. I stvarno Klek nas je ostavio bez daha – doslovno! Iz gore izvire uspon, uz strminu se penjemo gore, dišemo jedni drugima za vratom, nismo puno pričali na tom usponu. Crveni i znojni stižemo do prvog odmora, uspjeli smo prijeći prvi dio!! Mislila sam to je to to od uspona, sad nas čeka lagana šetnjica, no to je bio tek prvi dio od sljedeća tri.
Drugi dio je je bio manje strm, ali malo stjenovitiji, čak i nezgodniji za popeti se, no pažljivim korakom stižemo do PD-a Klek! Posjedali smo po stolovima, proučavali ženu koja je sa eye linerom došla na Klek (kaaaakooo?), i odmarali!
Iako je prvi plan bio da se na vrh penjemo drugi dan odlučeno je da ćemo ipak sve odraditi isti dan i za sutra je plan bio opušteno spuštanje i povratak u Zagreb vlakom.
Na domu smo ostavili stvari i nedugo zatim krenuli prema vrhu. Prije nekih 7,8 godina penjala sam se na Klek i u sjećanju mi je ostala kratka staza prema vrhu, no kako je sjećanje nepouzdanije od vremenske prognoze na planini preko ljeta, čekalo nas je više od pola sata napornog penjanja na vrh s kojeg je kažu pogled prekrasan!
Prva postaja heliodrom – prekrasan pogled na Ogulin, Plaški, Samoborsko gorje… uzeli smo par fotki, skupili se i krenuli prema vrhu! Obećanje ispunjeno – pogled je bio stvarno predivan, uspavani div nas je pustio da se popnemo, ukrademo prekrasan početak zalaska sunca, okinemo par fotki (dobro, Petra je možda dokumentarac snimila :)) i ovjekovječimo jednu fotku sa zastavom PD Izletnik. Pokušali smo na trenutak zaboraviti gdje smo i preko napredne triangulacije „računanja azimuta“ odrediti gdje golicamo uspavanog diva. Nekolicini je čak i uspjelo 🙂
Predvečer smo se skupili ispred doma i družili dok nije postalo prehladno, pa smo druženje uz karte nastavili unutra u domu! Bitno za napomenuti da smo svom silom pokušavali probuditi diva uz Coloniu i Petra Grašu ali se nije dao, na kraju smo ipak mi odustali i oko ponoć išli spavati.
Prekrasno jutro na planini uljepšale su najfinije fritule koje je spremila naša logistika, i uz lagano spremanje krenuli smo se spuštati oko 9:40. Skoro smo stigli do podnožja i male skijaške stazice kad je jedna naša planinarka izgubila ravnotežu i istegnula gležanj. Svi su skočili pomoći, jedan od vodiča je preuzeo torbu, dok je druga planinarka izvukla steznik za gležanj i ozljeda je u minuti bila sanirana, a Jana je hrabro nastavila hodati do kraja!
Bilo je prekrasno vidjeti duh planinara na djelu – svi za jednog, svi spremni pomoći kad treba!
Oko 12h stižemo u Ogulin! Terasa sreće uz sladolede, kavice i pivo je bila naše mjesto iduća 4h, kad smo još mislili da brzo stižemo do Zagreba! Dolazak na bus, i putovanje do Duge Rese je prošlo po planu. I onda bum upoznajte drugog uspavanog diva – HŽ!
Vlak će doći u 18:30, ovaj mislim u 19:00, ipak neće prije 19:20 – krenuli u 20:00! Vrijeme čekanja smo kratili eksplodirajućim mačkama i međusobnim upoznavanjem! Sve u svemu lijepo iskustvo, samo drugi put umjesto na uspavanog diva Kleka moramo paziti na uspavanog diva HŽ i nadati se da će ga jednom vile probuditi i da će stići na vrijeme prevesti svoje putnike! Do tada nam preostaje čekati i nadati se…
Autorica: T.P.
Izlet na Klek u (super objektivnim) brojkama:
Planinarenje:
- Uspon + spust 23,40km
- Ukupno potrošenih 2684 kcal – za nadoknaditi potrebno cca 4,7 Big Maca ili 17,9 litara svima nama najdraže Hidre
Sve osim planinarenja:
- Dizanje u 5:30h i polazak s vlakom u 6:28h – ranojutarnji mood 3/10
- Muzej u Ogulinu – 4/11 za broj žena iz hrvatske ženske ekspedicije koje su se popele na sami vrh
- Po mojoj računici otprilike 198 znakova za uzbunu zbog kojih je početak uspona i prvo gubljenje u šumi bilo iskustvo nalik Igrama gladi
- Ekipa za izvidnicu zeznula samo jedan put, zbog toga smo ih zezali samo svakih 56 sekundi
- Tijekom planinarenja sveukupno viđeno 6 peseka od kojih su barem 3 uspješno pomažena a svi su ocijenjeni 11/10 po karakteru i flafastosti
- Ukupno pojedena 3 sendviča i 1 kg kruha uz 2 kokošje argete, moj osobni rekord (ovim putem zahvaljujem svojoj ekipi na vječnoj potpori)
- Čak jedan (1) goveđi gulaš iz konzerve odradio uspon s nama nakon čega se sretno vratio kući, netaknut
- Prosjek popijenog alkohola je 4 pive, 0,7L vina i 19 rakija po osobi
- Pri spustu 2 ozljede kolega planinara – HGSS nije intervenirao helikopterom….. možda drugi put
- 0.5 je broj restorana koji u Ogulinu rade nedjeljom, a 384 je broj sati koji smo proveli čekajući polazak vlaka iz Duge Rese (± 10 minuta)
- 60/60 očnih jabučica ostalo čitavo do povratka u Zagreb! (svaka čast ekipa, znala sam da mi to možemo)
- Sveukupna ocjena izleta čista 5ica. Hvala svima <3
Lp,
Autorica: B.B.
Gdje je Rajko?
Došao je red i na četvrti izlet u Plaško izdanju 2023. Naši vrijedni predavači i voditelji izleta ocijenili su da smo spremni i na malo strmije staze te nam je ovog vikenda odredište Klek, stjenovita formacija koja se sa svojih 1181 m nadmorske visine nadvila nad Ogulinom. Klek se ističe osebujnim izgledom svog vrha, ogromne gole stijene koja se strmo izdiže iznad pitomih obronaka obraslih šumom te budi maštu promatrača. Ukoliko vam je mašta bujna, u konturi planine vidjeti ćete diva koji spava, no oni manje romantični vidjeti će strmu stijenu koja garantira naporan uspon prepun opasnosti poput kamenih klisura i strmih provalija začinjenih pokojim poskokom te, uz sve navedeno, poznatim vješticama s Kleka.
Nakon čitanja osnovnih informacija o našem odredištu i planu puta, večer prije se pakiram i sa strepnjom idem na spavanje kako bih bio spreman na sve što me sutra čeka. Nažalost, ne uspijevam mirno utonuti u san jer mi se glavom roje pitanja poput: “Zašto HŽ? Čija majka crnu vunu prede? Što to meni treba? Hoćemo li sutra konačno saznati kome opanci, a kome obojci ili pošto Musa dere jarca?“ i najvažnije pitanje od svih: “Gdje je Rajko?“
Obliven hladnim znojem budim se prerano, u 4 sata ujutro, što mi daje vremena da se oprostim od najmilijih i krećem prema točci s koje nema povratka, glavnom kolodvoru Zagreb. Družina koja se okupila odagnala je moje strepnje svojim dobrim raspoloženjem (i pokojim gutljajem iz pljoske) te sam već u ranim jutarnjim satima dobio odgovor na pitanje je li mi to trebalo. Ukrcavamo se u novi, moderni vlak koji začudo kreće na vrijeme te se posipam pepelom i u sebi ispričavam HŽ-u, u kojeg sam večer prije sumnjao. Nakon dva sata vožnje stižemo u Ogulin gdje se dijelimo u dvije grupe za obilazak Zavičajnog muzeja Ogulin i razgledanje grada / posjet birtiji. Na opis muzeja neću trošiti puno riječi, no valja istaknuti da su Klek i ogulinski kraj kolijevka hrvatskog planinarstva te se u muzeju može vidjeti planinarska zbirka s mnoštvom zanimljivih eksponata. Osim zbirke, u prizemlju muzeja nalazi se i reljef, trodimenzionalna karta okolnog područja, koju naša izvidnica uz pomoć kustosa muzeja iskorištava da ponove gradivo i utvrde optimalan put do vrha Kleka.
U neposrednoj blizini muzeja nalazi se i Đulin ponor, kanjon kojeg je rijeka Dobra usjekla u samo središte grada. Ako ste mislili da ovakav fenomen u Ogulinu može proći bez svoje vlastite legende, grdno ste se prevarili. Ime ponora vezano je uz legendu o Đuli ili Zulejki, koja se u ponor strmoglavila zbog nesretne ljubavi, a u kamenoj litici vrlo lako možete uočiti profil muškarca, za koji narod kaže da je to kapetan Milan koji gleda kuda je nestala njegova Đula. Milana smo brzo našli kad smo prešli na drugu stranu kanjona i bacili pogled na stijenu iznad jame, s koje nas je promatrao njegov lik. Uz kovrčavu frizuru od zelenog grmlja, Milan je uzgojio i pozamašan brk pa su neki tiho izustili „Alberte zapamti, alles ist relativ“.
Nakon razgledavanja Ogulina krećemo na put koji nas vodi kroz Ogulin i Vučić selo gdje skrećemo lijevo na skijašku stazu na čijem vrhu se nalazi ulaz u šumu i prva prilika da naša izvidnica izvadi karte i kompase. Nakon kratkog vijećanja, izvidnica odlučuje da je utabana staza obilježena markacijom koja vodi desno u šumu naša ruta. Nakon par minuta hoda staza polako nestaje i ostavlja nas na strmoj padini s upitnikom nad glavama. Dok izvidnica izviđa, traži iduću markaciju i razmišlja što ćemo, Ajla krati vrijeme čišćenjem grana i balvana s nepostojeće staze, vjerojatno u nadi da je staza ipak tu, ali se malo sakrila. Na kraju se vraćamo do zadnje markacije i krećemo lijevo, stazom koja ne izgleda kao staza, no ipak to jest.
Prvu pauzu radimo na krasnoj livadi, nekih pola sata od skijaške staze te nakon okrijepe nastavljamo put uzbrdo. Iako je prva polovica staze prilično blaga, nakon nekih dva sata hoda ne možemo se oteti dojmu da teren postaje malo strmiji što u kombinaciji s natovarenim ruksacima uzima danak te izvidnica predlaže hitnu pauzu. Na svu sreću, u blizini je vidikovac sa nadstrešnicom s kojeg se pruža fenomenalan pogled na Klek koji nam pruža priliku za odmor. Nastavak puta vodi nas prema planinarskom domu, apsolutno nesvjesne strme dobrodošlice koja nas čeka na zadnjoj etapi uspona. Ovdje je Klek pokazao zube i jedan dio grupe zastaje kako bi došli do daha i povratili energiju, no naša metla Dora odlučuje pokazati Kleku kako Musa dere jarca, uzima još jedan ruksak od onemoćalog Plaškolarca i bez duže pauze nastavljamo prema domu.
Za popodnevni dio programa ostaje nam osvajanje stjenovitog vrha do kojeg vodi strma uska staza koja, iako zahtijeva upotrebu ruku, nogu i postavljenih sajli, ne predstavlja velik problem te ju relativno lako prolazimo u tridesetak minuta. Nakon uživanja u pogledu, na vrhu odrađujemo vježbu određivanja stojne točke koja sa 100 %-tnom sigurnošću potvrđuje da se nalazimo negdje u trokutu Klagenfurt – Ancona – Bosanska krupa te se vraćamo u dom na večeru. Kako dom ne nudi hranu, svatko vadi na stol ono što je donio u ruksaku te uz večeru istražujemo tekući asortiman koji dom ima u ponudi.
Dobroj atmosferi i druženju dugo u noć, uz osjećaj da smo odradili konkretnu rutu tijekom dana, sigurno je doprinijela i legendama isprepletena mistična atmosfera Kleka. Još krajem 19. stoljeća povjesničar i pisac Rudolf Strohal zapisao je narodne predaje o klečkim vješticama u obliku priča. Junakinje pripovijetki, coprnice s Kleka kuhaju tajnovite trave i ulja, mažu se s njima, lete na Klek ili jašu slugu do vrha, pustoše gostionice, satima plešu u kolu vještičje plesove, usmrćuju muževe i proždiru djecu… i bave se kojekakvim drugim vradžbinama i opačinama. Neupućenim promatračima možda bi bilo teško pojmiti što se te večeri događalo podno stjenovite glave Kleka, ali uvjeravam vas da nije bilo mrtvih muževa, proždiranja djece niti ikakvih opačina. Sva zbivanja mogu se svrstati u kategoriju pjesme i plesa te eventualno u rubriku pustošenja gostionica.
Idućeg dana, svježi i odmorni, spuštamo se istom stazom kojom smo se prethodnog dana uspeli. Silazak s Kleka ide kao po loju, bez ikakvih problema i zastoja. Pred sami kraj našeg puta, nadomak skijaške staze već slavimo u mislima i divimo se našoj veličini koja je pokorila Klek, no idilu iznenada prekida jedan izvrnuti gležanj. Nakon profesionalnog zbrinjavanja, izvrnuti gležanj zajedno s njegovom vlasnicom nastavlja put prema Ogulinu. Da ne bi pomislili da je gotovo s uzbuđenjima, na kraju skijaške staze javlja se i jedno ozlijeđeno koljeno koje je također bilo potrebno zbrinuti. Donedavni osvajači Kleka, sad se već pomalo vuku prema Ogulinu, noseći svoje ranjene i povlače se opreznim korakom kako u posljednjih 500 metara netko ne bi izgubio glavu na cesti ili uređenim gradskim površinama. Iako smo do nedavno mislili da smo odgovorili na pitanje kome opanci, a kome obojci, Klek se nije predao bez borbe. Bilo kako bilo, i dalje mislim da je cijela ekipa Izletnika iz ove zgode izašla kao pobjednik.
Za odgovor na iduće pitanje postavljeno na početku teksta pobrinuo se HŽ koji nam je definitivno pokazao čija majka crnu vunu prede. Nakon transfera autobusom sa željezničkog kolodvora Ogulin do Duge Rese, naša omiljena državna tvrtka pružila nam je priliku da razgledamo cijelu Dugu Resu, upoznamo lokalno stanovništvo te proučimo do detalja onaj novi moderni vlak koji je 3 sata odbijao krenuti prema Zagrebu, iz samo njemu znanih razloga. Naš iskusni voditelj izleta predosjetio je sve što nas čeka na putu do Zagreba što ga je gurnulo u najcrnji emocionalni ponor, odakle ga je, na svu sreću, izvukla pozitivna energija njegovih najdražih školaraca.
Za kraj ovog izvještaja ostao je još samo odgovor na najbitnije pitanje: „Gdje je Rajko?“. Na svu sreću, Rajko je upravo tamo gdje mu je i mjesto – u Plaško generaciji 2023.
Autor: T.J.