PlaŠko2023: Bjelolasica

21.10.2023.

Subota ujutro, opet se budim u šest,
bit će, kažu, kiša – to nas neće smest!
Pajser sigurno vozi do Razdolja Begovog,
izletnički Peugeot jedva vidi od dima njegovog.
Naselje je to na najvišoj nadmorskoj visini,
Fun fact dok prilazimo pjesme sredini.
Pošto nam nema Pepića-čvor mastera,
Ajla je preuzela i spasila od disastera.
Kako nam nedostaje i voditeljica Mare,
jedva smo zakoračili bez Nancyne gitare.
Kad smo pregazili makadama more,
Napokon je put krenuo prema gore.
Markacije se sjaje, kiši još ni traga,
Al o tome ni riječi – ne tražimo vraga!
S Kule od prsta ne vidi se dalje,
Vakula se smije, malo kiše šalje.
Iz Mihelčića Jakoba dopire miris vina,
Skuhanog perfektno – svaka čast Edina.
Bilo je tu svega, i čaja i kave,
Nema šta, imamo logističare prave!
Na putu do sarme sreli smo i partizane,
Smrznute nekad davno kod Matić Poljane.
U Tuku nas sarma grije, a pivo hladi.
Bravo izletnici – tako se to radi!

Autor: I.G.

Krenulo se u subotu, 21.10.2023. u 6:45, autobusom prema Begovom Razdolju. Put je trajao nešto kraće od 2h, taman za ubit oko.

Staza kreće iz Begovog Razdolja, inače jedinog naseljenog mjesta u Hrvatskoj iznad 1000m nadmorske visine (1.078 mnv). Vremenska prognoza je bila vrlo kišovita, sivi su bili oblaci, očekivali smo da će nas “oprati”, ali srećom, kiše nije bilo sve dok nismo stigli na sami vrh Bjelolasice. Put do vrha trajao je cca 3-3.5h.

Prvu smo polovicu hodali po makadamu (nazvanog po škotu McAdamu :=)).

Drugu smo se polovicu uspinjali kroz šumu, prema vrhu. Staze su odlično markirane, budući da su to odradili markacisti PD Izletnika :).

Nakon uspona kroz šumu izbije se na proplanak, do vrha još malo, samo što nismo.

I evo nas na vrhu Bjelolasice, vrh Kula (1534 mnv), s kojeg se inače pružaju divni vidici (uključujući Kvarnerski zaljev, otoke Krk, Cres, Lošinj…). Međutim, naš se pogled, osim dijelova šume koja okružuje Bjelolasicu, sveo uglavnom na bijele piksele magle :).

Nakon toga, uputili smo se prema Planinarskom skloništu Jakob Mihelčić (1460 mnv) kojeg održava PD Izletnik. Radi se o drvenoj kućici smještenoj pod samim hrptom Bjelolasice. Tamo smo predahnuli na sat vremena, sklonili se od kiše, podružili se uz fino kuhano vino (svaka čast logističarima) i kavu, da bi se konačno zaputili dolje.

Nazad nam je trebalo oko 3 sata, opet kombinacija šume, makadama i ceste. Na pola puta predahnuli smo pod drvenom nadstrešnicom. Zadnja dionica bila je možda i najljepši dio puta, pošto smo hodali po ravnici nakon uspona i silaska po kiši, a istovremeno smo promatrali divan pejzaž netaknute prirode Gorskog kotara.

Za kraj smo se podružili u planinarskom domu “Bijele stijene”, gdje nas je dočekala fina sarma.

Autor: I.B.

Ovaj izvještaj nije napisao pravnik.

Ugovor o organiziranju planinarskog izleta

Organizator: PD Izletnik, Kosorova 5, 10000 Zagreb, OIB: 97441248544

Izletnici: Polaznici planinarske škole PD Izletnika, generacija 2023., i drugi članovi PD Izletnika

Ruta: Zagreb (iza Lisinskog) – Begovo Razdolje – Vrh Kula – Sklonište Jakob Mihelčić – Matić poljana – Tuk, Planinarski dom „Bijele stijene“ – Zagreb (iza Lisinskog)

Vodič: V.K. – opušteni vodič koji ne mari puno za skupljanje kilometara i visina, poklonik je duhovnog planinarenja, možda će ispričati nešto o Jakobu Mihelčiću

Obveze Izletnika:

doći na vrijeme na bus,
ponijeti obaveznu opremu,
diviti se markacijama na stazi,
pohvaliti održavanje planinarskog skloništa Jakob Mihelčić i novu ploču na skloništu

Prava Izletnika:

prijevoz autobusom Zagreb – Begovo Razdolje,
diviti se mističnim i sjetnim jesenskim bojama Bjelolasice, te šumi „istrbušenih“ bukvi prošaranoj stijenama,
na vrhu se zagledati u beskonačnu maglu,
okrijepiti se na skloništu Jakob Mihelčić kuhanim vinom, čajem i kavom koje je pripremila draga Logistika, i drugim poslasticama koje se sestrinski i bratski dijele među Izletnicima,
naučiti nešto o najvišoj planini Gorskog kotara, Jakobu Mihelčiću i spomeniku 26 smrznutih partizana u Matić poljani,
obrok u planinarskom domu „Bijele stijene“ u Tuku – sarma ili varivo od leće, primamljiva domaća štrudla od višanja uz nadoplatu,
prijevoz autobusom Tuk – Zagreb, mogućnost sudjelovanja u sing-alongu uz My Heart Will Go On i druge hitove.

Cijena: Prava sitnica

Garancija: Bijeg od gradske svakodnevnice, dobra zabava, pozitivna energija.

Autorica: D.S.

Kao i obično Plaškolarci su se okupili ispred Lisinskog u subotu, 21. listopada te onako sneni u busu pod Ajlinom palicom vježbali su čvorove. Prema Ajlinim riječima: “Ispit se bliži!”

Ovoga puta vodič nam je bio Kokić. Krenuli smo planinariti iz najvišeg naseljena mjesta u Hrvatskoj — Begova Razdolja oko 9.30. Makadamski je put bio blag prema nama, šuma se već polako počela žutjeti, a kišica je tek tu i tamo rominjala.

Na prvoj smo pauzi čalabrcnuli suhomesnate radosti i razne pločice te komentirali modne izlete Plaškolaraca. Kokić je rekao da idemo ka oblaku i da bismo trebali pripremiti rukavice. Plaškolarci su se zabrinuto pogledali.

Nažalost, prestanak pauze nije bio popraćen našom himnom These boots are made for walking — znali smo, nedostaje nam naša Mare — ovaj je put PTSP od pjesme izostao.

Krenuo je uspon po blatu i strmiji teren te smo poput zmijice lagano napredovali kroz maglu. Što je to za nas školarce!

Prvi nam je cilj bio najviši vrh Gorskog kotara – Kula. Na njega smo se uspeli oko 12.30. Priča se da se s Kule vide razni otoci i more, a mi smo gledali samo u polja magle. Razlog da se na Kulu opet vratimo! Nakon prikupljanja žiga koji je bio izuzetno lijep (tako pričaju oni koji su se sjetili ponijeti KPP obilaznicu) uputili smo se ka skloništu nazvanom po prvom planinaru, ujedno i lugaru, Jakobu Mihelčiću. Na vrhu nas je pomazila kiša, dovoljno da bude zanimljivo hodati dok kapljice lagano lupkaju po kabanicama.

U skloništu nas je dočekala okrepa vrijednih članova Izletnika. Orile su se skloništem riječi —imamo taaablu! Ponosni su Izletnici postavili novu tablu na vanjski zid. Neki su se puno vrzmali oko vanjskih stolova s toplim napitkom.

Cijeli se izlet iščekivala sarma, stoga smo krenuli hodati dalje. Prva pauza bila je kod napuštene kuće nešto prije 16 sati za koju smo saznali da su je okupirali migranti. Nakon toga uputili smo se ka Matić poljani — spomen-području u čast 26 partizana koji su se ondje smrzli.

Zadnjim smo snagama hodali iščekujući predah, ali zato nam je priroda oduzimala dah. Oko 17 sati prolazili smo uz smrznute stećke.

Svoj smo put završili u Planinarskom domu Bijele stijene.

Ka Zagrebu nas je pratila romantična playlista vozača pa se tako busom čulo nježno pjevušenje u stilu Kate i Jacka uz My heart will go on. Ostatak je pjesama bio nadasve neobičan spoj. A mogli smo i mi ostati u blizini Tuka Vojnog, ne zaleđeni ali nastradali, nakon što je vozač otišao malo u rikverc. Nasreću smo u Zagreb stigli čitavi.

Autorica: A.K.

Dobrodošli u područje mrkih medvjeda i smrznutih partizana!
Na našu sreću, vidjeli smo samo jedno od navedenog. Što točno, pročitajte u nastavku – ili pogledajte video animaciju.

Nakon ovog clickbait naslova i uvodnog dijela, vrijeme je za ozbiljni izvještaj s petog izleta Plaško 2023 generacije.

Išli smo na Bjelolasicu, s polaskom u Begovu razdolju i završetkom u Tuku. Staza je bila srednje zahtjevna, i cca 18 do 20 km duga – ovisno o tomu jesi li pauzirao Garmin na stajanju ili ne. Nakon početnih 7 km ugodnog makadama dočekalo nas je 2 km strmog i predivnog uspona do vrha Kula (1534 mnv). Oni koji vole ‘pokemene za planinare’ su si tamo skupili novi žig za Hrvatsku planinarsku obilaznicu, sekcija GORSKI KOTAR – južni dio.

Navodno se s vrha Bjelolasice prostiru pogledi na otoke Krk i Cres, Julijske Alpe i Velebit. Kažem navodno jer je vrijeme bilo oblačno i maglovito, s mjestimičnom kišom pa smo opet imali vježbu imaginacije. No, ni te vremenske (ne)prilike nisu narušile sveukupni dojam izleta, a koji je bio odličan!

Nakon vrha svratili smo do planinarskog skloništa Jakob Mihelčić kojeg ponosno uređuje i održava baš naš PD Izletnik. Na predavanju smo učili da je Jakob u povijest ušao kao prvi planinarski vodič u Hrvatskoj.

Kao pravi domaćini, u skloništu su nas dočekali vrijedni logističari s kavom, čajem i (najboljim) kuhanim vinom. Što se tiče gastro sekcije – pored redovne ponude (svježe narezana meza u produkciji A.B.-a te zdravih i ukusnih kolača by A.H., AKA planinarska Marija Antoaneta), ovaj put smo imali priliku degustirati i livanjski sir, slavonsku kobasicu i kulenovu seku (omogućili I.G. te D.S.).

Na povratku smo prošli kraj 26 smrznutih partizana, u narodu znanih kao partizanski Easter Island. Riječ je o memorijalnom spomeniku od 26 kamenih monolita koji simboliziraju partizansku kolonu.

Ukratko, priča ide ovako: uslijed nagle i iznenadne promjene vremenskih okolnosti te neprikladne obuće i odjeće, dio kolone se smrznuo tijekom ledenog marša u veljači 1944.-te. To nas je podsjetilo na važnost osnovnog pravila planinarenja, tj. da ne postoji loše vrijeme, samo loša oprema.

Nekoliko fun facts prije rastanka: (i) Bjelolasica je dobila naziv po uskom grebenu koji se svijetlom bojom ističe od šumskog pojasa; (ii) Begovo razdolje smješteno je na 1078 metara nadmorske visine te je najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj (jedino koje se nalazi na visini višoj od 1000 metara); (iii) za obnovu puta u oba smjera na dionici koju planinar prođe za 1 sat, skupini od 3-5 markcista treba otprilike 4 sata (ovo je potencijalno ispitno pitanje).