29. – 30.10.2022.
Autorica: I.K.
29.10.2022.
Dobro jutro pohodniki, gremo!
7 je sati ujutro, vani je još uvijek mrak. Neki su naspavani a neki još spavaju. Jedni kasne (ali su zbog toga bogami napravili savršene štrudle), drugi već popili prvu kavu. Ugurali smo sve ruksake u prtljažnik I krenuli na avanturu, ovaj put prema Kamniškim Alpama.
Bus kreće prema Velikoj Planini, za koju Google maps kaže Veliko pastirsko selo u Alpama.
Ovog puta nismo mogli samo spavati, morali smo se malo i smrzavati na graničnom prijelazu. No kroz par sati vožnje pored Ljubljane, dolazimo do Kamniške Bistrice koja nas vodi sve do početne točke blizu Kraljevog hriba.
Spremni? Ne još! Antonela je izvadila mafine, kreće istezanje, izvidnica proučava kartu. Otprilike je 10:15, a vrijeme je savršeno: sunčano, a hladnjikavo (14°C) – idealno za kratku majicu i pokret.
(540 mnv)
Krećemo u pohod, plan je da se popnemo sve do Planine Dol. Zanimljivost je, na slovenskom “planina” ne znači samo planina, već I travnati pašnjak u visokim gorama.
U šumi lišće šuška, sve je smeđe. Ispod lišća kotrlja se kamenje, a na tlu tu i tamo proviri koja gljiva. U Sloveniji zaista ima puno oborenih stabala i odličnih štapova tako da ovi planinarski skoro pa nisu ni nužni. To je inspiriralo par Gandalfa u grupi, ali za razliku od originala naši govore: „You shall pass!“.
Prvi dio puta ide polako. Prolazimo pored mnogo stijena, a u daljini se već nadziru kameniti vrhovi. Staza je dobro markirana, na strmijim dijelovima su utabane serpentine. Malo padamo, malo se smijemo. Ovaj dio puta baš inspirira na pjevušenje.
Dolazak na Planinu Dol pravo je osvježenje (1308 mnv). Ravno je, slatko, odjednom se pojavljuju puteljci i kućice. Na podu je puno tragova životinja (čitaj: balege), vjerojatno ovaca i koza koje čuvaju slovenski pastiri. Već tu se svi osjećamo kao Heidi, a neki možda kao njen djed. Sjeli smo pojesti ručak, jer nas čeka dobar dio puta.
Podijelili smo se u dva klana – na one koji žele više i one koji žele sigurno.
Ideja je da prvi klan ide malo jačim tempom prema vrhu, pa istim putem nazad, a drugi prate do odmorišta koji je podno vrha. Krenuvši u prvom klanu, požalio sam već za 5 minuta, no hajde, ovo je barem vrlo dobar trening. U jednom smo se trenu čak podijelili i na tri grupe unutar prve grupe, kako bi se lakše prestizali. Jedan dečko je rekao da osjeti puls u zjenicama.
Već na odmorištu zaključili smo da se sva muka isplatila. Šarmantna Malkarjeva bajta dočekala nas je s desne strane na planini Rzelnik (1650 mnv). Ovdje će doći i druga grupa ali malo kasnije. Ugodno je čekati sjedeći na podu taman tih par trenutaka prije nego krenemo dalje. U ormariću na stablu nalaze se sokići od naranče i mjesto za donacije, gdje planinari mogu razmijeniti neke korisne stvari.
Kroz manje od pola sata već smo stigli do vrha kojeg smo toliko htjeli vidjeti (1833 mnv). Cijelim putem okrećemo se pogledati što je iza nas. No, moment u kojem se pogled otvorio i na sjeverozapad bio je zapanjujuć. Odjednom – prostranstvo s druge strane planine, pitoreskni kameniti vrhovi i ogromna provalija između nas. Jedva smo dočekali otvoriti pivo i pljoske te tražiti pečate. Fotkamo se, a neki čak fotkaju i guze.
Lagano krećemo nazad prema Dolu, te ovaj put nastavljamo u suprotnom smjeru, prema Konjščici. Drugi tim već je dosta ispred nas. Kako se već smračuje, postaje hladnije, a čeone lampe su u pripravnosti oko vrata. Stižemo na Planinu Konjščicu, gdje radimo još jednu pauzu jer ni ova uzbrdica nije bila baš jednostavna.
Oblačimo se, jedemo još poneku čokoladicu. Lagano ostajemo bez vode, ali to nije strašnije od dugog puta koji nas još čeka do našeg doma.
Pao je mrak, čeone lampe već rade, prelazimo u romantični noćni modus. Svjetla obližnjih mjesta sad postaju vidljivija, kao i zvijezde iznad nas. U daljini vidimo drugu grupu.
Gasimo čeone lampe, te gledamo u nebo. Prisjećamo se priče o divljim ljudima koje pastiri povremeno znaju sresti. Bili su veliki i snažni, dlakavi po cijelom tijelu. Govorili su jezik koji nitko nije razumio, a meso jeli sirovo. Kolibe na planini napravljene su blizu jedne drugima zbog straha od divljih ljudi. Upalili smo lampe i idemo dalje.
Nakon duge šetnje, stižemo u Domžalski Dom na Mali Planini (1534 mnv). Smještamo se u sobe i oblačimo pamučnu robu. Konačno se svi možemo fino zarumeniti. Škripavi drveni pod i miris kiselog kupusa, topli čajevi i simpatične konobarice dočekale su nas s osmijehom na licu. Na meniju su grah, gulaši, kobasica sa zeljem, varivo te savijače s višnjama.
Uz pivo, vino i rakiju svako se zabavlja onako kako želi. Unutar doma igra se bela i Dixit, a vani je počeo parti uz domaću glazbu i borovniček. Još jedna ugodna večer ispod zvijezda na Velikoj Planini tekla je pjesmom i plesom sve do ponoći, a onda smo lagano otišli u spavaonice.
🌙
30.10.2022
Sljedeće jutro na stolu nas čekaju namazi, paštete, kajgana i kava. Kao pravi planinari, već u 7:00 je krenulo buđenje i spremanje za novi dan. Pejzaž obasjan suncem je skroz novi uzbudljivi prizor. Vani je poprilično toplo, čak ~20°C.
Uskoro kreću vježbe u proplancima – čvorovi i orijentacija.
Čvorovima navezujemo dva susjedna stabla, vežući osmicu s uplitanjem na jedno stablo, pa dvostrukim zateznim dovezivanje još jedne zamke na prvu, te onda povezivanje na drugo stablo bulinom (zec ide u rupu oko stabla nazad u rupu). Kasnije imamo priliku gledali i čvorove u praksi – spuštanje pomoću polulađarca, te pomicanje po užetu pomoću prusika.
Orijentaciju vježbamo tako da tražimo svoju poziciju pomoću karte i kompasa. Našli smo tri točke koje su nam poznate (zahtjeva djelomično poznavanje prostora na kojem se nalazimo), te računamo azimute koje te točke zatvaraju s nama. Na usjeverenoj karti, crtamo pravce iz tih triju točaka u smjeru izračunatih kutova te nalazimo sjecište i našu poziciju.
Alpske krave su odlična moralna podrška.
U 13:00 već je u domu bila poprilična gužva. Krenuli smo u drugom smjeru, prema Stahovici. Ovo je idealan trenutak za jubilarnu fotografiju s Velike Planine.
Spust je ugodan, kao i pogledi na Slovence koji rado hajkaju bez majice. Kližemo se po lišću, ovaj put još malo više nego kao kad smo se penjali gore. Mravinjaci su ovdje puno veći nego kod nas, izgledaju veće i od krtičnjaka.
Uskoro dolazimo do novog odmorišta, simpatične Cerkev sv. Primoža in Felicijana, Črna pri Kamniku. Do nas su stigle čak i crne koze koje su pobjegle preko električne ograde i istraživale što se jede i pije u PD Izletniku. Union Radler Isotonic je jedno zanimljivo piće koje se smo otkrili na ovom području. Postavlja se pitanje – što ćemo danas kuhat nakon izleta?
Ubrzo se spuštamo do prve ceste, a nedugo nakon slijedi i ona kojom ćemo uskoro ići doma. Stigli smo u Stahovicu, gdje nas čeka bus. Skidanje gojzerica nakon spuštanja je odličan osjećaj, pogotovo na hladnom parkingu. Istežemo se i krećemo lagano prema Zagrebu.
Vožnja je bila zabavna, prvi dio smo prespavali, a kasnije smo se oko granice vozikali, kao i sve na ovoj planini – dva koraka naprijed pa tri unazad: paso doble.
Oko 20:00 stižemo u Zagreb.
Statistika nakon oba dana mjerena pomoću pametnog sata:
- Ukupna prohodana udaljenost: 25.46 km
- Ukupan uspon: 1684 m
- Vrijeme u pokretu: 7:54:36
- Prosječna brzina kretanja; 3.2 km/h
Autor: T.T.R.
5:31 zvoni telefon “budna?” “Jesam, ti?” “Jesam”, “i izvan kreveta?” “Evo, evo, izlazim”
5:33 šaljem poruku “budan?” Stiže odgovor “strgan.” Same here, my friend, same here. Ali odgovaram “ajde, planina će pomoć.”
Okupljanje kod Lisinskog u dobro poznatih 6:45… barem nekima, drugi još uče…
Magla koja grli Zagreb zadnjih par dana je i dalje ovdje, ne pušta ga. Kroz njen čvrst stisak lagano izlazimo iz uspavanog grada i klizimo prema Bregani. Atmosfera u busu slična je onoj vani, snena.
Dolazak u Sloveniju i vožnja prema startnoj točki donosi više nadmorske visine i, iako se činilo nemogućim, izostanak magle. Izgleda da će nas vrijeme ipak poslužiti.
Busom dolazimo do startne točke, parkirišće za gondolu u Kamniškoj Bistrici. Izlazimo iz busa, vadimo ruksake i kreću pripreme – oblačenje, skidanje, zagrijavanje i premišljanje bismo li ipak išli gondolom, a ne pješke. Ili gordolom prema gore pa dolgorom prema dolje… Olakšani nakon ovakvih izjava počinjemo uspon.
Uskoro dolazimo do prvog putokaza koji nas informira da je do Dola 1h45m hoda. Easy peasy, mislimo.
Promijenili smo mišljenje u nekoliko navrata tijekom tog uspona kojim smo napravili visinsku razliku od cca 800 metara. Uspon je obilježilo šuškanje lišća, iščekanje platoa i par interesantnih susreta – šokiran pas kojeg smo gromoglasno pozdravljali i muškarac golog pasa kojeg smo šokirano gledali (neki zbog njegove brzine kretanja, neki zbog odjeće koju (ni)je nosio).
Nakon objektivno 2 sata, a subjektivno koji sat više, dolazimo u zeleni Dol gdje odmaramo noge, oči i dušu u zelenilu. Ovdje se dijelimo u dvije skupine – jedna koja produžuje pauzu i ide laganim tempom prema domu, a druga, koja sebe voli nešto manje, kreće na pohod prema vrhu.
Staza prema vrhu kreće s Dola i ubrzo ulazi u šumu. Penjemo kroz divnu prirodu, većinom u tišini uz sporadično spominjanje organizatora ture… čuje se štucanje s čela kolone.
Kratko odmaramo na Rzeniku gdje ostavljamo ruksake i laganim korakom nastavljamo prema vrhu. 20ak minuta šetnje i na Konju smo (pun intended) na 1803 m.n.v. Očarani pogledom zaboravljamo na umor i bol u mišićima. Upijamo ljepotu prirode i uživamo u zasluženim porocima.
Spuštamo se istom stazom do Dola gdje lovimo zalazak sunca.
Skrećemo lijevo na put prema domu koji nas vodi kroz prazne
pašnjake. Nadamo se kravicama, ali ih je sumrak već potjerao na spavanje.
Palimo naglavna, a iščekujemo svjetla planinarskog doma. Prolazimo pored raznih
kućica koje se igraju našim osjećajima, napokon dolazimo na odredište –
Domžalski dom.
Kako dolazimo smještamo se u sobe, po troje i četvero. S laganom nevjericom komentiramo luksuznost smještaja (ujutro saznajemo da nismo svi bili iste sreće – kapaciteti sobe se kreću od 3 do 18).
Slijedi večera u domu. Druženje se nastavlja vani na ugodnih 15ak stupnjeva. 29.10.! Osjećaji prema globalnom zatopljenju su tada bili podvojeni.
Drugi dan U noći sa subote na nedjelju se mijenjalo računanje vremena s ljetnog na zimsko pa smo na poklon dobili sat sna više. Većina doma spava, a vani me dočekuju dva prizora koja
Na terasi doma nas se postepeno skuplja sve više. Čekamo doručak i ozbiljno potrebnu kavu. Najavljena nam je vježba prije polaska kući, ali do nje još imamo vremena. Na brdašcu iznad doma nalazimo kravice i kontempliram o preseljenju i promjenu imena u Heidi.
Izašli smo iz soba, spakirane ruksake ostavili na terasi doma i spremni čekali vježbe orijentacije te vezanja i primjene čvorova u praksi. Bez ljudskih žrtava.
Nešto kasnije od planiranog zaputili smo se prema Strahovici. Ugodna šetnja od cca 2 sata s blagim usponima i silascima.
Pauzu smo napravili kod crkve Sveteg Primoža in Felicijana. Pripreme za nadolazeći „blagdan“ su u tijeku…
U narednih sat i pol smo odšetali posljednji dio staze. Dolazak do busa, hrana, presvlačenje i istezanje.
Pred nama je bio zadnji dio ovog dvodnevnog izleta, povratak u Zagreb. Osim dvije vožnje unatrag na autocesti i kod granice, put je prošao relativno mirno. Izgleda da se ni vozaču nije vraćalo u Zagreb. Dočekala nas je dobro poznata magla i 10 stupnjeva niža temperatura.
Vratili smo se umorni, ali sretni. Do sljedećeg puta, Velika planino, stay wonderful!
Autorica: D.B.
DIO I – Balkanski skepticizam u Europi
Jutro je počelo zanimljivim paradoksom. Velika planina u Sloveniji. S jedne strane htjela sam vjerovati da je to moguće. S druge strane, desetljeća slušanja ispodprosječnih viceva o Slovencima uzeli su danak. Do tog sudbonosnog dana 5. 11. 2022. mislila sam da su u Sloveniji jedino velike plaće. Ušla sam u bus nepovjerljivo, uvjerena da bi izlet mogao završiti i prije nego je započeo.
Dva sata kasnije našli smo se i danas ne znam gdje. Tamo je bio početak staze. Odjednom čujem žamor kolega koji su trebali obaviti malu nuždu, prije, Velike planine. Skeptici sa svih strana krenuli su me navoditi prema šumi, ali na nekih 73° azimuta začuo se glas jedine razumne osobe: ljudi u Sloveniji smo, napustite svoje balkanske načine i obratite se civilizacijskom WC-u.
“Kako mislite da ne trebamo urinirati u šumi?”, misao mi je prolazila dok sam izgubljeno hodala sa nekolicinom optimističnih. Prije nego sam stigla početi kukati, predamnom se stvorila kućica na kojoj piše “WC”. To znači toalet, podignutog nosa, ponosna što pričam i razumijem slovenski, prenesem informaciju ostatku ekipu.
Dok sam otvarala vrata bacila sam okladu sama sa sobom i kladila da neće biti WC papira. Izgubila sam okladu, a Slovenija mi je još jednom pokazala da je pesimizam rezerviran za države u smjeru 90 do 180 azimutnih stupnjeve. Dočekao me je toalet kojeg se ne bi posramili ni Bandićevi javni WC-i kod Europskog trga. Uštipnuvši se tri puta, ustvrdila sam da ovo nije fatamorgana, i samouvjereno pristupila školjci. Nakon što sam završila i izašla, otkrila sam da je u društvu ipak bilo skeptika koji su otišli u šumu. Lagala bih kad bi rekla da mi ta informacija nije dala nekad dobro poznat osjećaj superiornosti, koji me pratio u mlađim danima, ali se izgubio kada sam shvatila da imam 30 godina i još nemam kuću, mercedes i milijun eura na računu.
DIO II – Kamen škare papir
Elem, nego da prijeđem na stvar. Sigurno vas zanima kako je teklo samo planinarenje. Krenuvši stazom, samo pet minuta kasnije pred nama se stvorio poznati prizor izvidnice kako izgubljeno hoda oko stabala tražeći planinarsku oznaku. Shvativši da samo hodanje ne vodi nigdje, Jerko, Vanja, Žina, Emilija i Miro najednom su svojim tijelima zatvorili krug, a ono što je neiskusnom promatraču izgledalo kao ozbiljna rasprava uz konzultiranje s mapom, bilo je nešto mnog ozbiljnije.
Stara iskusnjara poput mene znala je da se ustvari radi o kamen-škare-papir sustavu donošenja odluka, gdje je Vanja pedstavljao stazu broj lijevo, a Jerku stazu broj desno. Zamotavši jerkov Kamen u svoj papir, Vanjina pobjeda odvela nas je lijevo, a tek sedam sati poslije shvatili smo što je veliki umjetnik MPT mislio kada je u pjesmi Iza devet sela rekao “nemoj ići lijevo na križanju staze”. Ne, to nije bila politička poruka, to je bilo proročansko upozorenje PD-u Izletnik. Ali bili smo zeleni ko Alpe, nismo mogli znati.
Ta naivnost pratila nas je cijelim putem. Pola sata kasnije na našem putu se pronašao iskusni slovenski planinar s kojim smo se pozdravili i razmijenili par informacija. Kada nam je rekao da ima još jako puno do vrha, prva pomisao je bila dakle 3-4 sata. 12 sati kasnije saznali smo da Slovenci uistinu misle što govore, i da puno znači puno. No, nemojmo trčati pred rudo, vratimo se u mindset od 12 popodne.
DIO III – Stvaranje Adama
12 popodne je. Dočekuje nas prizor kao iz Milka reklame. Minus ljubičaste krave. Minus krave općenito. Otvara se pašnjak i pogled na predivne proplanke Alpi. Osjećam se kao djevojka iz reklame za uloške. Poletni i puni elana, sjedamo na rosnu travu ko da sutra ne postoji.
Oko mene se stvara gužva. Nije do mene, Kate izvadila ćebe, a mjesta ima za samo 6 guza. Bacam se kao Tom Cruise u Mission Impossible i osiguravam svoje mjesto. Na izlet sam došla bez hrane i štapova. Opet sam lagala samu sebe i snoozala alarm nekoliko puta. Kada sam se probudila bilo je prekasno da spakiram išta osim vlastitog dupeta. Odluka koju ću uskoro požali. Dok sam ljubomorno gledala ostatak ekipe kako se gozbi, tješila sam se da ovo je savršena prilika za intermittent fasting.
Sa strane mi se prišuljavala još jedna egzistencijalna kriza, ali Tijan je bio brži i ponudio mi jedan od sedam sendviča koje je spakovao za put. Kunem se, u tom trenutku više nisam bila samo dio Velike planine. Tijan i ja smo bili likovi Michelangelovog Stvaranja Adama, svima poznatog djela koje ilustrira kako Bog Adamu daje život. U tom trenutak, Tijan je poprimio božanski oblik, sendvič je predstavljao život, a ja sam bila Adam.
Možda o tome ne govorim, ali upravo taj trenutak savršeno dočarava što to znači biti u planinarskom društvu. Možda mali kročimo po obrancima velikih planina, ali kad smo zajedno – veći smo i od Himalaje. Solidarnost koju ćete doživjeti u ovakom udruženju u današnje vrijeme postala je luksuz koju novac ne može kupiti. I dok smo se svi učlanili u društvo iz različitih razloga, svi smo se pronašli u jednom – potrebi da se povežemo sa prirodom i društvom oko sebe. Tako je bilo na svakom izletu do sada, a ništa drugačije nije bilo ni na Velikoj planini.
Slobodno uzmite rupčić da obrišete suzu koja je kanula, trebati će vam i za naredni dio ovog izvještaja. Jer ono što slijedi je priča o izboru, i poslijedicima krivog, odnosno pravog izbora.
DIO IV – Izbor
Da smo u Europi Vanja nas je podsjetio još jednom kada nam je dao izbor.
“Drugari planinari, pred vama su dva izbora. Prvi je za one brže. Pođite sa nama svi i popnite se do vrha. Drugi je za one sporije. Ostanite na proplancima, dok se drugi penju, uživajte u planinskom zraku, bacite belu, činite što vam srce poželi”.
Zvuči kao prilično jednostavan izbor. Ostati ću na proplanku i zamišljati da sam Heidi čekajući krave dok su na ispaši.
Naravno da NE!
Pomisao o komotnosti zamijenio je horor stigme koji bi me pratio da ostanem u “sporijoj” ekipi. Ovdje sam da pomičem vlastite granice, plačem uzbrdo i j*bem sve po spisku dok lažem samu sebe da sam zato ovdje. Vidjevši da su moji najbliži krenuli prema vrhu, sramežljivo se šuljam pozadi sa DIY štapom na kojem bi mi pozavidio i Gandalf.
Ovo ne bi bio izvještaj da ne napišem najpopularniju rečenicu Plaško 2022 – Koji mi je ______ ovo trebalo? … No bila sam preljuta da kukam. Ispunio me gnjev. Frustracija. Razočarenje svojom vlastitom fizionomijom i činjenica da još uvijek nisam razvila mišiće potrebne za penjanje uzbrdo. Koliko vrhova moram ispenjati da bi me prestale boliti j*bene noge. Svjesnost vlastitih misli i samomonolog u kojem, od straha da postoji viša sila koja me osluškuje, zahvaljujem toj višoj sili što imam noge i mogućnost da me bole. “Bože hvala ti na nogama, hvala ti na ovoj boli, sve pet, samo mi ostavi noge hvala”. Gledam raju ispred sebe kako lakim korakom korača prema vrhu i pitam se gdje sam bila ja kad je bog dijelio staminu (izdržljivost). Vjerovatno u redu za dar govora? Evo ne znam.
Penju se oni, penjem se ja. Gledam te velike male ljude ispred sebe i shvaćam kako me njihovo prisustvo hrani voljom za životom, za planinom, voljom da se nastavim penjati. Često se šalim, nekad sam previše neozbiljna, ali kad vam kažem da u tom trenutku ti ljudi čine za mene više nego što možete zamisliti, vjerujte mi ne mogu biti ozbiljnija. Približavamo se vrhu, prolazim kroz uski prolaz, okrećem glavu u lijevo, a pogled me izuva iz gojzerica.
Dok vam svjedočim o najljepšem pogledu s vrha koji sam ikad vidjela, shvaćam da i dalje ne znam ime vrha. ALi ni sada, niti u tom trenutku to mi nije bilo bitno. Gledajući u daljinu osjećam se kao mali dijelić svemirskog prostranstva i shvaćam po čemu je Velika planina dobila ime. Opijena dopaminom jurim do prijatelja kojeg neću imenvovati i shvaćam da je došao trenutak. Ovo je mjesto na kojem ćemo okinuti fotke za Brzeguze (ako ne znate o čemu pričam, posegnite za instagramom).
Možda jesmo na planini, ali meni je sve ravno. Ništa me više ne može pokolebati. Vraćamo se nazad trkom, nesvjesni zablude u kojoj smo se našli. Stignuvši na proplanak s prethodnog dijela priče, shvaćamo da je izbor iz prethodnog dijela priče postojao s razlogom.
DIO V – Tuga, čemer, jad na putu prema katarzi
Svi ste sigurno barem jednom u životu ste susreli sa izrekom “Tuga, čemer i jad”. Možda ste doživjeli i životne situacije u kojima ste poistovjetili sa barem dvije od ove tri riječi. Malo tko zna porijeklo ove fraze, a bome ja nisam jedna od njih. No sa 100% sigurnošću svjedočim da ovu frazu možete doživjeti u potpunosti samo ako, kada vam Vanja ponudi izbor, izaberete biti dio brže ekipe, popnete se na vrh, spustite natrag i shvatite – 7 sati penjanja nakon, da je ovo tek početak priče zvane “Vanja organizira izlet”. Ono što je izgledalo kao logičan put za nastavak rute prema domu, bila je samo optička varka, jer zašto bi išli ravno ako možemo popeti jop 37 vrhova prije doma.
Ono što je slijedilo naredna 4 sata prema domu bila je katarza. Vaistinu, kako izaći kao pobjednik protiv samog sebe ako se sa sobom nisi borio. Naredna četiri sata borila sam se sa svojim tijelom, sa svojim psihom, sa svojim imaginarnim prijateljem Janezom, sa mrakom koji mi je pokazao da čeonke nisu modni ukras već neophodna oprema koja će ti trebati ako odeš na izlet sa Vanjom koji traje 12 sati, a mrak se spušta u 5 popodne.
Napušta me i mjesečina. U meni se počeo buditi životinjski nagon za preživljavanje. Ubro se prisjećam da imam devijaciju septuma, da me njuh ne služi od 98., da sam odrasla sa svojim ocem koji priča kao na megafon i da mi ni sluh nije najbolji…
Hodam glavom bez obzira, korak po korak, iscrpljena, bez vode jedino mi ostaje nada. U trenutku apsolutnog očaja, do mene dopire anđeoska svjetlost Petrinih i Anamarijinih čeonki. Dva anđela, još jednom podsjećaju me da u ovom nismo sami.
DIO VI – Domoljub
Dok se nisam pridružila PD Izletnik, nikad mi nije palo na pamet da se zovem domoljubom. Jeste volim Hrvatsku, ali jao kao građanin svijeta rijetko bi koristila tu definiciju. Otkad planinarim, promijenilo se i moje viđenje sebe. Sada sam i ja domoljub, i to ponosno ističem. Kada ugledam planinarski dom, kao da sam ugledala masni burek poslije večernjeg izleta. Uistinu, ljubav prema domu je najviši oblik ljubavi koji sam spoznala u svojih 30 godina postojanja.
Predamnom se nalazi dom. Napušta me bol. Frustracija. Umor. Veselo utrčavam. Ne izuvam gojzerice, iako bi trebala jer u ovom trenutku ništa nije bitno.
Penjem se stepenicama i pogledom tražim Tijana… nema ga. Pogledom susretnem Mare i Kate. Udomljavaju me u svoju sobu, novo prijateljstvo se rađa.. Obavljam planinarsko tuširanje (#properi se na umivaoniku), presvlačim u čistu robu.
Dobivam komplimente, čudan prizor ali horoskopski lav u meni odjednom je na konju.
Došlo je vrijeme za zameziti.
Nakon večere izlazimo u dvorište i okupljamo se u velikom broju. Dok drugi dime i nonšalantno čavrljaju, ostajem pribrana znajući da me tek sada čeka misija života.
Misija zvana – trenutno je 21h a Slovenci sve zatvaraju u 22h i neće nam dati partijati.
Pogledom tražim Leku, razumijemo se bez riječi. Odlazimo u drugu sobu, pravimo brzi dogovor i počinjemo execution of the Plan P. PARTYYYYYY!
Uzimam zvučnik od Vanje.
Leko šamira jedine druge goste doma.
Puštamo omiljenu pjesmu Slovenca, počinje čagati, ja mu namigujem.
Njegova žena je ljubomorna, odvodi ga gore.
Ostajemo sami.
Za dobar parti potrebne su samo 3 stvari.
- Dvije budale koje će plesati barem pola sata dok svi sjede. Leko i ja. Checked.
- Jedna osoba koja će se pridružiti dvjema budalama i kao leader pokazati primjerom drugima. Evo Mare. Checked.
- Trash hitovi Ivane Brkić. Checked.
Let the party begin.
DIO VII – Ponovno rođenje
Budimo se u pretoploj sobi planinarskog doma kojem isto ne znam ime. U Sloveniji nema krize, struja se troši ko iz šale. Izlazimo na doručak, pijemo kafu i promišljamo o životu.
Shvaćam da je ovo bio najbolji izlet moga života. Inat koji sam dan prije osjećala prema Vanji, pretvara se u neograničenu zahvalnost. Shvaćam da Vanja ima pametnijeg posla od hodanja s nama po planinama po cijele dane, ali bez ozbira bira hodati s nama. Shvaćam da nam je pružio jedan od najboljih pogleda našeg života, razvojno iskustvo i muskulfiber sve u jednom.
Sretni odrađujemo vježbe i pripreme za ispit, i lagano krećemo dolje.
Nešto razmišljam, baš bi bilo lijepo imati vikendicu u Sloveniji, gledati u krave na ispaši, jesti štrudle u planinarskom domu… Ali do tada, Slovenija vidjeti ćeš me još mnogo mnogo puta.
Vraćamo se u Zagreb. Gledam lica mojih novih najdražih ljudi i osjećam se jebeno dobro.
Još jedna piva u Cugu prije nego odemo doma?
Ajd.
The end.
Autorica: A.S.
Velika planina ili o ušutkanom Pepiću, vibratoru i usjeverenim kravama
Prokleti alarm u subotnje jutro. Magluština se sporo valja i obavija gradske ulice. Alkoholičari u grozničavoj potrazi za otvorenom kebabdžinicom, dok svodnici marljivo zbrajaju utržak od prethodne noći.
Slavonija Bus je na zadanoj lokaciji. Nema Majića da nas evidentira i osam do deset puta prebroji prije i nakon ulaska u vozilo. Da nije i on napokon zaspao? Rukovodstvo poslovično zauzima frontalne pozicije, zaslužilo ih je minulim radom, bit će.
Proširuje se vijest da netko kasni. Opasno kasni. Jerko! Miris svježe spravljenih slastica srijedom se sve više širi unutrašnjošću autobusa. Polako, Jerko, nema razloga za žurbu, gladnih usta željnih slatkih zalogaja nikad ne nedostaje. Ako nemamo kruha, jest ćemo kolače! Prijestupnik napokon stiže, osmijeh na licu kazuje da je svjestan svojih grijeha, iskupljenje ne smije izostati. Sreća njegova što je vođa puta Vanja. U njega karakter blag poput zaščitne otroške kreme za ritko.
Šofer pritišće papučicu gasa i krećemo put zapada, to infinity and beyond! Prodor prema beskonačnosti biva zaustavljen nedugo nakon starta. Granica s ostacima bodljikave žice. Izumljena u Sjevernoj Americi daleke 1867., do danas gotovo nepromijenjena. Iako u potpunosti primitivan i nesofisticirani predmet, ubrzo postaje univerzalni simbol torture, tiranije i nasilja. Svega pet država članica raspadajuće Unije (jer bolje vjerojatno nije ni zaslužila) ne pripada Schengenu, među njima naravno i ova naša koju, barem privremeno, pokušavamo napustiti. I dok nas domaći uniformirani činovnik pri samom spomenu na planinarenje bezbrižno propušta bez kontrole, revni i agilni pripadnik organa za notranje zadeve postupa po slovu zakona i sve nas postrojava u kolonu. I staro i mlado (i Petra kao najmlađa među nama) bespogovorno predaju svoje dokumente na provjeru i skeniranje.
Povratak u zagrijani autobus, kotrljamo se prema lokaciji. Netom prije Laibacha skrećemo udesno i nastavljamo put Kamnika. Jovica skida jedan sloj odjeće. Čuju se prvi uzdasi u putničkoj kabini. Ne zbog njenog svlačenja, već zbog kidanja magle i prvih zadivljujućih vidika na impresivne vrhove Kamniško – Savinjskih Alpi. Ojstrica, Planjava, Skuta, Turska gora, Grintovec…ponovno se osjećamo mnogo manji nego što to zapravo jesmo.
Vanja putem svemrežja masama šalje informaciju da su u okrugu Velike planine živjeli veliki, snažni i dlakavi momci koji su voljeli otimati ljude. Maštarije određenog broja ženskih polaznica prekida kočenje šofera. Stigli smo na parkiralište! Niti tu nema Majića, bit će da će nas dočekati negdje gore.
Vadi se oprema, obavljaju posljednje kolektivne pripreme za ono što slijedi. Velike stvari se čine kad se ljudi i planine sretnu, reče davnih dana William Blake. No, zasad velike stvari baš i nisu na vidiku. Osim mog, po tko zna koji put prenatrpanog ruksaka, zbog kojeg bi dobar dio polaznika unajmio šerpu već na prvom zavoju. Pretrpit ću teret kao i svaki put dosad. Napokon, i pokojni slovenski predsjednik Janez Drnovšek reče da je život trpljenje i da drugačije ne može biti. Janezu u čast i sljedeći put ću ga nakrcati do vrha!
Nakon ne baš uvjerljivog zagrijavanja koje mnogi nisu niti primijetili (Emile, gdje si?), kreira se kolona koju standardno predvodi unaprijed odabrana izvidnica s Vanjom kao alfa mužjakom odmah iza njih. Kreće žestoki cik-cak uspon kroz gustu šumu. Grupa se sve više razvlači, a nekolicina manje mršavih polaznika već je mokra kao da su netom izašli iz kade.
Odjednom, sprijeda dolazi upozorenje: čovjek! I doista, nakon nekoliko sekundi, nizbrdicom juri muškarac obnaženog, mišićavog i znojnog torza, kao da je izašao s naslovnice slovenskog izdanja Men’s Healtha. Četiri Plaškice i jedan Plaškić prijavljuju vrtoglavicu, blagu nesvjesticu i leptiriće u trbuhu te nakon pružene im adekvatne prve pomoći ekspedicija nastavlja zacrtanom rutom.
Sljedeći susret s homo sapiensom izaziva puno manje oduševljenja od prethodnog. Običan (iako djeluje u dobroj formi) živahni starčić, pozdravlja se s nama na svim jezicima bratstva i jedinstva i ubrzo nestaje za našim leđima. Za njim evo i žene s psom. Masa razdragano klikće, zazivaju se Isus, njegov Otac i drugi religiozni motivi, jer ipak, ne zaboravimo, riječ je o psu i još k tome vrlo slatkom psu. Zašto baš svi psi i sve bebe uvijek moraju biti ocijenjeni kao slatki, ostat će mi vječna misterija.
Netko se napokon dosjetio i pogurnuo manje spremne penjače na čelo kolone, ne bi li i njima i nama bilo ugodnije. Kristina, predsjedniku unatoč, baca prvu koru od banane u lišće uz neskriveni osjećaj zadovoljstva koji joj se jasno ocrtava na licu. Polusatni konak na proplanku svima dopušta predah, okrepu, pražnjenje mokraćnog mjehura i pokoji zalogaj. Ukazuje se i Lukin torzo. Jer, kao što će netko na sljedećem izletu konstatirati, izlet bez njegovog torza nije i ne može biti potpuni doživljaj. Čak i ako ne uzrokuje leptiriće kao onaj slovenski iz pretprošlog poglavlja.
Izletnikova družina se razdvaja. Snažni, hrabri i odvažni kreću put Konja, najvišeg vrha u planu i programu rada, a oni čija moć će doći do izražaja u nekom drugom životu dobijaju dodatne minute na livadi. I dok ćemo mi do konja na kraju balade i stići, oni će istim putem, samo sporijeg koraka, doći do iste planinske kućice kao i mi. Ali, konja vidjeti neće, drugim riječima – bit će dobrano namagarčeni. Šteta, jer nakon izbijanja na vrh (iako ne onaj koji smo planirali, budući da Vanja nikako ne uspijeva pronaći pravu stazu) zavlada količina uzbuđenja i oduševljenja mjerljiva s onim kad se Jovica djelomično svukla (čitaj kao – kad se razišla magla).
Puca pogled na sve strane, slikaj me tu, slikaj me tamo, slikaj me s njim, slikaj me s njom, daj tu kod provalije, okreni tijelo, skini naočale, digni ruke, razmakni kosu, nasmij se, odi u kraj, ne vidi se brdo, dodaj mi štap, a jel može samo nas dvije, izgledam li bolje ako mi je glava između dva vrha, jel mogu i ja s vama, ne vidim te dobro, ajde nas malo odozdo da izgledamo viši, ova sigurno ide ravno na instač, ja imam novu profilnu za Tinder!
Povratak do planinske kućice, gdje ne zatičemo manje snažne Plaškiće (a, bogami ni Majića), oni su već krenuli put konačišta. Kotrljamo se istim strmim putem prema proplanku, pazeći na svaki korak jer, imamo na umu parafraziranu Jovičinu sintagmu – najljepše nesreće se uvijek događaju pri silasku s planine! Pojedinci već lagano gunđaju, ali, dojmovi netom doživljenih pogleda na alpske vrhunce su još dovoljno živi i nezadovoljstvo brzo biva utišano.
Livada pred zalazak sunca izgleda drugačije, više nam nije toliko privlačna. Kamo sada, ne valjda opet uzbrdo? VANJA, NE VALJDA OPET UZBRDO? Ponovno slijedi onaj ‘ta, on ne bi ni mrava zgazio’ efekt i kolona bespogovorno kreće za njim na novu strminu. Izbijamo na novu čistinu, pale se čeone lampe, skakućemo između poprilično svježih kravljih balega. Mora da smo blizu planinarskom domu, vidimo svjetlost, osjećamo miris pečenja, gulaša, graha i kranjskih kobasica.
Fatamorgana, nema ni gulaša ni junećih šnicli u saftu, mrak nas zavija u crno (u šta će nego u crno), ni staza više nije meka kao prije, sad tumaramo po makadamu, dižemo prašinu koju srećom zbog mraka ne vidimo, samo je osjetimo u nosnicama. Vanja, je li ono dom? Vide se svjetla, mora da je to to! Koraci se ubrzavaju, svjetlost je sve jača i bliža, evo nas, samo što nismo zakoračili u toplu blagovaonu, čak se i miris pečenih kestena osjeti. Pa domaćin nam se sjetio pripremiti i desert, svaka mu čast.
Ponovno promašaj, umjesto doma, nekoliko kućica zauzetih turistima. Uopće ne djeluju kao da su pješke došli do njih, mora da su stigli žičarom. Ili još gore, automobilima. Ljenguze (slovenske), dabogda vam kesteni u grlu zapeli!
Vanja, sad je stvarno dosta, šta kaže GPS, za**bi kartu, zvijezdu sjevernjaču i mravinjak, vidiš li kamo nas je to dovelo? Mene izdaje lijevo koljeno, vražji ligament. Da nije Nikše koji mi promptno pruža štap, noć bih proveo na tucaniku. Kolona sve više djeluje na povlačenje partizana sa Sutjeske, čak se i na Vanjinom licu vide znaci umora i zabrinutosti uz natruhe očaja. I onda, umjesto doma, eto nam još jednog uspona, strmog, prokleto i nesimpatično strmog. Dio Plaškića ga svladava na jedvite jade, a dio traži Vanjinu glavu.
I onda, napokon, dom, slatki dom! Preumorni za oduševljenje, upadamo u sobe, oplahnuti valovima vrelog zraka s kipućih radijatora. Večera je nešto što nas može rekuperirati, ponuda je dobra, iznenađujuće dobra. Punčke su se razmilile po prostoriji, raznose jela i to im ide puno bolje od razumijevanja hrvatsko-srpskog. Treba na hrpu skupiti planinarske iskaznice, valjda za ostvarivanje popusta. Moja je u bočnom džepu hlača. Koji se naravno ne otvara jer se ciferšlus zaglavio. Povlačim i potežem amo tamo, uzalud. Ne ide. Jeste li ih svi predali, upita netko. Uznevereno gledam tko je pojeo pa da mi svojim vještim rukama pomogne u nevolji. Ugledam Dinu kako nakon glavnog jela s predumišljajem prelazi na desert. Uvaljujem joj svoje hlače. Muči se i ona, svojski se trudi, ali, ne uspijeva. Proklinjem i hlače i ciferšluse i iskaznice i u trenutku kad se spremam učiniti nešto nepromišljeno, stvar u svoje ruke uzima Zoki. Nevjerojatnom lakoćom vadi iskaznicu, kao kralj Arthur mač iz kamena. Osjetim neopisivo olakšanje. Nije ga poremetila ni činjenica da ubrzo zatim obznanjuju da iskaznice ipak nisu potrebne.
Uz jelo glavna tema biva do koje ure će biti dozvoljeno partijati. Samo do 22, nemoguće? Srećom, prevladavaju razum (i osjećaji) i prije ponoći ne treba strahovati. Al’ iza ponoći ja bit ću tu, na tvome krevetu tražit ću osvetu. Pepić u posljednji čas prije zatvaranja blagajne donosi gajbu pive, praćen glasnim odobravanjem već pomalo pripitih suboraca.
Sada je svima jasno, Majića nema, neće ga ni biti. Ožalošćen tom spoznajom nakratko ulazim u dom i krećem prema svojoj sobi po jednu energetsku pločicu. Nakon što po treći (ako ne i četvrti) put zaredom greškom umjesto prema stubištu skrećem u hodnik koji vodi do toaleta, ipak se nekako dokopam sobe i željenog zalogajčića te u nastavku večeri lakše proživljavam i preživljavam hitoidne uspješnice domaće glazbene pjesmarice. Kartaši odrađuju finalna dijeljenja, kibici pozorno prate tko će kome izbiti posljednje adute iz rukava. Svjetla glavnog grada dežele u daljini sve više bivaju obavijena valovima magle, vrijeme je za počinak.
Prepun ponosa što napokon skrećem udesno u pravi hodnik, dolazim do kreveta i što je tiše moguće, smještam se u isti, pazeć da ne probudim već odavno usnulog Bojana. Hrče li on, pitam se. Ta nisam valjda opet te sreće da mi je sudbina dodijelila hrkača. I to sad kad nas je svega troje u sobi. Bojazan prekida moj vlastiti kašalj. Gadan, suh, iritirajući. I tako skoro cijelu noć. U pauzi između hroptanja, začujem ženski glas. Šta hoćeš od mene? Kamo idemo? Zašto si ovdje? Stani! Podižem glavu i shvatim da to Kristina govori u snu. Cijeli igrokaz, prava diskusija se razvija. Pa ovo je bolje od bilo kojeg hrkanja, želim još! Hoću li saznati neke slasne detalje iz njene intime, pitam se. Nešto čime ću je držati u šaci najmanje do Plaška 2024. Ne, Marko, treba poštovati svačiju intimu pa makar bila riječ i o Kristininoj! Zabijam glavu u (pre)mekani jastuk. Za tu odluku bivam nagrađen novim višestrukim napadajima kašlja. Kad će više to jutro.
Propuštam izlazak sunca, doručak ipak ne. Miris kajgane, planinskog čaja i kave oraspoložuje sve, maže se, gricka, srče i licka. Vrijeme je za unaprijed planirane i najavljene vježbe čvorova i orijentacije. Razvlači se, spaja i mota užad između i oko stabala. Nevjerojatno uzbudljivo. Bolji početak dana čovjek teško da može i zamisliti. Premještanje na brdašce iznad. Krave mirno pasu i preživaju. Sve su okrenute prema planinskim vrhovima. Krave nikad ne gledaju u sunce, reći će netko. Onda gledaju prema sjeveru, pomislismo. Samo prati pogled krava i orijentacija će biti mačji kašalj.
Preuzima nas predsjednik s kompasom, mapom i konzervom radlera u ruci. Oduvijek sam imao neskrivene simpatije prema učiteljima pod utjecajem alkohola. Još iz osnovne škole i profesorice geografije koja je viski skrivala u globusu. Azimut, kontra azimut, stajna točka, gdje smo, kako ćemo, kojim redoslijedom. Tko zna? Pepić odgovara, griješi. I opet. I još jednom. Predsjednik gubi strpljenje, ne baš asertivnim tonom Pepić biva ušutkan. Ostajemo uskraćeni za njegove ingeniozne odgovore na neodređeno. Poneki Plaškić ostaje iznenađen predsjednikovom strogoćom. Više se nitko ne usudi nuditi odgovore. Pepić bi, no ne smije. Identificiraju se vrhovi, povlače linije na karti. Pronalazimo se u trokutu. Sjajnog li osjećaja kada napokon znaš gdje si. Iako smo to znali i ranije, ali sada smo se locirali vlastitom sposobnošću.
Bliži se vrijeme ručku ili barem nekoj njegovoj imitaciji. Predsjednik na štangi pred masama izvodi performans vezivanja dodatnog seta čvorova. Emilia mu dražesno asistira u demonstraciji vještina. Proleti mi misao kako bi ona u Kini bila još popularnija nego na Velikoj planini. Jer tamo nema riđokosih ljudi i bez problema bi mogla proći kao božica. Bulin je svladan. Još samo prusik. Gdje je ona mala, pita predsjednik. Emilia? Eno je tamo, povika Anamarija. Ne Emilia, nego mala zamka! Smijeh. Anamarija rukama prekriva lice od srama. Kad je jezik brži od pameti.
Prije početka spusta obavlja se grupno fotografiranje s barjakom. Na Učki će Majić u potpunosti zaboraviti na tu tradiciju i da nije potpisnika ovih redova, ostali bismo bez bitnog sastojka svake Plaško avanture. Pepiću je napokon skinut embargo, opet ima slobodu govora. A, bogami ga niti nestašluci nisu napustili. Meškolji se pred kravom koja odmara, želi fotografiju. Svoju i kravinu. U duetu. Krava baš i ne dijeli njegovu zamisao i vidno uznemirena prati svaki njegov pokret. Uznemiren je i predsjednik koji igrom slučaja baš u tom momentu prolazi na azimutu od 20 nedaleko Pepića i njegove odabranice. Novi verbalni ukor je neizbježan. Samo da mu on ne bude ispitivač na finalnom ispitu na Papuku.
Spust je relativno ugodan, izostaju i standardni vapaji za pauzama. Kristina već odavno nema mandarina na dispoziciji pa niti kore ne lete uokolo kao prvog dana. Nekolicina djevojaka raspreda o zdravstvenim tegobama koje ih ponekad muče. Pa tako i iskusnu Dinu. Mlađe Plaškice pozorno slušaju njezine metode samoliječenja. Posebno je intrigantna ona koju prakticira uz pomoć ‘vibrirajuće sprave’ koju koristi trideset minuta u komadu. Trideset minuta vibrirajuće sprave! U komadu! Bit će da to ipak nije ta vrsta sprave, pomislih. Ili možda ipak jest, nikoga ne treba potcjenjivati, a ponajmanje pripadnice moje generacije. Uz manje i veće vibracije stižemo do livade ponad crkvice. Eliminiraju se posljednje zalihe hrane i pića, a dobrano se prazni i automat s pićima ispred sakralnog zdanja. Gladne su i koze koje vješto preskaču labavu ogradu i hitaju u potragu za pokojim zalogajem.
Planinska padina se bliži kraju. Prolazimo pored nekoliko trošnih kućica, a ispred jedne nas znatiželjno promatra bakica kojoj već dobrano teče odjavna špica. Uredno parkirani autobus nas očekuje na unaprijed dogovorenom mjestu i nakon neizostavnog presvlačenja smještamo se u NJ (volim taj NJ, a tek sad sam ga se sjetio upotrijebiti) i krećemo put Zagreba. Kao i na svakom prethodnom planinareNJu, ni ne pomišljamo u itinerar uključiti neku lokalnu gastronomsku poslasticu. Ovaj put promašujemo čuvene trojanske krafne, a nisu nam bile daleko. Netko očigledno pazi na našu liniju.
Mrak zbog pomicanja sata pada ranije i većinu puta do granice sve što možemo vidjeti kroz prozor su raštrkana svjetla nastambi lokalnih slovenskih kmetova. Bez većih turbulencija stižemo do linije razdvajanja dvije neprijateljske države i prelazimo je već iz trećeg pokušaja. Šofer je, eto, prvi i drugi put malo zastranio, ali, barem doživljavamo vožnju unatrag uz policijsku rotirku, čime se ne može baš svatko pohvaliti.
Magla je već toliko gusta da se više gotovo ništa ne vidi, no, šofer je svoje promašaje za ovu večer srećom ispucao na granici i regularnim putem nas vraća pred dvoranu Ignaca Fuchsa, odakle je ova dvodnevna epopeja i krenula.
Po ustaljenoj praksi, Plaškići se brzo raspršuju. Dio odlazi na okrepu u Cug, dio čim prije želi osjetiti kako topla voda iz tuša klizi niz njihova tijela, a dio želi osjetiti neko drugo tijelo uza svoje. Još ako usput nešto klizne na pravo mjesto u pravom momentu, eh…
Hajte sad, priči došao je kraj, zastor je pao, konac drame, nema dalje, gospodo i dame.
MR (htio sam još jedan NJ, ali, ne odgovara mojim inicijalima)
PS Isprika Danijelu zbog nedostatka slika, znam da on prije svega traži njih unutar teksta, a u ovom neće naći nijednu. Oprostit će mi, siguran sam u to. Ipak sam mu dovoljno simpatičan, kao i on meni uostalom. Posebno kad popije.
Autor: M.R.