01. – 02.10.2022.

Krapina- planinarski dom Radoboj- Sušec- Dedek- planinarska kuća Strahinjčica- Krapina

NEŠTO O SAMOJ DESTINACIJI:
Strahinjščica/Strahinščica/Strahinjčica je planina u Hrvatskom Zagorju. Najviši vrh Sušec nalazi se na srednjem grebenu na visini od 847 m. Od Planinarskog doma do vrha dođe se za 30 do 60 minuta. Staza je uglavnom šumski put. S vidikovca Dedek se pruža jedan od najljepših prizora Zagorja.

PROGRAM PUTOVANJA

1.DAN (1.10.2022.)
Sastanak putnika iza koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u 7:45. Očekivano vrijeme polaska je u 8:00. Ugodna jednosatna vožnja do Krapine. Nakon iskrcaja leđne prtljage slijedi vremenski uvjetovano – sklisko penjanje prema smještaju. Zatim je na redu čekanje suputnika koji su odlučili riskirati i ići vlastitim putem.

Nakon početnog klizanja, dolazak na stazu većeg trenja.

U 11:00 je predviđeno vrijeme za kraću pauzu, a nakon stanke slijedi daljnja šetnja edukativnom stazom i pronalazak markacija upitne kvalitete.

Predviđeno je još nekoliko kraćih i dužih pauza zbog bio-psiho-socijalnih potreba suputnika. Dolazak na vrh ”Sušec” u 14:00 i vidikovac ”Dedek” oko 15:00. Nakon uživanja u pogledu slijedi smještaj u planinarsku kuću. Dogovoreno vrijeme ručka je u 16:00, a već u 17:00 organizirana je vježba vezanja čvorova te izrade gelendera. Vodiči će vješto pokazati neke kompliciranije čvorove (npr. Škripac) njihovu primjenu i kako ih je ponekad nemoguće odvezati.

Odmah nakon vježbe gelendera slijedi zabadanje u privatne živote Barice i Jožeka (vježbe orijentacije).

Ostatak večeri slobodno vrijeme za vlastite programe.

PREPORUKA AGENCIJE:

2.DAN (2.10.2022.)
Buđenje uz sram koji je u pozitivnoj korelaciji sa količinom alkohola kojeg ćete popiti noć prije. Imat ćete priliku kušati palačinke kojih se ne bi posramio ni sam Gordon Ramsay. Smjesa pripremljena od strane iskusnih kuharica planinarskog doma i realizacija četvorice vrsnih ” kemičara” koji smjesu za palačinke pretvaraju iz tekućeg u kruto agregatno stanje. Doručak se poslužuje od 08:00 do 09:00.

Nakon doručka slijedi još jedna ugodna šetnja u grupama (nastavak vježbe orijentiranja). Ne preporučamo, ali moguć je fakultativni izlet u Gornje/Donje Jesenje ili pak izlet u susjednu nam Sloveniju. Isto tako ne preporučamo suvenir u obliku ukrašavanja mobitela lokalnim kamenjem.

PREPORUKA AGENCIJE- UPOZNAVANJE LOKALNOG STANOVNIŠTVA

Povratak u Zagreb se očekuje oko 16:00.

PREDVIĐENI SMJEŠTAJ:
Planinarska kuća Strahinjčica s vrhunskim balkonom, pogledom i osobljem:

CIJENA ARANŽMANA UKLJUČUJE:

• Prijevoz autobusom visoke klase
• Tulum kojeg predvodi DJ Raka
• Noćenje s doručkom
• Razglede prema programu
• Vodiče putovanja
• Pripremu, organizaciju, jamčevinu putovanja
• Panoramski razgled krapinskog područja
• Prijevoz prtljage iz Zagreba do Krapine i nazad.
• Vježbe orijentiranja i vezanja čvorova

CIJENA NE UKLJUČUJE:

Dodatne sadržaje i troškove koji nisu predviđeni programom, troškove osobne prirode (piće, dodatni obroci…)

GRATIS

• Pomoć suputnika (osobna zahvala Pepiću što je nosio moju kulenku a.k.a. vreću za spavanje)
• Fotosešn
• Zadovoljstvo nakon dobrog graha
• Međusobna edukacija o jestivim i nejestivim gljivama

VAŽNE NAPOMENE:

• Ukoliko zakasnite na predviđeno mjesto polaska, članovi agencije i svi drugi suputnici očekuju ispriku u obliku mađarice s minimalno 7 kora.
• Organizator putovanja može promijeniti redoslijed i rutu programa, ovisno o nepredvidivim čimbenicima poput vremenskih uvjeta i loših orijentacijskih vještina pojedinih suputnika.
• Cijena smješta je ista neovisno o broju osoba koji dijele sobu
• Završno pismo dostavljamo e-mailom najkasnije 48h prije putovanja- dokument u kojem se nalaze sve bitne informacije poput točnog vremena i mjesta polaska, kontakt i ime pratitelja putovanja.
• Agencija nije odgovorna za ozljede, mamurluke, hrkanje i slabo spavanje.

GARANTIRANA DOBRA ZABAVA!!!

Za dodatne informacije: pdizletnik@gmail.com (edit urednika: ovo je izvjestaj s izleta a ne stvarna ponuda agencije 😉 nemojte nam slati upite na mail. hvala)

UPLATE I REZERVACIJE

Prilikom prijave za putovanje, potrebno je uplatiti cijeli iznos putovanja najkasnije u srijedu uoči polaska vikendom. Preporučamo uplatu putnog osiguranja.

ČESTO POSTAVLJENA PITANJA (FAQ)

• Mogu li se izgubiti?
• Kada će pauza?
• Kada će pjesma od Vesne Pisarović?
• Gdje je pas?
• Što da jedem kad se vratim u Zagreb?
• Kada ćemo opet?

GALERIJA PUTOVANJA:

Autor: E.B.

---

Strahin(j)/(š)čica ili kako nismo otišli na Vinište 

(i svejedno je bilo dobro)

DAN PRVI

Dobro jutro nikome ( 7:22 )

Subota, prerano. Prva misao je odmah „šta je meni ovo trebalo“. Umjesto dogovorenog šatoriranja na Viništu, na (ne)sreću individua, došao je na red izlet na Strahinjščicu. Za tri propuštena alarma, trebalo se dovuć do 8 na već staro okupljalište – Lisinski. Još je prvi dvodnevni izlet sa školom, provjeravanje ruksaka ide, a mamurluk od sinoć još puca, ali sve je tu (valjda).

Zaboravljeni pejsaž (8:34)

Isto ko i slika u ovom času iz busa, sjećanje na vožnju i prošupljikane gluposti s ekipom su mutni, a svi se lagano popravljaju dok se približavamo Krapini.

Blato, znoj, suze (i još blata) (9:44)

Prvi usponi se u vodu bacaju. Tako nekako ide izreka. Bogami, ovaj prvi uspon je bio samo da se svi kolektivno bacimo i strmopizdimo dole. Blato plus jako nepristojno velik nagib su nas ostavili bez riječi. A i daha. Padalo se, klizalo, psovalo, pucali su štapovi. Ne preporučam.

Jako kičasti Isus (11:18)

Vrijeme za 10 min pauzu – opet. Nažalost, štedio sam film i jedino vrijedno slikanja ovog trena je bilo predekorirano i preobojeno raspelo na raskrižju – a ne glupo brdo u magli. Idemo desno.

Malo smo se preračunali (13:18)

U trenu kad smo dobili info mail – 11 km prvi dan, prvo šta pomisliš jest laganica, samo 4 h. Pa do sad su svi izleti bili duži. Al’ dok smo počeli s izletom je jasno da su do sad tu bili najgadniji usponi. I još jedan je ubrzo slijedio nakon prošle pauze. Hiperventilacija na sve strane. Pa još jedna pauza. Čovjek bi pomislio da idemo samo sjedit po šumi, a ne planinarit. Hvala Antoneli što je modelirala dok je dolazila do zraka.

Do vrha pa nazad (14:08)

Ubjedljivo najlješi dio staze – označeno drveće koje čeka da ga netko sasiječe, gljiva na sve strane. A približavamo se vrhu. Dost razočaravajućem vrhu zapravo, Sušec (846 m). Pečat lupio tko je htio, a ‘ko nije – nije puno propustio. Pogleda nema, ali nam voditelji obećavaju Dedeka.

Na Dedeku (15:08)

Nema puno za reći. Popeli se na Dedeka, uživali. Priča se među bregima da je uživao i on.

PD Strahinjčica (15:45)

Spust s Dedeka je bio još slađi jer smo znali da samo šta nismo u domu, a da u njemu je naša divna organizacija (hvala organizacija) pripremila grah, a domaćini u domu (hvala domaćini) ohladili pivu. Grah 10/10, piva 11/10.

Snađi se druže (18:01)

Točno kad se zamisliš i počneš razmišljat šta najbolje sjeda nakon toplog ručka i nekih 13 km pentranja (a obećali su nam 11), nekom manijaku u organizaciji je palo na pamet da je to savršeno vrijeme da se ide malo odmorit, ali kad mi školarci tako pucamo od znanja, uspjeli smo izmoliti da idemo raditi vježbe orijentacije i vezanja čvorova. Pripreme za sutra jutro. Zadatak: nabadaj po karti točke i nadaj se da te neće nitko galamit jer si fulao za pol centimetra. Ajde, nisu toliko strogi. Bar je nakon ovog slijedilo zasluženo narodno veselje.

Nikotinska kriza (00:02)

Na fajruntu sam se dobro i sjetio da sam u pisanju izvještaja, pa rekoh da okinem bar jednu sliku. Što se desi na Strahinjčici ostaje tamo. Ukratko – dobra muzika, ekipa i cuga.

Sjaj u tami (06:52)

Tko rano rani, dvije sreće grabi. Ne slažem se. Samo mu je dosadno jer je buđenje od 8, pa moraš u mraku bauljat bar još sat vremena dok se ekipa ne probudi. Fenomenalan izlazak sunca, samo što treba sasijeć ono jedno drvo što pola pogleda sakrije. Idući put.

A gde je pečat? (09:24)

Trebalo se nešto ipak i raditi na ovom izletu. Orijentacijska vježba. Dok se snalazimo po putu da pohvatamo sve kontrolne točke koje smo jučer zacrtali, svakom u glavi udara druga pjesma od sinoć. Uglavnom bezvremenski klasici – nekom Ivana Brkić i Oči boje kestena, nekom Srđan M i Tebi moja mazo. Bar nije više 500 miles. Moram i pohvalit svoju DNK ekipu, tzv. grupa broj 1, toliko smo dobri da lažne pečate nismo ni skužili.

Pakiranje (13:16)

Dok su sve grupe završile svoju vježbu, bome smo se načekali. Vrijeme za polazak. Svira 500 miles po već previše puta tijekom ove škole. Šuti i trpi, spakiramo se i krećemo.

Cug koji nikad ne staje (16:27)

Nakon razočarenja koje nas je dočekalo na kraju kratkog spusta u bircu Jelenska pećina kojoj je gazda odlučio ne raditi nedjeljom do 17 (zbog mise), moralo se to negdje nadoknadit. Povratkom u Zagreb, bilo je jasno gdje završiti izlet i što drugo reći o još jednom uspješnom pohodu. Za ponovit. Hvala i živjeli!

Autor: N.B.

---

U organizaciji Osnovne planinarske škole PlaŠko 2022 datuma 1.10.2022. planiran je izlet na Vinište, gdje bi se osim standardnog izleta još i noćilo u šatorima. Nažalost, zbog loših vremenskih prilika (čitaj kiše), Vinište je zamijenjeno Strahinj(š)čicom. 

Da ne davim previše detaljima o tome gdje se Strahinjčica nalazi, šta je okružuje, šta je dijeli, šta joj je s ove ili s one strane, reći ću samo da je Strahinjčica planina kod Krapine, duga 21 km, široka nekih 10-12 km s najvišom kotom 846 metara (vrh Sušec).

Izlet je započeo okupljanjem kod Lisinskog gdje se u 8:00 krenulo za Krapinu. Naravno, meni je izlet, kao i obično, započeo nekih 10 dana ranije. Stres je to kad se prvi put ide noćiti u dom, pa ne znaš šta da poneseš, koliko ti je stvari previše, koliko premalo, da li ćeš ispasti smiješan ako dođeš „overdressed and overprepared“ pa se misli je li ti ruksak dovoljno velik, gdje ćeš s vrećom, gdje s dodatnom obućom… Nekako se odlučilo što ponijeti, ali se spremati krenulo po običaju dan prije, poslije posla. Naravno da je dan bio opći kaos. Te idi kupi ovo, kupi ono, je li se osušilo ovo, jesam li stavio ono i tako legneš spavati 4h prije ustajanja (pro tip: kreni se spremati barem dva dana ranije).

Ako se po jutru dan poznaje, vikend je trebao biti tmuran, ali nije, tako da se po jutru dan ne poznaje. Jako brzo se vrijeme razvedrilo pa smo imali jedan vikend sasvim ugodne temperature. Nije bilo vruće, samo sparno. Dionica kojom smo išli bila je u nekim dijelovima dosta zahtjevna, strma, blatnjava i skliska, no nema terena po kojem Plaškorci ne umiju da se kreću. Vrlo brzo smo bili blatnjavi, mokri, ali optimistični i vedri.

Na prvom dužem odmoru smo naišli na neke klince. Vesela skupina koja je išla za nama, nabijala nam tempo, a normalno da nećemo dopustiti da djeca u patikama i farmerkama budu brži od nas, već starih iskusnjara (već čak 2 izleta imamo u nogama) s full planinarskom opremom. Potjera je trajala dok ih nismo zamolili da se ipak malo odvoje i da idu sa svojom grupom. Malo smo odahnuli u jednom natkrivenom objektu i opet nastavili svoj put.

Pred sam vrh put je bio dosta strm i sklizak. Sudeći po reakciji drugara iz školice, uspon se baš i nije sasvim isplatio. Svi smo očekivali neki pogled koji doseže u daljine preko brda, a dočekao nas je pogled u drveće koje smo gledali cijelim putem. Koliko vrh nije ispunio očekivanja školaraca govori i činjenica da su se mnogi pitali da li je to uopće vrh. Moglo se čuti: „Hah’, da baš je ovo vrh, a sad ozbiljno koliko nam je još ostalo do vrh?“. 

Ipak, nas ovisnike o pečatima vrh nije razočarao jer je imao pečat. Ono što je ovisnicima o kofeinu jutarnja kava, što je ovisnicima o nikotinu cigara poslije ručka, to je nama pečat s vrha poslije cjelodnevnog hoda.  

Nešto dalje od vrha nalazi se vidikovac Dedek s pogledom na Sljeme. Ako je vrh razočarao, Dedek je nadoknadio. Baš mi se s Dedeka i nije išlo. Trebalo je to sve upiti, svu tu ljepotu prirode i osjećaja malenkosti dok se u tebi budi sve veća i veća zahvalnost što si baš tu. Spojiš se s prirodom i odaš joj poštovanje. 

Nakon Dedeka, došli smo do doma. Dočekali su nas stariji članovi PD Izletnika i domaćini doma. Okrijepili smo se jednim dobrim grahom, nakon čega smo imali vježbu vezanja dvostruko zateznog čvora i ucrtavanja pomoću azimuta u kartu rutu kretanja neke babe. Uvečer je krenuo party. Našla se tu i disko kugla, a domaće vino je samo još podgrijavalo atmosferu. Neki su igrali karte, a neki su bili na plesnom podiju. Party definitivno nikog nije razočarao. Oko 12 sati bilo je vrijeme da se krene na spavanje, jer valja sutradan naći babu.

Ujutro su nas dočekale palačinke koje su nam opet spremili iskusniji članovi društva PD Izletnik i ovom prilikom puno im hvala na zalaganju, organizaciji i trudu da nam svima PlaŠko 2022 bude u najboljem sjećanju.

Nakon palačinaka i kave, došlo je vrijeme da se traži baba. Podijelili smo se u 10 grupa i svi smo išli po ranije ucrtanim rutama. Cilj je bio na 5 kontrolnih točaka naći pet pečata i udariti ih na papir. Jednostavno, dok se ne izgubiš. Moja grupa je nakon 3. točke skrenula s puta, završila u susjednom selu, upoznala se s lokalcima i sa nekih 3-4 km planiranog puta, popela se na 8.5 km pređenog puta dok nismo pronašli i posljednji pečat.

Kada smo shvatili da smo se izgubili, našli smo karakterističnu točku koju smo uspjeli prepoznati na karti (automehaničar), od nje odredili azimut prema sljedećoj točki, krenuli tim smjerom, naišli na lokalca koji se kreće istim smjerom kao mi i držali se one „Kartu čitaj, seljaka pitaj“. Sreća naša pa je gospodin pobjegao od žene koja je nervozna kući zbog najavljenih gostiju pa je rado bio spreman utrošiti vrijeme da s nama nađe sljedeći pečat. Barem ima izgovor što ga nema kući, a u kafani ima dobru priču kako je tamo nekim planinarima pomogao da se vrate na put. Putem smo vidjeli i njegovu kćer, unuka i psa Medu kako beru kestenje. Jako fini ljudi pa ovom prilikom, hvala i njima na ukazanoj pomoći izgubljenim školarcima.

Kada smo napokon došli do mjesta gdje je trebao biti četvrti pečat, njega tu nije bilo. Gospodina koji nas je uputio nazvala je kćer da ga pita gdje je on svoje planinare poslao, rekla je kako ima još jedna grupa što se „igra te neke igre“. Super stvar, nismo jedini koji smo se izgubili, što nam je walk of shame učinilo puno jednostavnijim. Ipak je lakše kad sramotu imaš s kim podijeliti.

Nakon što smo prošli walk of shame, okrijepili se, bilo je vrijeme da se krene doma. Spust nije predugo trajao, ali nakon neočekivanih 8.5 km, ipak je bio malo zamoran. Putem ka busu se vraćaš u stvarnost, ponovno ulaziš u svakodnevnicu života. Razmišljaš kakav ti je vikend bio, a kakav će ti tjedan biti, kako si ta dva dana zapravo živio i bio svoj. I isplati se. Svako spremanje, strka i frka pred izlet, sikirancija da li je stavljeno sve sa spiska, hoćeš li stići na bus, nenaspavanost zbog spremanja dugo u noć… Svaki put se isplati biti tamo gdje pripadaš, u planinama.

Autor: M.A.

---

Prema planu školice, naš treći izlet trebao je biti šatoriranje na Viništu. S obzirom na lošiju vremensku prognozu pala je odluka da će naš dvodnevni izlet ipak biti u nama bližim krajevima.

Krenuli smo za Stahinj(š)čicu nešto više naspavani nego inače. Ovo nam je bio prvi dvodnevni izlet pa smo pošteno spakirali ruksake. A neki su ih i prepakirali (nikad ne znaš kad će ti dobro doći…) pa dobro da nismo nosili i šatore.

Na samom polasku poprilično smo se zablatili hodajući po manje utabanim stazama. Oni bez štapova su se klizali i išli četveronoške, ali preživjeli smo i bili nasmijanih lica.

• 

• 

Spustili smo se u Radoboj i pauzirali u novouređenom domu koji je više ličio na hotel nego dom.

• 

• 

Nakon pivice (ili par) zasvirala je naša najdraža pjesmica i krenuli smo za Stahinjčicu. Dva naporna uspona kasnije, vrijeme se razvedrilo i imali smo prekrasan pogled s Dedeka.

Zatim smo došli do doma gdje nas je dočekao miris finog graha kojeg su nam spremili naši Izletnici.

Za desert smo morali pomoći Jožeku da pronađe svoju Baricu koja se izgubila na bregima. Također, imali smo demonstraciju izrade gelednera i kako se naša zamka zapravo rasteže i nekoliko puta pod opterećenjem.

Večer prvog dana završila je odličnim partijem gdje smo rasplesani zaboravili na umor u nogama. Ali nas je on dočekao iduće jutro kao i Jožek i njegova vjerna Barica koje smo tražili nekih 5 km. Naučili smo kako usjeveriti kartu i koristiti kompas, a to smo i primijenili lutajući šumom u potrazi za kontrolnom točkom 4.

Sve (prave) žigove smo skupili, vježbicu smo prošli, i došao je trenutak za odlazak kući. Vraćali smo se prema Krapini putem koji vodi do Jelenske pećine. Spust je bio divan, kao što i često jesu 🙂

Jelene nismo vidjeli, a ni pivo na kraju tunela jer ništa nije radilo u nedjelju popodne. Umorni i nasmijanih lica krenuli smo prema Zagrebu, jedva čekajući idući dvodnevni izlet-Mosor.

Autor: Z.K.

---

Zagorsko-zavičajni vikend program

Zagorski bregi – to je ono što se pronašlo na meniju Izletnikovih imperijalnih osvajačkih ambicija (nakon što je propalo čuveno šatoriranje na Viništu). U ovoj epizodi, izbor je bila (S)(t)(r)(a)(h)(i)(n)(j)(š)(č)(i)(c)(a) (slova su u zagradi zbog nesuglasnosti o imenu ovoga brdašca).

Nevoljko dizanje u ranojutarnje sate, uživanje u neprekrčenosti zagrebačkih prometnica, te nastavak noćnog sna u autobusu – klasična su obilježja samog početka uzbudljivih PlaŠko avantura gdje pohod na Strahinjčicu nije bila iznimka.

Avantura Izletnik družine konačno je krenula na samom rubu Zagorskog velegrada Krapine. Jedva izdržeći i puceći od uzbuđenja, društvo se primilo svojih planinarskih zemljopika te se zaputilo u nepoznate visoravni Strahinjščice.

Pravi Zagorski gemišt – ne bi bio gemišt da nema “gorica”, odnosno vinograda koje su svakako vrlo ikonične za zavičaj u kojima se družina snašla ovoga puta. Dodatno, ti beskrajni redovi vrijedonosnih stabiljki ne bi bili mogući bez ključnog pokretača života svih oblika – vode, odnosno kiše. Ekipa PlaŠko družine našla se u procesu izrade ovog popularnog Zagorskog proizvoda – izlet je bio dan poslije kiše.

Zbog izrazite vlažnosti i vertikalnosti terena, neki članovi PlaŠko ekipe, uključujući i Vašeg cijenjenog autora, pronašli su se u iznenadnoj šetnjici na 4 noge. Srećom, daljnjim napredovanjem izleta više nismo susreli baš toliko ekstremne uspravnosti tla.

Prva (konačno) pauza bila je ispred Planinarskog doma Radoboja, gdje se družina uhvatila svojih prehrambenih pripravaka, te su se neki obradovali činjenici da se unutar doma može naručiti kava – potom su iskoristili priliku te je i popili. Nakon što je odsvirala, ekipi sve više draga, “500 miles” pjesma, vrijeme je bilo za daljnji pokret.

Tempo je bio nešto brži. Naime, dom kojeg smo posjetili u pauzi bili su okupirani djecom koja su se zaputila u identičnom smjeru kao i PlaŠko družina. Stoga, ekipa je nastojala ubrzati korak kako bi žamor djece bio u što manjem opsegu.

Rečena i obećana su nam bila još dva dosta zahtjevna uspona – njih smo i dobili. No uz svu teškoću penjanja i znoja od vrućine koja nas je pratila do samoga vrha Strahinjčice, pratili su nas predivni pogledi te sunčano vrijeme kojeg smo do toga dana tako željno iščekivali.

• 

• 

Do vrha Sušec smo konačno stigli. Kako se vrh i cijela njezina okolina nalazi u gustoj šumi, trebalo se prvo uvjeriti jesmo li se doista popeli na taj čuveni vrh Sušec. Ubrzo smo uočili gdje je žig, uvjerili se da je to to, nakon čega su se naši vrijedni “žigomani” odmah uhvatili posla.

Također smo i posjetili Dedeka.

Na posljednjim pauzama i stajanjima, nadređeni su savjetovali družini da ne jedu puno jer nas uskoro u domu čeka grah. Tako da zbog gladi, taj ne-toliko-dugačak spust sa vrha, zapravo se činio zapravo vremenski trajnovit.

No naravno, ekipa je izdržala izazov te smo konačno stigli do doma. Vrlo veseli i nasmijani, dočekali su nas stariji članovi PD Izletnika te osoblje doma. Glad i umor su se na trenutak zaboravili, dok se žed vrlo brzo ugasila veselim Zagorskim napitcima dolaskom na osebujni šank u kuhinji.

• 

• 

Ukoliko se itko tokom uspona pitao “Šta mi je ovo danas trebalo” gdje bi počeo preispitivati odlazak na izlet, te misli su se zasigurno potpuno neutralizirale prvim zalogajem vrućega graha – stvarno je bio odličan.

Nakon tako iscrpnog dana i tako fine večere, ekipa je samo čekala kada će se moći opustiti uz pokoju pivu, ili možda pronaći spas u svojim krevetima. Međutim, ekipu je čekao još jedan važan zadatak – izrada gelendera. Pokazna vježba je bila vrlo zanimljiva i kreativna. :)))

Primitkom novih znanja i povratkom u dom, školarce su dočekali kompasi, prazne karte, te tekst sa vrlo bitnom pričom prema kojoj su se trebale ucrtati točke na karti. Iako su neki već bili dosta umorni, koncentracija nije padala. Školarci su bili svjesni važnosti točnosti tih točaka jer su znali da će se u protivnom izgubiti u sutrašnjoj vježbi orijentacije.

Sve obaveze su završene. U PK Strahinjščici službeno počinje subotnji show program. Kao što su se i drugi reporteri ovog izleta već osvrnuli – što se dogodi na Strahinjčici, ostaje na Strahinjščici. Čak i da želi, autor Vam nažalost ne bi znao u detalje prepričati zabavu te uzbudljive večeri. Sve je uključeno, ništa nije isključeno – sve je što čitatelj treba znati.

Kao i svaka prosječna nedjelja ljudi koji vode uspješan i normalan život, dan je započeo sa divnim mamurlukom. No taj inicijalno negativan tok dana, vrlo brzo se promjenio kada su na blagavaonskim stolovima uočene: palačinke!!! Izlet koji je već sada premašio sva očekivanja samo je postao bolji.

Nije ovo bio kraj. S novim danom, (potpuno ne) odmorne školarce čekali su novi izazovi. Došlo je vrijeme da se sinoć označene karte apliciraju u stvarnosti. Ucrtane točke označavale su lokacije žigova. Bila je to prilika da se svi školarci (ne samo “žigomani”) iskuse u sakupljanju žigova.

Što reći – bez obzira na vjernu preciznu kartu, naš tim je uspio krenuti u krivi smjer. Ispalo je da nismo bili jedini, dobar dio timova je napravila veći detour po Strahinjčici. No nećemo žaliti, nećemo plakati – mi bi sve ponovili! Zbog toga što je naša avantura poprimila veći obujam, imali smo priliku vidjeti predivne Zagorske kućice pa čak i dobiti stručne savjete od lokalnih mještana o kupnji nekretnina.

Stigli smo natrag do doma. Hvala bogu, svi nađeni žigovi bili su pravi. Već doista umorni, Izletnici su se malo odmorili prije nego što je krenulo završno spuštanje i dolazak do busa. Spust je bio divan i naravno nije predstavljao nikakav problem za uhodanu i izvrsnu ekipu PlaŠkolaraca. Spustili smo se u civilizaciju. Nažalost, lokalna birtija nije radila. No nekima to nije toliko teško palo s obzirom da su večer prije možda i popili tri takve cijele.

• 

• 

Sretno smo stigli u Zagreb te sa beskonačnim nestrpljenjem jedva čekali idući izlet na Mosor. 🙂

Autor: K.F.