18.9.2022.
Autor: M.P.P.
Datum izleta: 18.09.2022.
Kružna tura: Rude – vrh Oštrc – Prekrižje Plešivičko – Poljanice – vrh Plešivica – Kotari – Manja Vas
Ukupna duljina: 14 kmUspon: 1000m
Trajanje: 6h hoda + pauze
Izlet je započeo okupljanjem kod Lisinskog u 6:45. Nakon jutarnjeg doručka, poneke kave i komešanja ispred bus, svi smo ušli u bus i krenuli putem Samoborskog gorja. Putem su nas pratili sivi oblaci i gusta magla koji su se polako, ali sigurno razrjeđivali kako smo pristizali našoj destinaciji. Izlaskom iz busa svi su se preobuli u gojzerice i tako je službeno počeo naš prvi planinarski izlet u školici. Odradili smo zagrijavanje, podijelili se u zadane grupe (5 grupa) i krenuli u pohod s razmakom od 3 minute između grupa.
Prvi dio puta je bio lijepa uvertira za sve ono što dolazi. Krenuli smo sa nešto dužim usponom koji se na početku protezao po cesti, a zatim smo zakoračili u blato (čitaj šumu). Cijelim putem su nas izvrsno navigirali naši izviđači, bez trunke nesigurnosti u ono što slijedi naprijed.
Dolaskom do planinarskog doma Željezničar došli smo i do našeg prvog vrha. Dok je grupa 1 bila na njemu, ostale grupe su polako dolazile do doma i čekale svoj red kako bi se popeli na njega. Vrh Oštrc je bio jedan predivan prizor za novopečene planinare. Svi su uzeli svoje zaslužene žigove i spustili smo se nazad do doma prepuštajući vrh idućoj grupi.
Dom je i bio prva postaja za „duži“ odmor gdje smo popili kavu, pojeli poneki snack i odmorili noge. Nakon što su se čaše ispile i sve grupe obišle vrh krenuli smo dalje rutom kojom su nas vodili naši izviđači.
Putem smo se susreli sa raznim prirodnim ljepotama. Nekim živim, nekim malo manje.
Nogom pred nogu i put nas je doveo do iduće postaje – lovačkog doma Poljanice gdje smo napravili pauzu od sat vremena. Uzeli smo priliku presvući/osušiti majice koje su sada već bile poprilično mokre. Sjelo se, pojelo i popilo, kako je tko htio. Nije falilo ni muzike, stariji gospodin iz kuta zasvirao je harmoniku i zapjevao iz sveg glasa. Taj događaj nas je ispratio pošto smo morali krenuti dalje na put.
Putem dolazimo i do našeg drugog vrha zvanog Plešivica. Uživanja u pogledu na ovako lijep dan nije falilo. Neki malo hrabriji popeli su se i na toranj kako bi doživjeli pogled u potpunosti.
Nastavak puta donio je spust koji se protezao cijelim ostatkom hodanja. Iz šume smo izašli na cestu i nastavili koračati sad već teškim nogama sve dok se nismo vratili na lokaciju s koje smo krenuli. I tako smo zatvorili krug našeg prvog planinarskog putovanja.
Da ne bi pomislili da je tu kraj, uspjeli smo takvi umorni, u gojzericama, odigrati i brzinsku fucu. Akcije nije falilo, a publika je ostala oduševljena.
Za kraj je pala i zajednička fotka s kojom smo zaključili izlet. Prvi izlet su svi preživjeli bez ikakvih posljedica. Nadam se da će tako ostati i ubuduće!
Autor: I.R.
U nedjelju, 18.9. organiziran je prvi jednodnevni izlet PlaŠkolaraca na Samoborsko gorje. Izlet je prvotno trebao biti održan u subotu (17.9.), ali zbog loše vremenske prognoze (obilne dvodnevne kiše) ipak je prebačen na nedjelju. Ruta našeg kretanja bila je kružna, preciznije smjer kretanja bio je Rude – Planinarski dom Željezničar – Vrh Oštrc – Klet Poljanice – Vrh Plešivica – Rude. Duljina rute – cca 14 km. Oko 6,45 ekipa se počela okupljati iza Lisinskog gdje nas je čekao bus. Hrpa novih ljudi i vodiča lagano se okupljala do 7 sati te smo se sa kašnjenjem od 5-10 minuta uputili prema Rudama. Povratak je bio planiran oko 18h no mi smo već oko 17h bili natrag u Zagrebu.
Za mene, kao osobu koja apsolutno nikad nije planinarila (čak ni na Sljeme, shame on me) te je došla ovdje na ideju frendice i u želji za nekim novim hobijem sve je u početku djelovalo pomalo zastrašujuće još uz sve imajući na umu potencijalno vrlo sklizak teren. Anxiety level – 10000. Par dana prije otišla sam u Decathlon i kao Pale sam na svijetu počela tražiti i birati opremu o kojoj prije prvog predavanja apsolutno ništa nisam znala. Gojzerice, ruksak, kabanica, štapovi, flis jakna, naglavna svjetiljka i tako dalje. Kao dobar Plaškolarac držala sam se preporuka od strane naših vodiča/predavača. Nisam znala što me čeka, ali nekako sam imala dobar osjećaj jer sam bila okružena super ljudima te sam se veselila novom iskustvu.
Po dolasku u Rude svi smo izašli van iz autobusa, navukli naše ganc nove gojzerice i krenuli sa razgibavanjem. Nakon razgibavanja podijelili smo se u pet grupa što je bila super ideja za zbližavanje s novim ljudima i lakše snalaženje na prvom planinarskom pohodu. U našoj grupi, grupi broj 5 ekipa je bila vesela i sjajna. Naši vodiči – Goran, Ana i Edina su nam dali sve potrebne informacije kako bi nam olakšali snalaženje i kretanje te imenovali izvidnicu – ekipu koja je hodala na čelu grupe sa kartom i kompasom te su svojim sposobnostima čitanja karte i slijeđenja markacija usmjeravali naše kretanje (nekad uspješnije, nekad nešto neuspješnije :D). Mislim da većina nas nije baš puno toga znala o planinarenju prije polaska, ali to je sve put učinilo još zanimljivijim i veselijim. Nakon početnih informacija i formiranja grupa navukli smo naše plainarske ruksake, uzeli štapove u ruke i nakon vremenskog razmaka od 5-10 minuta krenuli za grupom 4 na naš pohod kao prave metle. Neki od nas dobrano su se uspuhali već na prvom brijegu, a uz to smo se već na početku nekoliko puta zagubili pa smo se u skladu s time nekoliko puta vraćali gore – dolje po brijegu. Tko nema u glavi ima u nogama reklo bi se 😀 (šala mala).
Naše daljnje kretanje prema Planinarskom domu Željezničar bilo je dobro, fizički pomalo naporno, ali izdržljivo. Oznojila sam se i osušila bar pet puta. Naši vodiči putem su nam davali korisne informacije, upoznavali nas sa markacijama i obilježjima planinarskih puteva. Usprkos skliskom terenu nitko nije pao i razbio se tako da nismo ni mi za baciti. Šalu na stranu, nekako sam u sebi osjetila sreću i zadovoljstvo hodajući po terenu okružena prirodom. Na putu je bilo nekoliko strmijih uspona i spustova te bi u tim trenucima prestao razgovor i žamor i ljudi bi se svim svojim snagama potrudili dati sve od sebe da što uspješnije pređu takve dionice. Nakon nekog vremena (ne znam odrediti točne vremenske razmake jer mobitel praktički nisam vadila iz ruksaka niti sam imala sat na ruci) stigli smo do planinarskog doma „Željezničar“. Tamo smo stali na 5-10 minuta odmoriti te smo se nakon toga uputili do vrha Oštrc (752 m). Taj je dio bio malo nespretniji za kretanje no i to smo uspješno svladali. Kada smo stigli na vrh osjetila sam sreću i zadovoljstvo gledajući prekrasan pogled kilometrima oko sebe. Grupa se pofotkala, žigomani su skupili svoje žigove te smo se nakon toga spustili natrag do planinarskog doma „Željezničar“. Tamo smo imali pauzu u trajanju od pola sata gdje smo odmorili noge, pojeli dio svoje klope (ja sendviče, neki ambiciozniji konkretna jela), popili tursku kavicu i presvukli se.
Nakon pauze svi smo lagano došli sebi i uputili se prema Plešivici. Nakon cca sat vremena (ili mi se čini) stali smo odmoriti kod Kleti Poljanice. Tamo smo si pojeli ručak, popili pivicu i poslušali tamburaše. Nakon sat vremena krenuli smo dalje. Ne znam jesam li u pravu ili je umor već odradio svoje no ovaj dio puta djelovao je dosta naporniji od puta do Oštrca. Dosta strmina, naglih spusteva i blato, blato everywhere. Štapovi su ovdje posebno bili od velikog značaja te su meni osobno znatno olakšali kretanje. Uspon do vrha također je bio prilično fizički naporan no ponovno, pogled na vrhu, smijeh sa ekipom, sva se muka isplatila kad smo stigli. Na vrhu se nalazi željezna konstrukcija iliti Piramida gdje su žigomani opet mogli otisnuti svoje žigove. Tijekom našeg uživanja u pogledu počeli su se nakupljati tamni oblaci pa smo požurili natrag.
Za cca sat i pol hoda stigli smo natrag do Ruda (doduše barem 45 minuta nakon grupe 4, ali neka, nama je bilo zabavno i vratili smo čitavi), što bi se reklo na našim predavanjima, grupa je brza koliko je brz najsporiji. 😀 Fun fact – poskliznula sam se i skoro pal ana asfaltu pred kraj puta – valjda sam se opustila i pomislila, gotovo je, odradili smo sve no spretno sam se dočekala u čučnju. 😀
U svakom slučaju naš prvi izlet bio je živopisan – pomalo naporan, a opet podnošljiv, vrlo zabavan i veseo, a uz sve to i poučan. Hvala ekipi grupe 5 i našim vodičima, baš ste za 5. Suma sumarum, izlet je bio super i veselim se novim iskustvima i novim izletima!
Autor: N.B.
Autor: E.K.
Pionirski bi izvještaji vjerojatno trebali biti zabavni i poticajni, no Grupi 1 je grah pao na mene. Nedjeljna ruta Samoborskim gorjem bila je nježne zahtjevnosti. Kako se do daha moglo doći, obilovala je prilikama za upijanje filozofije dijeljenja (hrane, savjeta, anegdota) koja vlada školom. Naučila sam da sljedeći puta ne nosim i nudim uokolo lješnjake, poput dobro opremljene vjeverice, jer ljudi vole Jaffu i Kiki bombone. Zahvalna sam za kave koje su nas čekale po spustu s Oštrca, ali kako sam za svoju inicijalno zaboravila dati novac, dvojim isplati li se biti dobrim organizatorom. Cijenim pjesmom signalizirano skoro pokretanje, čak i odabir pjesme, iako se nadam da će se ponekad mijenjati (pretpostavljam da bi ”Eye of the Tiger” bila too much). No, početak i kraj svake smislene priče su ljudi, a među školarcima kolajuća energija signalizira da sam na dobrome mjestu. Zapravo, kada saberem dojmove, jedinu relevantnu primjedbu imam na naše ”metle”, čije sam dramatično usporavanje grupe fotodokumentirala.
Živjeli!
Autor: B.K.
Na našu avanturu krenuli smo busem koji nas je čekao ispred Lisinskog u 7h. Dolaskom u Rude, razbudila nas je jutarnja tjelovježba i bili smo spremni za pokret. Ono za što nismo bili spremni je uzbrdica koja nas je dočekala odmah na početku i koja se činila kao da je pod 90 stupnjeva, ali što je to za nas? Prvi izlet pa odmah u glavu. Odmah na početku neki su nam članovi i „pali“ i vratili se na startnu poziciju, a ostatak je krenuo samouvjereno prema prvom vrhu koji nas je čekao na nekoliko sati udaljenosti.
Pod sigurnom palicom naše izvidnice došli smo do prvog planinarskog doma gdje nas je dočekala kavica, dobrodošlica i prvi duži odmor gdje smo navalili na naše sendviče i hranu koju smo ponijeli.
U nastavku smo se popeli na vrh Oštrc s kojeg smo imali pogled na predivne oblake i zelenilo koje nas je okružilo sa svih strana. Ovdje se već počeo nazirati i onaj ponos koji osjetiš kada uspiješ doći do vrha. Putem nas je pratilo sunce i nešto oblaka i bolje suputnike nismo mogli poželjeti.
Nakon Oštrca slijedio je vrh Plešivica i nešto duži odmor gdje su noge već postajale nešto teže, ali se duh nije dao. Nastavili smo dalje prema početnoj točki Rude gdje su nas čekale naše grupe 1 i 2.
Ovdje su dečki skupili i zadnje atome snage i odigrali partiju nogometa, a ostali smo gledali s divljenjem kako netko još uvijek ima snage za pomaknuti noge. Doduše, nisu svi išli na rođendane / svadbe večer prije (sve se može kad se hoće).
Naš prekrasan prvi izlet završili smo istezanjem i vožnjom nazad do mjesta okupljanja gdje nas idući vikend čeka nova avantura.
Kada sam došla doma i skupljala dojmove sama sa sobom, nekoliko stvari došlo mi je na pamet. Hodajući po planini spopadne te osjećaj da je dan odjednom duži i da od nekud dobivaš novu snagu za svoju svakodnevnicu koja te čeka. Planina je za znatiželjne. Planina je za one koji se žele vratiti prirodi. Planina ne komplicira. Nećeš pobjeći od svijeta, ali se svi problemi čine nekako daleko i odjednom te preplavi osjećaj da ih možeš savladati. Izborit ćeš se, naučit ćeš kako, baš kao što si i sada prešla sve prepreke i uspješno dosegla ovaj cilj!
Autor: I.R.
Prvi Plaško izlet započeo je promjenom datuma sa kišne subote na obećavajuću nedjelju 18.9. U maglovito nedjeljno jutro oko 6:45 okupili smo se kod koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Nakon kratkih izmjena informacija glede očekivanja od dana koji slijedi i čekanja nekolicine pospanaca autobusom smo krenuli prema Rudama. Po dolasku u Rude iz tenisica uskačemo u gojzerice, odrađujemo zagrijavanje te se formiramo u grupe i krećemo put prve odredišne točke – vrh Oštrc. Izuzev jednog odustajanja na početku same rute sve prolazi bez ikakvih poteškoća što možemo zahvaliti suverenom vodstvu članova izvidnice (Petra, Antonela, Domagoj) potpomognutom Melitinim frekventnim pitanjem „Ok izvidnica, kada ste zadnji put vidjeli markaciju?”. Na prvom usponu uviđamo kako smo se solidno pretoplo obukli pa dok izvidnica traži markaciju ostatak grupe koristi vrijeme za sip iz pljoske i pospremanje dijela odjeće u ruksak.
Stižemo do planinarskog doma Željezničar na Oštrcu te nakon kratke pauze nastavljamo do vrha. Na samom vrhu slijedi slavodobitno fotkanje sa zastavnom uz nezaobilazne komentare kako smo evidentno najbolja grupa (piše i u naslovu no da ponovimo gradivo, riječ je o 3. grupi). Vrijeme je tokom cijelog dana bilo pretežno sunčano te se sa vrha protezao pogled na dojmljiv krajolik. Na ostatku puta sa checkpointima „ručak”, „gdje je ta Plešivica” i „Back to Rude” prolazimo nekoliko dijelova staze sa blatnjavim nizbrdicama no unatoč manjku staža na ovako konfiguriranim terenima prelazimo sve prepreke kao od šale. Veseli i čitavi u jednom komadu stižemo na početku točku te nakon kolektivnog istezanja, malonogometne utakmice i zajedničkog fotkanja krećemo natrag put Zagreba.
Autor: A.L.
Sa norveškim i Vakulinim optimizmom krenuli smo na prvi izlet školice, Samoborsko gorje. Lagano krenula sa pakiranjem svog rusaka od 10l dan prije, ali sam onda skužila da je to toliko malo da ja nema šta pripremati već ću ja to lagano ujutro kad se ustanem.
I tako subota 5.30, 3. alarm odsvirao svoje sto je znak da je vrijeme za noge lagane. Na trenutak sam pomislila šta je meni ovo u životu trebalo, mogla sam sada lijepo spavati po ovoj magli, al zovem priju M koja je budna i krećemo. Rusačić je je bio spreman prije spreman nego ja i dokazano i provjereno da je 10l i dovoljan za jednodnevni izleta sa lijepim vremenom. (Nije testiran po lošim vremenskim uvijetima.) Ekipa se već skupila oko 6.45 i polako samo krenuli prema Samoboru. Kad samo stigli u Rude bilo je lagano zagrijavanje da bi Plaškolarci prošli s manjim upalama mišića.
I tako zadnja klupa mislim grupa kreće u svoj prvi pohod u školici. Grupa je bila najbolja ikad (no offence druge grupe ali smo najbolji). Na prvom izletu sa načila što i kako se (ne) smije barti usput, kako možemo skratiti put preko tuđeg vinograda i jos punooo toga, ali za to morate upiseti Plaškolarce sljedeće godine. 🙂
Realtivno lagana kružna tura po Samoborskom gorju (bar za mene), onako kako sam i zamislila na početku malo duže Sljeme. Na putu samo imali dvije pause na kojima smo uživali u suncu i pivu.
Autor: K.M.
Uspon PD Izletnika na Samoborsko gorje
Bijaše to dana gospodnjega,
sedamnaestoga u mjesecu,
u rujnome mjesecu Septembru.
Na samoborsku goru golemu,
Uputi se šezdeset junaka,
Aj, trideset poštenih momaka,
Aj, trideset milih djevojaka.
Svaki je svoj ruksak uprtio,
i u njemu je blago sakrio,
pa u samoborsku goru stiže.
A na vrhu pogleda li slavna,
samoborska okolica ravna.
Iz ruksaka izvukoše blago,
bijeli barjak, svim’ dobro znani.
PeDe Izletnik na njem’ pisaše,
I svi se zajedno uslikaše.
Autor: M.V.