08. – 09.10.2022.
Izgleda da je pisanje izvještaja teže od uspona na Mosor. A ruku na srce, na Mosoru nam nije bilo lako.
Nepokolebljiv kakav jest, pokazao nam je sve svoje strane. Mekan i grub, strm i ravan, hrapav i sklizak. Strog, ali pravedan.
Možda mi je baš zato tako i teško suočiti se s njim i pokušat ga smjestiti među rečenice. Doživljavam ga postepeno, kroz slike i kadrove, brze flashbackove mjesta i ljudi koji su ta mjesta ispunili.
Mosor nas je i ubrzavao i usporavao. Ponekad nas je držao okupljenim na jednom proplanku, a ponekad se gubio početak i kraj naše izletničke gusjenice po oštrom hrptu.
Sa svakim novim metrom nadmorske visine mijenjao se ritam. Disalo se brže, srca su kucala jače, koljena su zaklecala tu i tamo. Želja za iskustvom, eskapizmom, društvom i upoznavanjem tjerala nas je još više i još dalje.
A Mosor je imao moć dati nam sve to što tražimo, a i sve ono što nismo tražili.
Osvajanje smo započeli iz Gornjeg Sitna. Bili smo složni i grupirani, mladi i zeleni.
Nestrpljivi dočekati novi pothvat.
Pozdravivši zadnje tragove civilizacije, gojze su kročile na prvi kamen.
Kao svjetlo na kraju tunela, dom na kraju staze. Prve obrise vidjeli smo kroz rijetke krošnje i istanjena debla. Idealna pozicija za hammock koji opet nisam ponio…
Više ili manje okupljeni i još uvijek podjednako ushićeni, nahranjeni i okrijepljeni, spremamo se za glavni poduhvat – čeka nas obećanih 1339 mnv.
Planinarska gusjenica, sad već bez kraja i početka, stiže na najviši vrh.
U međupauzi od prikupljanja novog žiga i potrage za hranom, pokušavaju se imenovati svi vidljivi otoci.
Od Mosorskog vrha očekuješ puno, ali dobiješ još i više.
Lagano se svi usporavamo, priroda postaje glasnija od ljudi. Zauzimaš mjesto na stijeni i gubi ti se pogled u morskom horizontu.
Spokoj prekida ‘i will walk 500 miles…’
Ususret zalasku sunca krećemo prema Vickovom stupu. Manje ili više uspješno pokušavamo ne pasti u mosorske provalije. Mali crveni reper čvrsto stoji na mjestu i ponovno nas okuplja sve na jednom mjestu.
Deset bridova, jedna vrata, 3 kružna otvora, par majica koje se suše na čeličnim sajlama i jedan zalazak sunca.
Čuje se zvuk otvaranja pive.
S gašenjem dana, pale se čeonke.
U decathlonu više nije ostala nijedna.
Svatko za sebe osvaja male isječke osvijetljenih serpentina.
U daljini osvijetljeni Split i utakmica Hajduk – Varaždin.
Kroz krošnje počinjemo nazirati svjetla planinarskog doma.
‘dođite, dođite, vidim vas’ viče Duje.
Hvala Mosoru što me opet natjerao da se pitam zašto mi ovo treba, da bih mu danima poslije bio zahvalan. Hvala mu i što nas je osvijestio da smo i individualni i društveni i da ti priroda poklanja i jedno i drugo.
Bio je i izazov i utočište.
Bio je odličan, ali i naporan za popizdit. Takav jedino i može biti.
Autor: D.L.
Tn, tn, tnn, tn, tn, tnn…zvoni alarm. Od straha da ne prespavam, momentalno skačem na noge. Mrak je.
Ruksak je opet dupkom pun, no veselim me što mi iz tjedna u tjedan to postaje sve manje apstraktan zadatak i sigurnija sam što mi je potrebno za izlet pred nama.
Okupili smo se u nježnih 5:45, u 6:10 krećemo. Nakon pola sata žamora, polako preuzima tišina. Čuju se i prvi hrkači. Pauza, a gdje nego li na Macoli. Pije se kava u srednjovjekovnom ozračju restauracije. Vidno budniji, nastavljamo putovanje, a Vanja uči nas školarce čvorove.
Evo nas napokon i kod Splita, a zatim i u splitskom zaleđu. Gledam prema Mosoru, a ceste postaju sve uže i uže. Dolazimo do jednog „oštro ulijevo“ zavoja i zaključujemo da je najbolje da put nastavimo pješice. Vani je ljeto, a ja u debelim čarapama. Hodamo cestom do Gornjeg Sitnog, kuhana sam. Nakon kraće pauze krećemo s usponom. Cijelim putem do doma, prati nas prekrasan pogled na otoke. Oko 14:00 sati stižemo do doma Umberto Girometta koji se smjestio u borovoj šumi i izgleda kao da je oduvijek tu.
Nakon okupacije soba, s malim ruksacima krećemo prema Velikom Kabelu. Staza je uska i hodamo jedan iza drugog. U zraku se osjeti da smo „na moru“. Filozofiram o origanu kojeg nikako ne uspijevam pronaći. Teren postaje sve kršovitiji i teži za hodati. Uskoro primjećujemo i brabonjke, a Tijan govori da samo čeka da ugleda koze. Ne znam samo zašto gleda u mene. Penjemo se po stijenama i u tome baš uživam. Izgubila sam pojam o vremenu.
Stižemo i do Velikog Kabela gdje radimo pauzu kako bismo malo došli k sebi i uživali u pogledu koji oduzima dah.
Nastavljamo hodati po samom grebenu prema Vickovom stupu, a sunce se sramežljivo probija kroz oblake. Staza je dobro markirana ali zato hodanje na 2 noge svako malo mijenja ono na sve četiri.
Nakon nekih pola sata, stižemo do Vickovog stupa, koji je ustvari šarmantno i nadasve fotogenično planinarsko sklonište. Jedu se sendviči, tu je i pokoja piva, traži se pozicija za promatranje zalaska.
Nebo iz plavih tonova prelazi u 50 nijansi narančaste i osjećam se zaista privilegirano što mogu biti ovdje. Riječi su suvišne, a fotografije prenose tek dio tog osjećaja.
Polako nas je stigao i mrak, palimo naglavne i krećemo s noćnim spuštanje. Osjećam umor, koljena boluckaju, a koraci postaju pomalo nesigurni. U jednom trenu čujemo dječji glas. Mali Duje nas doziva „Ljuuuuudi, dođite“. Znamo da je dom i topla večera blizu.
Sljedeće jutro, u 8 su već svi na nogama – pakiram ruksak i trk po kavu. Hrabri Plaškolarci nastavljaju put na drugu stranu Mosora, a ja svoj put nastavljam prema Splitu. Srećom, tu je Domagoj koji ide u istom pravcu. Spuštamo se drugom stazom, prema Žrnovici pa za Gornje Sitno. Vijugamo po kamenjaru, nema žive duše. Na samom kraju, dočekao nas je i strmiji spust koji izgleda kao da su divovi uklesali stepenice u planinu, stigli smo u Gornje Sitno. Kakav prekrasan vikend. Glava je poprilično prazna, ali je srce zato puno <3
Autor: E.L.
Plaško 2022 8-9.10 pohod na Mosor(čitaj: Mordor)
U subotu ujutro ekipa od 50-ak entuzijasta odlučila je u organizaciji Planinarske škole PD Izletnik krenuti na Mosor. Okupili smo se u 6 sati ujutro ispred Lisinskog i krenuli smo put Dalmacije.
S obzirom nas je čekao dug put, ekipa je na putu malo odspavala. Prvo zaustavljanje je bilo na poznatom odmorištu “Macola”. Ondje je ekipa uživala u prvim jutarnji zalogajima i naravno, kavi.
Nakon što se veći dio ekipe razbudio, predsjednik društva Valjak odlučio nas je još malo podučiti o čvorovima. Naučili smo da su jako korisni čvorovi osmica s uplitanjem, polulađarac i lađarac. Došli smo i do prve mudre dana poslovice koja glasi: „S tobom bi dijelio i polulađarca.“
Oko 11 sati smo stigli u mjesto Gornje Sitno gdje smo pozdravili vozača i nastavili dalje cipelcugom. Prvi dio puta smo hodali cestom kako bi stigli do koprivića i skrenuli na planinarsku stazu prema planinarskom domu „Umberto Girometta“.
4 Skretanje na stazu u smjeru planinarskog doma 
5 Zagrijavanje na asfaltnoj cesti
Odmah na početku smo shvatili da će uspon biti strm i prilično kršovit, kao što i pokazuje slijedeća slika.
Kako smo pičili dalje otvarali su nam se prekrasni vidici prema moru i okolnim vrhovima i planinama.
Oko 14 sati smo stigli u planinarski dom.
U domu smo ostavili stvari, odabrali krevete, prepakirali hranu/vodu i nužnu opremu u manji ruksak te nastavili dalje prema vrhu „Veliki Kabal“.
Kako smo postepeno bili na sve većoj nadmorskoj visini, teren po kojem smo hodali postajao je sve teži. Vidjeli smo sve: od malih stijena, livada do gromada po kojima se trebalo penjati četveronoške.
Oko 17 sati smo stigli do na najvišeg vrh Mosora, ondje smo pola sata uživali u pogledu. Osvježili smo se, nešto pojeli i nastavili dalje.
Nastavili smo prema slijedećem vrhu pod imenom Vickov stup.
Pošto smo bili brzi stigli smo prije zalaska sunca. Pola sata smo uživali u pogledu i gledali kako se spušta sunce i obojava nebo u crvenu boju. Doživljaj je pojačalo paljenje javne rasvjete u Splitu.
Opremljeni čeonkama ohrabrili smo se i krenuli u zahtjevan spust prema planinarskom domu. Koliko je spust bio nagnut potvrdio nam je uspon po istom putu dan poslije. Zadnjih sto metara prije silaska u dom, spuštanje nam je olakšao mali Duje koji je galamio: „Alo! Alo! Alo! Ajme presmišni ste, svima vam svijetle glave.“
U domu nas je dočekala večera koju su nam dogovorili voditelji škole. Nakon napornog planinarenja, varivo s bižom i junetinom popravilo nam je večer. Uz pokoju pivicu i gemišt nastavili smo raspravljati o divno provedenom danu. Neki su se odlučili za počinak ranije, a neki kasnije, ovisno o raspoloženju i umoru.
Ujutro oko 9 i 30 smo se vratili na put po kojem smo se večer prije spuštali kako bi prešli na kontinetalnu stranu po kojoj je bilo planirano spuštanje.
Oko 11:30 smo se popeli do križanja po kojem smo trebali početi se spuštati. Nakon napornog uspona odlučili smo pričekati ostatak ekipe i odmoriti se na suncu, ležeći na travi i slušajući Olivera.
Nismo bili svjesni koliko težak spust nas čeka. Za spuštanje do špilje Vranjače, visinske razlike 900 metara i udaljenosti 8 km trebalo nam je 6 sati! Slika u nastavku najbolje prikazuje kakav teren smo trebali proći.
Koliko je težak teren pokazuje da su nekad ovdje postojala naselja, nastambe za životinje koje se već dugo ne koriste. Tako da smo se probijali preko krša, livada i šuma kako bi stigli do željene špilje.
Kako smo se spuštali prema špilji, postajali smo sve mirniji i fokusiraniji na prepreke koje su se nalazile ispred nas. Hodao sam dio puta uz Melitu i Martinu koje su imale Walkie Tokie. Povremeno nam se u naš kanal ubacivao simpatičan dalmatinac. Iz konteksta smo zaključili da se radi o ekipi koja stranicima iznajmljuje quad vozila. Ovo su neki od dijelovi dijaloga na koje smo umirali od smijeha:
„Jedan nizozemac je skroz nesposoban. Nizozemac u šarenoj majici je zadnji. Nabijem ga na k…“
Za kraj predivnog vikenda odlučili smo obići špilju Vranjaču. Obitelj koja se brine o navedenoj špilji ispričala nam je kratku povijest špilje, njezin kemjiski sastav te su s nama podijelili podatak – da za 10cm rasta stagmita/stalagtita je potrebno 350 godina!
Hvala organizatorima na predivnom izletu. Topla preporuka svima da posjete Mosor. Teren je zahtjevan, ali uz super ekipu sve je lako.
Pusa bok
Autor: L.J.
Polazak na Mosor je sigurno svima ostao urezan u pamćenje zbog jednostavne činjenice da je polazak bio već u 6 ujutro. Unatoč tome, nije bilo prevelikih kašnjenja, ako izuzmemo cure koje smo skupili kod rotora. Međutim, siguran sam da su im svi oprostili za kašnjenje već na idućem predavanju, kada su imali priliku da se zaslade kaznenim kolačima. Do pauze na odmorištu Zir je u autobusu bilo jako tiho, pošto je većina ljudi spavala (ili pokušavala zaspati). Međutim, oni koji nisu spavali mogli su u čudu promatrati neke nadrealne poze za spavanje.
Nakon pauze, krenuli smo dalje prema Gornjem Sitnom, početnoj točki našeg planinarenja. Ostatak puta nam je brzo prošao, pošto nas je Predsjednik pokušavao naučiti vezati neke od čvorova, kao i opisati i demonstrirati nam njihovu namjenu.
Dolaskom u Gornje Sitno započinje naš uspon na Mosor. Nakon kratke šetnje asfaltom, krećemo na uspon prema planinarskom domu Umberto Girometta. Možda smo na momente pomislili kako je kameniti teren prema domu pomalo zahtjevan, ali surova istina je da nismo imali pojma da je to zapravo najlakši dio koji nas čeka ovog vikenda.
Nakon uspona do doma zauzimamo pozicije u sobama, ostavljamo dio stvari, te se ubrzo opet skupljamo ispred doma kako bismo nastavili naš uspon. Uz neizostavnu pjesmu za pokret (koja bi mogla ostaviti trajne posljedice na psihičko zdravlje PlaŠkolaraca), nastavljamo naš pohod. Vrlo brzo se moglo primijetiti da teren postaje sve zahtjevniji, ali i da su svi u dovoljno dobroj formi za svladavanje svih izazova koji nas čekaju. Zahtjevni usponi često služe kao inspiracija za raznorazne izjave, pa se tako, između ostalog, moglo čuti i da “Treba jedna dama kao tampon zona između dva ovna” (vjerujem da će se autor prepoznati). Kada smo se napokon domogli Velikog Kabla, pala je odluka da tu malo odmorimo uz veličanstveni pogled na Split.
Nakon kratkog odmora nastavljamo put prema Vickovom stupu. Put nas je većinom vodio po hrptu, tako da smo cijelo vrijeme imali dobar pogled. Međutim, vrhunac je ipak bio zalazak sunca koji smo promatrali s Vickovog stupa. Vjerujem da su u tim trenutcima svi na kratko zaboravili na teški teren koji smo do tu savladali.
Nakon nezaboravnog zalaska sunca, došlo je vrijeme da se spustimo nazad do doma. Spust je također bio vrlo posebno iskustvo, pošto se u mrklom mraku sigurno izdaleka moglo vidjeti 50-ak čeonih lampi u polaganom spuštanju. Ni na ovoj stazi teren nije bio puno lakši, tako da je bilo dosta proklizavanja po kamenitom terenu. Tijekom jednog takvog incidenta, magično se ispred mene ukazalo Markovo rame za koje sam se primio kako bih se zaustavio. Naime, pokazalo se da je Markovo rame čvršće čak i od svih Mosorskih stijena koje smo prošli. Kada smo napokon stigli nazad u dom, tamo nas je dočekala odlična večera koju smo svi željno iščekivali. Nakon večere smo nastavili s kratkim druženjem, koje nije dugo potrajalo zato što se trebalo naspavati za idući dan.
Drugi dan smo lagano započeli kavom i doručkom. Taj mir i idilu je, naravno, prekinula pjesma od koje svi već pomalo strepe. Bilo je vrijeme za pokret. Zaputili smo se prema Vickovom stupu, istom stazom kojom smo se noć prije spuštali. Kada smo došli do najviše točke za taj dan, naivno smo pomislili da se još samo treba spustiti na drugu stranu. Vrlo brzo smo se uvjerili da će taj spust trajati jako dugo. Teren je bio tako negostoljubiv, da smo se spuštali prosječnom brzinom od oko 1 km/h. Nakon dugog i iscrpljujućeg spuštanja, napokon smo stigli do odredišta, odnosno do špilje Vranjača. Iako smo bili vrlo umorni, skoro svi smo se odlučili za posjet ovoj prekrasnoj špilji.
Nakon razgledavanja špilje, jedva smo dočekali da sjednemo u bus i krenemo nazad prema Zagrebu. U busu je, isto kao i na samom početku izleta, vladala poprilična tišina. Opet je dio ljudi spavao, dok su ostali samo odmarali i uživali u izvrsnoj playlisti koja se puštala sa improviziranog razglasa sve do ulaska u Zagreb, čime smo i završili još jednu pustolovinu.
Autor: B.K.