24.10.2022.
Okupili smo se u rano subotnje jutro, u 6.45 sati, i krenuli na put do Ogulina. Put nam prolazi u ugodnoj priči, većinom o dojmovima s prošlog izleta, i komentiranju opreme koju smo u međuvremenu nabavili. Dok smo se približavali Ogulinu, ugledali smo s naše desne strane očaravajući prizor Diva koji spava i jedva čekali da krenemo s penjanjem, no morali smo malo pričekati jer smo prvo išli u Zavičajni muzej Ogulin. Podijelili smo se u dvije grupe i dok je prva bila u muzeju, mi smo nakon kraćeg traženja uspjeli naći vjerojatno najljepši kafić u Ogulinu.
Nakon kave i brbljanja, dolazi naš red na posjet muzeju. Bili smo oduševljeni dok smo slušali vodiča i pritom razgledavali fotografije prvih osvajanja planina, staru planinarsku opremu, velike i teške gojzerice i ostalo. Vidjeli smo i kamenčić kojeg je Stipe Božić ponio s Everesta, ali i stara vrata s planinarskog doma u Zavižanu obljepljena planinarskim naljepnicama za čije je uvrštavanje u Alpinističku zbirku muzeja zaslužno upravo PD Izletnik.
Zatim konačno krećemo na naš uspon na Klek. Vrijeme je postalo malo oblačno, vjetrovito i prohladno, ali nismo poKlekli. Savladavamo bez problema prvi veći uspon i nakon ugodne šetnje (s jednim krivim skretanjem, ali brzo smo se vratili na pravi put) dolazimo na veliku livadu gdje radimo kraću pauzu i susrećemo se s preslatkim ovčicama i pasićima.
Siti i odmorni nastavljamo složno koračati u koloni prema Kleku. Putem se zaustavljamo na vidikovcu odakle se vidi naše krajnje odredište i pomalo se bojimo uzbrdice koja nas čeka. Nije nam drago ni što se vjetar pojačava i postaje sve hladnije.
Iako smo malo bojali, uzbrdicu smo prateći jedan drugoga u koloni savladali bez ikakvih problema. Čak smo dobili i pohvale da nam je grupa u odličnoj kondiciji.
Potom stižemo do doma, dijelimo se u dvije skupine i prva odmah kreće prema vrhu. Čekalo nas je oko 20 minuta penjanja rukama i nogama po uskom i strmom terenu uz pomoć sajle, ali kad smo došli na vrh i ugledali pogled koji nas je ostavio bez daha, sve se isplatilo.
Puhao je vjetar i počela je kišica, ali nas to nije ni najmanje spriječilo da se slikamo i uživamo u pogledu oko nas. Čak smo kroz oblake ugledali i Bjelolasicu s kojom ćemo se susresti za nekoliko tjedana.
Polaganim i opreznim korakom spuštamo se nazad prema domu gdje smo, umorni i sretni, jedva dočekali ugrijati se i nagraditi se hranom i pićem za uspješan uspon.
Nakon druženja u domu, kraćim putem spuštamo se prema Bjelskom gdje nas je dočekao bus. Istežemo se pa ulazimo u bus i vraćamo u Zagreb s jedvačekanjem sljedećeg izleta.
Autor: I.V.
Krenuli autobusom iz Zagreba oko 7h te stigli u Ogulin nešto prije 9 sati. Prije kretanja za Klek, obišli smo zavičajni Muzej Ogulin u dvije skupine ljudi. Nakon obilaska muzeja, krenuli smo hodati prema vrhu oko 11h.
Put je vodio od samog centra Ogulina asfalitranom cestom gdje smo ubrzo došli do markirane planinarske staze i šume u blizini napuštenog skijališta Vučići.
Put je vodio do Kneja pa Ferdinadovom stazom do vrha, gdje smo kroz nekoliko kraćih pauza, sa lijepim vidicima na vrh i okolicu, stigli smo do planinarskog doma ‘Klek’ (1000m)podno vrha Kleka.
U dvije manje skupine smo otišli do vrha (1181m) normalnim putem, radi nestvaranja gužve na užem usponu pred sam vrh. Jedan član društva je iskusio novopostavljenu feratu (težina A, s elementima B/C) koja vodi od doma do samog vrha.
Nakon fotkanja na vrhu, sljedi silazak u dom, gdje smo odmorili uz ručak te ugasili žeđ za čokoladom. Silazak prema Bjelskom, gdje nas je čekao autobus za povratak, je trajao 45min. U Zagreb smo stigli nešto prije 19h. Prijeđenih nešto više od 16km, nešto manje od 6h. Kratko i slatko.
Autor: D.K.
Okupljanje i pokret u 07:00 iza Lisinskog, cca 46 plaškolaraca i 7 iskusnih članova društva.Organiziran zajednički prijevoz autobusom (Flix bus).
Vrijeme promjenjivo – u jutro sa sunčanim razdobljima ali kako smo išli prema kraju dana oblaci su postajali sve izraženiji sa većim izgledima za kišu. Kiše na kraju nije bilo na izlezu, ali počela je padati kad smo se vratili u Zagreb.
Staza je relativno dobro markirana, naša izvidnica generalno nije imala poteškoća u pronalaženju ispravnog puta (osim malo na početku staze).U početku staza je vrlo blaga, ali izrazito strma pred sam kraj ispod pl. doma.Uspon na sam vrh (iznad pl. doma) je također vrlo strm i tehnički najzahtjevniji dio staze.
Izdvojeni događaji:
- 07:05 Krenuli iz Zagreba
- 08:15 Stigli u Ogulin, podjela u dvije grupe za posjet Zavičajnom muzeju Ogulin.
- 08:45 Druga grupa pričekala je svoj red u zgodnom kafiću uz Đulin ponor (Nazorova 5)
- 09:45 Druga grupa kreće u obilazak muzeja (vodič Zdravko)- Vidjeli smo Zavižanska vrata koja su u muzej donijeli članovi PD Izletnika – “Ako umreš na planini slika ti završi na zidu”, T.T.R.
- 11:00 oblačenje opreme i pokret, u prvom dijelu prolazimo kroz sela do staze
- 11:45 slaba markacija na početku state
- 12:40 Pauza na krasnoj livadi za sendvič na brzaka, došli su nas pozdraviti i psi čuvari stada ovaca
- 13:30 Vidikovac Golubinac, odmor i slikanje
- 14:45 Popeli smo se do Pl. doma Klek – podjela u grupe za penjanje na vrh, oblačimo kabanice
- 15:30 Prva grupa stiže na vrh Kleka
- 16:10 Povratak u pl. dom klek, odmor i ručak, u domu je fino toplo.
- 17:30 Krenuli smo se spuštati prema Bjelskom
- 18:20 Spustili smo se do autobusa, Ana vodi istezanje (u 7? točaka)
- 18:40 Krenuli iz Bjelskog prema Zagrebu
- 20:17 Stigli u Zagreb, vrijeme blago kišovito
Autor: M.V.
Najgori dio svih putovanja/izleta/ekskurzija mog života (ili života uopće): buđenje. Budim se u 6 i pod stresom spremam preostale stvari kako (opet) ne bih zakasnila. Jedan walk of shame kroz cijeli autobus bio mi je dovoljan.
Prva postaja pri dolasku u Ogulin: Zavičajni muzej. Navodno je super i zanimljiv, a više o njemu reći će valjda drugi izvještaji. Umjesto muzeja, pronalazim lijepi birc, malu šumsku oazu (iako sjedimo unutra), pijem kavu i družim se. Znam o sebi da ionako svaki put zaboravim što sam „naučila“ po muzejima.
Konačno, par sati nakon mog buđenja, krećemo uspinjati se. Klek mi djeluje daleko, naporno mi je, na trenutke hladno, nešto prigovaram i možda bi bilo dobro da razmislim kakav ću dojam ostaviti na sve ove nepoznate ljude, ali ne pada mi to na pamet u tom trenutku. Nepoznati ljudi postaju nešto poznatiji, pričamo, kontempliram između priča, dišem i podsjećam se da je ok da sam sporija, da mogu to izdržati, kroz glavu mi prolaze slike nekih prošlih uspona u životu i nekih težih izdržavanja. Jedem. Dišem. Pijem vodu. Piškim. Hodam. Jedem.
Ne fotkam puno, to valjda najbolje govori o tome da mi je lijepo, trudim se pamtiti osjećaj, fotke će ionako doći sa svih strana (hvala svima koji ste mi ih ustupili i za ovaj izvještaj!).
Nakon strmog uspona i puno uzdisanja, stižemo u dom, hladno mi je. Opet jedem. Počinjem tjeskobiti prisjećajući se priča sa sastanka, o tome kako je strašno doći do vrha. Kiša će? Zamišljam da sam tamo gore potpuno mokra i možda me ubio grom. A da ipak ostanem ovdje?
Dolazimo gore. Predivno je. Nema kiše. Uzbuđeno se spuštam s vrha, jako me veseli držanje za uže i želim još. Ne skupljam žigiće. Prvi put u životu ne moram skupiti sve i nikome se izjasniti.
Vraćam se kući lica užarenog od sjedenja kraj peći, pamtim nova lica i imena i idem u kadu. Veselim se idućem vikendu!
Autor: A.V.
46 žigosanih
Kažu kako je povijest hrvatskog planinarstva zapisana u obodu vještičjeg šešira. Kako bismo se u to i sami uvjerili, krenuli smo put Kleka. Prije no što smo započeli svoj pohod na vrh, valjalo je naučiti ponešto o samoj povijesti planinarstva. Kao svaki dobar i vrijedan PlaŠkolarac, posjetili smo Zavičajni muzej Ogulin kako bismo saznali više o ovom kraju, njegovoj povijesti i lokalnim legendama. Podijelili smo se u dvije skupine te dok je prva skupina istraživala muzej, druga je skupina istraživala lokalna pojilišta u iščekivanju svog reda.
Vodič nas je proveo kroz sve prostorije ovog zanimljivog muzeja, a mi smo vrijedno načulili uši i upijali znanja. Naravno, najveću pažnju posvetili smo prostoriji posvećenoj planinarstvu i alpinizmu. Brojne fotografije, knjige, udžbenici, karte te oprema poput gojzerica koje su gazile neke od najviših vrhova svijeta izazvale su u nama strahopoštovanje i oduševljenje.
Nakon obilaska Zavičajnog muzeja te pokoje popijene kave ili osrednje medice za koncentraciju i hrabrost, bili smo nadasve motivirani za osvajanje Kleka te suočavanje s klečkim vješticama. Nebo se lagano namrštilo, ali to nas nije obeshrabrilo te smo veselo gazili dalje, jedan za drugim kao Domaći. Prvu markaciju smo skoro promašili jer su je klečke vještice probale sakriti. Ubrzo smo bili na pravome putu te uskoro zaslužili prvu pauzu za sendviče i puppy love od čopora ovčara koje smo susreli na livadi. Povratili smo energiju te nastavili put. Vidikovac Golubinac nagradio nas je pogledom, odmorom i instagramičnošću (if you’re into that kind of thing).
Svaki je mišić u tijelu izgarao od želje da ide dalje i osvoji taj vrh. Vrijeme je već postalo prijeteće do našeg dolaska u Planinarski dom Klek no trebalo se još popesti do vrha i zavrijediti žigove. Ponovno smo se podijelili u dvije skupine, zabundali se, ogrnuli kabanicama te krenuli prema vrhu. Jesenji vjetar nas je šamarao po licu i svirao nam po rebrima, no nismo se dali, odlučni da osvojimo Uspavanog Diva (i putem smo vidjeli obitelj s malom djecom kako hoda bez problema pa nismo htjeli ispast pi***). Nakon osvajanja vrha i žigsanja, uslijedilo je sada već tradicionalno fotografiranje. Neka, zaslužili smo.
Vratili smo se u planinarski dom gdje su nas dočekali naši vjerni ruksaci, prenatrpani sendvičima i pivama te je krenula gozba. U domu je bilo toplo i divno te smo poželjeli ostati. Teško nam je pao povratak na hladnoću, a posebice piškenje u vjetar. Vrhovi krošnja su nam šuštali nad glavama, a vještice su bacile neke čini da nam se bus čini sve dalje. Ipak, stisnuli smo zube i pobjedili. Dokopali smo se busa, istegnuli se kao mačke, obukli suhe čarape te sretno zasjeli u bus. U Zagrebu nas je dočekalo cmoljavo vrijeme, ali mi smo ipak bili zadovoljni uspješno odrađenim izletom i novim žigom.
Autor: N.B.