16.10.2022.
Kroz ovih nekoliko tjedana polazak u 6 je opcija koje se pribojavam, 7 mi je postalo normalno, a 8 je bio jednokratni zgoditak na lutriji. Bjelolasica uz šugavu prognozu nudi za početak neki relativno „normalni“ polazak – krećemo u 7 s Lisinskog. U poticajnom mailu ohrabrenja Zoran nam kaže da idemo „…jer se neće uvijek hodati po suncu dok nas duga prati i ptice nam pjevaju “I would walk 500 miles…” 🙂 Isto tako, valja i te kabanice koje ste kupili upotrijebiti više, bzvz da su uvijek u ruksaku neiskorištene. Šteta novaca.“ Okeeeeej, idem, šta ću sad. Odustajanje samo zbog prognoze ne dolazi mi u obzir unatoč privlačnosti ideje da vikend provedem na kauču s dekom preko glave. I još kaže „…probudite svoj avanturisički duh i ajmo na Bjelolasicu, bit će show :)“. Dobro, ovo mi je preveliki zalogaj. Probudila se jesam, a avanturistički duh – to nemam pojma di je. Nisam školovala. Ono što doduše puno bolje znam je kako uz jedan veliki zadatak, dodati sebi još jedan. Ovaj put biram odlazak autom od doma do Paromlina – moj osobni adrenalinski park od cca 9 minuta vožnje tijekom koje mi klecaju koljena više nego za vrijeme hodanja po hrptu Veliki kabel – Vickov stup. Hm, možda ipak taj moj avanturistički duh negdje postoji? Ako je to istina, onda je definitivno u nekom čudnom agregatnom stanju…
Enivej, uz ludu i nezaboravnu vožnju dolazim na knap pred bus i ubrzo krećemo. Vrijeme je izrazito poticajno. Permanentna kišica, magla i hladnoća. Šta-je-meni-ovo-trebalo mantra vrti mi se u glavi na repeat. Vozimo se prema Begovom Razdolju i u nekom trenutku čak se vidi nešto oko autobusa. Romantični prikazi šumskih proplanaka i kao neko sunce. Ma eto, diže se ta magla i možda ipak bude lijepo.
kako god okreneš 
mutno
A ne baš. To razmišljanje traje maks par minuta i onda opet ulazimo u područje „vidi kako se ništa ne vidi“ koje će nas pratiti većinu ovog dana. Šta-je-meni-ovo-trebalo uključuje se ponovno. Još pišem izvještaj…. Joooj kako ću o OVOME pisati izvještaj!?? Stižemo u Begovo Razdolje oko 9h kod nekog ugostiteljskog objekta koji naravno ne radi. To se već formira u tradiciju ovih izleta. Presvlačenje, maskiranje u kabanice, piš pauza uz živicu iza crkve. Šarmantno.
Makadam, makadam, makadam. Magla, kiša, pa onda kad to nije dovoljno i malo vjetra. Promatram formacije kapljica na kabanicama ispred sebe. Jedna ruka, noga, udah, druga ruka, noga, izdah. Pa opet. Šta-je-meni-ovo-trebalo buka u glavi. A čujem da nije moja glava jedina koja tako odzvanja. „Koliko se ono izleta može propustiti? E, pa baš smo mogli ovaj izbjeći…“ Jedna ruka, noga, udah, druga ruka, noga, izdah. Bavim se dubokim razmišljanjima – „Je li ovo makadam? Ili samo neko blato s malo nasutog kamenja? Kakav auto moraš imati za voziti ovuda? Može li se to uopće? Ako ne može, zašto onda ovo izgleda kao cesta? Koja je uopće definicija makadama? Ima onaj jedan kod Vranskog jezera koji je skoro kao cesta jer je zemlja dobro nabijena. Ovdje baš i nije tako…Hm…“ I tako… Kilometri nekako idu, šuma je postojano sablasna. Pauza na nekom raskrižju. Hrana, voda, kišna piškenja, presvlačenja.
Idemo dalje. Ulazimo u šumu, počinje uspon. Strateški se pozicioniram što bliže izvidnici. Želim svježe blato pod nogama. Postaje zanimljivije. Kako su super ti štapovi! U početku sam se blesavo osjećala s njima, ali sad sam ih baš zavoljela. S kabanicom je ipak malo drugačija situacija. Pleše oko mene bez pitanja, uvija se i zaklanja mi konfiguracije zemlje, blata, lišća, kamenja pod nogama. Opreznija sam u biranju koraka. I sporija. Kočim kolonu iza sebe, vježbam strpljenje. Prema sebi i svom tempu i ideji da ostali moraju čekati zbog mene. Ok je da sam tu gdje jesam.
sreća 
i šuma isto
Šuma postaje sve ljepša i ljepša. Magla joj dobro stoji. Gubimo se i pronalazimo. Nisam sigurna šta sve osjećam. Trema, uzbuđenje, strah, sreća. Sve skupa zajedno. Čekamo se pred vrh i konačno taj veličanstveni trenutak mjesta s pečatom. Ne mogu se uz vjetar i maglu baviti pričama kako se inače vidi more. Aha, moš’ mislit! I Italija, vjerojatno, Dinara i Alpe… Ma ono i da se Mont Everest vidi tako mi je svejedno. Gnječim pečat i smijem se sama sebi koliko mi se sviđa to što apsolutno ništa ne vidim. Bilo šta drugo zapravo ne bi imalo smisla na ovaj dan.
Brzinsko slikanje i idemo dalje. Kreće onaj najavljeni show. Valjda je Zoran na to mislio!? Kabanice mlataraju na vjetru, ništa ne čujem, zabijam štapove što dublje u zemlju, gazim najčvršće moguće i grozim se od udara vjetra koji samo što me ne preseli bez moje volje. Dogodilo mi se to već i ne bih opet, hvala. Moj avanturistički duh definitivno ne brije na ovakve adrenalinske šokove. Šta-je-meni-ovo-trebalo opet se javlja. Padaju mi na pamet svi ti izvještaj u kojima se jutarnje šta-je-meni-ovo-trebalo transformiralo tijekom izleta u neke fantastične uvide i hvalospjeve planinarenju. Ovo NEĆE biti ta vrsta izvještaja! Trovremenski Taft je zacementirao ideju, misao je postojana. Odhodat ću ovo danas i oko 9 biti doma i to je to. Koliko je to ono još vremena? Kilometara?
Vidim druge kako trče i zabavno im je. Zavidim im. Još jače zabadam štapove u zemlju. Gledam da ne zaglavim s njima negdje između kamenja pa da mi se ne obije o glavu to sigurnosno ponašanje. Gubi mi se slika ljudi ispred mene u magli ali trag puta pokazuje smjer. Malo zaklona iza hrpta, pa opet promaja i neka spuki stabla uz put. Još malo i tadaaaam – spasenje/sklonište je tu. Na sigurnom duuuuga pauza, stiskavac u skloništu, grijanje i okrijepa. Divnaaa ekipa Izletnika nagradila nas je svatovski – kava, čaj, kuhano vino, naresci – ma spektakl! 😊
S odmakom ušuškana u toplinu skloništa i buku razgovora mislim se kako su mi gotovo simpatični i magla, i kiša, i vjetar i osjećaj izbezumljenosti koji me(nas) pratio na putu do gore. Sve mi se to istovremeno sviđa i potpuno mi je odbojno.
prekrasan pogled u/iz skloništa
S odlaskom iz skloništa dolazi manje zahtjevan dio puta. Magla popušta, skoro i nema kiše, samo malo kapkanja s krošnji. Uvjeti se normaliziraju i postaje običnije. Mogu više sudjelovati u razgovorima i vrijeme brže prolazi. Ostatak izleta mi je stisnut u 7 minuta pamćenja. Šetnjica, pauza kod skloništa s natpisom HERcEG BOSNA i pilom, spomenik smrznutim partizanima, još malo šetanja, iščekivanje sarmi i variva, piva, hrana, bus i opet i sam ispred auta na Paromlinu.
Kaže Ana da izlet nije gotov dok ne dođemo kućama. Eh da, istina. Mene čeka zadnji uspon u povratku. Nakon onog šamaranja vjetrom kroz maglu s vrha do skloništa, ovaj automobilski povratak je čak i ugodan. Tri mini živčana sloma tijekom desetominutnog parkiranja ispred kuće i auto je unutar bijelih crta a ja konačno jaaakooo blizu kauča. I sad mi je smješno, jer nakon izbezumljenosti, nevjerice i svih tih šta-je-meni-ovo-trebalo pogleda u magli nekako sam ipak sretna. Koliko god da me nahrane idilična planinarenja u kojima naplatim uloženi trud ludim prizorima i pogledima „do Italije“, hranjivo mi je i iskustvo planinarenja u (najblaže rečeno) suboptimalnim uvjetima. Upoznajem tako neke druge slojeve izdržljivosti i povjerenja u sebe, grupu, voditelje. A to mi je baš trebalo. Više nego prekrasan pogled.
Suma sumarum, bilo je zanimljivo, bilo mi je čak i lijepo. I ne bih opet. Bar ne neko vrijeme. Kad budem opet trebala, znam da neke odgovore mogu pronaći i u magli.
Autorica: M.Š.
Bjelolasica tragovima mrvica – Gastrovodič
prva hranjiva stvar toga dana pojedena je malo nakon polaska a prije nego što smo nadoknadili sat sna u
6:58 sendvič sa šunkom i sirom uz malo maslaca, salate, po izboru avokada – dosta zadovoljan izborom.
8:53 jogurt sa žitaricama – dosta dobro, iako nisam sve odmah uspio popiti jer smo stigli i morali krenuti.
prošlo mi je glavom tad da bi bilo nešto pametnije da sam naprosto sam izmiješao jogurt i žitarice u taperveru, uz možda malo naribane jabuke i nasjeckanih badema, kako će mi koji tjedan kasnije predložiti anamarija.
mislim da se u 9:29 dogodio prvi službeni spomen hrane među grupom – ne mogu znati što su ostali jeli i jesu li i kada su jeli, ali mi se činilo malo ranim za takve izjave.
9:57 čokoladica sa žitaricama ili energetski gel – odlučio se za energetski gel. zaboravljivo, kažu korisno. ne znam odrediti koliko mi je stvarno odbojan taj viskozni okus meda.
10:44 kockica tamne čokolade – van konkurencije. kad se zalijepi za nepce i pusti svoju slatku gorku notu, nema bolje.
12:14 pločica od žitarica s čokoladom – stvarno ništa posebno, zaobići. bili smo dosta blizu vrha, što uz svu maglu i nije puno obećavalo.
13:08 sendvič, sada od tamnog kruha – salata, avokado, šunka, sir, humus, trebao sam i jabuku. uvijek pobjednik. dobar drug za dobro okruženje toplog skloništa. nije mi se ništa osušilo.
to sam pojeo nakon vrha i vjetra i magle i kiše.
13:19 bile su tu i mandarine (hvala karlu) i jako puno drugih stvari koje su drugi konzumirali. nisam dokumentirao jedan keks domaćice, ali se dobro slagao s citrusom. ništa mi se još nije osušilo.
13:43 bilo je i kave koje su pripremili pd izletnici (hvala izletnicima), srećica za sve. mislim da su drugi pili nekakvo vino ili čaj s rumom, ali ništa mi nije bilo tako napeto kao ta lagana tekuća toplina kofeina.
već smo dobrano odmakli prije nego što sam od marina dobio datulju.
15:30 (mada je fotografija od 16:58, kada sam dobio drugu datulju) zaboravim uvijek koliko su i one fine. ovo smo već bili na matić poljani, vrijeme se lagano razbistrilo, taman da napravimo još jednu pauzu za brzi snack. tu su svi izvadili voće i kekse, ali meni nije bilo do puno hrane. obećali su sarmu u planinarskom domu do kojeg sam pokušavao skužiti udaljenost.
gumeni mi je bombon dao karlo nekad u 15:48 i htio sam ga zabilježiti u (ne)prirodnom habitatu.
umolio sam keks od anamarije, keks je u 17:00 glumilo sunce na zalasku, pojeo sam ga. nisam znao koliko još do planinarskog doma.
uslijedilo je i nešto nara koji sam očistio večer prije i koji nije oduševio apsolutno nikoga kome sam dao.
nije više preostalo puno i u 17:51 bili smo u domu i čekali red za ogromnu sarmu. tad sam svukao sa sebe sve i sve je bilo natopljeno mojim znojem (ili vlagom, stopili se u jedno), zato je dobro bilo dolaziti sebi u pamučnoj odjeći.
red je išao sporo, ali sarma je bila zaista ogromna i fina. zadovoljan sam pojedenim za grand finale našeg izleta. no ovdje sam pozirao sa štrudlom koju su mnogi uzeli i hvalili. mada, iskreno, nikad mi nisu bile prejasne – za tako vizualno ružan desert dosta su popularne? podvest ćemo to pod kulturološke razlike.
nisam apsolutno ništa jeo do povratka u zagreb. tad je uslijedila domaća juha od buče koju je vrijedno pripremio tijan. uz nju sam stigao promisliti o svim sastojcima i hranama unesenima u moj organizam tijekom dugog dana, pokušati smisliti top-listu, ali jedino do čega sam došao jest. da je jest. jer hrana zaista spaja ljude. svakako mnogo više nego životinje.
a sudeći po svemu, ljude spaja i šah koji se neobjašnjivom brzinom odigravao na stolu na kojoj su se domaloprije udisale sarme – s navučenim čeonim lampama. ne sjećam se tko je pobijedio, možda odgovor leži u floskuli da su bitna putovanja, a ne vrhovi.
Autor: M.F.
Vikend je došao, vrijeme je za još jedan izlet, ovaj put na Bjelolasicu, tako da buđenje će morati biti rano ujutro. Dan prije izleta (subota), spremam ruksak i gledam informaciju kada je organizirano vrijeme izleta – „6:45h okupljanje, polazak u 7h”. Kažem si ok, probudit ću se u mrklom mraku i biti na mjestu okupljanja u to vrijeme, jer to mi je sada već potpuno normalno. Dan izleta Spakiran, naspavan i spreman za izazove najavljene za ovaj izlet, stižem do mjesta okupljanja malo iza 7h, gdje nas čeka autobus.
Krećemo u 7:05h, i čeka nas oko 2 sata vožnje do odredišta.
Sunce počinje izlaziti tijekom vožnje i to nam omogućava pogled na prekrasnu okolinu kroz koju idemo, prolazimo kroz Karlovac, Bosiljevo, Vrbovsko, Ravnu Goru.
Naše odredište je selo Begovo Razdolje, da dođemo do njega autobusom morali smo se dosta dugo uspinjati. Dobivamo informacije o selu do kojeg idemo od našeg vodiča, i saznajemo da je Begovo Razdolje naselje s najvišom nadmorskom visinom u Hrvatskoj i to od 1060 metara. Svi smo impresionirani ovom činjenicom dok se uspinjemo sve više i više do našeg odredišta i dok istovremeno uživamo u prekrasnom pogledu na brda i planine, okolna sela i šume prekrivene maglom.
Stižemo na naše odredište selo Begovo Razdolje. Upozoreni smo od naših iskusnih vodiča da će možda biti kiše i da ponesemo svi kabanice i naravno da su naši vodiči bili u pravu kao i uvijek dosad. Izlazimo iz busa, kiša baš tad počinje, vadimo kabanice i oblačimo gojzerice hitro, stavljamo ruksake, neki uzimaju štapove za hodanje, kape, rukavice, dakle svu zaštitu protiv prirodnih nepogoda, koju smo ponijeli na ovaj izlet, jer znamo da nas čeka dug i naporan hod do našeg krajnjeg odredišta i da je važno da budemo suhi cijelim putem što bolje možemo si omogućiti.
Gojzerice su obučene, teški ruksak je na leđima, kabanica mi ograničava pokrete, osvrćem se oko sebe da se upoznam s okolinom u kojoj sam, i malo dalje ugledam malu seosku crkvu Begovog Razdolja i spoznajem da je to crkva na najvišoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj, prelijepa je, slikam je.
Nadalje, vidim izvidnicu našeg izleta kako se u kutu štiti od kiše i blagog vjetra i kako se marljivo priprema, proučava karte i mape, s kompasom jer ima zadatak da nas zadanom rutom vodiča dovedu do skloništa Jakoba Mihelčića sa što manje devijacija u ruti.
Izvidnica ide prva, svi ostali prate je laganim tempom sigurni da će nas dovesti do vrha Bjelolasice i skloništa, mi ih samo moramo pratiti i putem uživati u pogledu na prekrasnu okolinu.
Put počinje po cesti u spomenutom selu, polako se privikavamo na hodanje po kiši.
Izlazimo iz sela, nastavljamo hodati makadamom, tata počinje uspon i sada postaje malo teže hodati i postaje vruće.
Tu i tamo nastanu mali zastoji, izvidnica istražuje kojim putem trebamo ići. Kad-tad odlučeno je da se sada ide kroz šumu i svi radosno odobravamo taj put, zbog prestanka hodanja po makadamu.
Nakon hodanja po makadamu i po utabanim šumskim putevima približavamo se vrhu. Bar sam tako mislio, a onda dolazimo do ključnog čvorišta i tu svi već znamo kojim putem moramo, ide se prema gore, strmim putem, kroz šumu sve dok nestignemo na vrh.
Put nam sada definitivno postaje teži, sve strmiji, lišće vlažno, a ispod lišća kamenje koje je sklisko čak i za naše moćne gojzerice. Pa smo pažljiviji ali i sporiji što čak i umara lagano.
Nakon jednog sata penjanja, u trenucima na svim četiri, stižemo na Bjelolasicu. Uspjeh. Tada novi izazovi počinju, puše jaki vjetar, ali to nas neće zaustaviti, mi moramo još prohodati do najvišeg vrh Bjelolasice zvan Kula (1534m). Trebamo pečat lupiti u obilaznicu. Nakon 20 minuta borbe sa jakim vjetrom, stižemo do samog vrha.
Na vrhu, vrijeme je za slikanje, brza grupna slika i brzi pogled oko sebe, magla okružuje nas sve, ne vidi se ni 5 metara ispred. Naši vodiči i školarci koju su prije bili na ovom vrhu nas uvjeravaju da su po ljepšem vremenu pogledi s vrha iznimni i da moramo definitivno doći na ljeto.
Nakon tog svi sada imamo isti misiju u planu, sinkronizirani smo, pratimo korak osobe ispred, isti tempo da što prije svi dođemo do skloništa, da se sklonimo od iritantnog i sve intenzivnijeg vjetra.
Slijedi naš dolazak na sklonište Jakoba Mihelčića, sklonište koje PD Izletnik održava. Mjesto koje će sigurno usrećiti mnoge nas.
U skloništu PD Izletnik čeka nas spas, naša ekipa s ugrijanom peći, kuhanim vinom, toplom kavom, čajem s rumom unutra, rakijom, slaninom, kulenom, kobasicom, dobrim društvom…
Imamo jedan sat da se ugrijemo i odmorimo pa nas čeka put nazad, ali nekim drugim putem koji je navodno lakši; kako kažu. Mislim si, moramo se spustiti sada niz Bjelolasicu, sklisko je sigurno a i strmo, kako da to izvedemo lagano?
Popijem kuhano vino (savršeno napravljeno), malo se još ugrijem i pripremam opremu za put.
Odmoreni i ugrijani krećemo se spuštati niz planinu. Magla je još uvijek prisutna, ne popušta, ili smo mi u oblacima, ne znam.
Spuštamo se na glavno čvorište odakle smo i krenuli prema vrhu Bjelolasice.
Svi smo vidljivo umorni nakon spusta. Uzimamo malo duži predah i razgovaramo o svemu što smo iskusili. U nastavku spuštanja očekujemo većinom hod po makadamu i prolaz kroz šumske putove. Nakon dugog hoda, dolazimo do PK Janjčarica, lagani odmor i istražujemo okolo znamenitosti što ima kuća Janjčarica koja je očito napuštena nakon toga krećemo dalje.
Sljedeća značajna lokacija na putu je naš dolazak do Matić poljane – Spomenik „26 smrznutih partizana“. S tog prmatrališta imamo izniman pogled na okolnu šumu, i tu se jednostavno mora malo duža pauza napraviti kako bi se sve zapamtilo. Slikanje obvezno.
Na kraju stižemo do Planinarskog Doma „Bijele stijene“ gdje nas čeka bus, pivo i klopa.
Osvrćem se oko sebe ponovno, na kraju našeg izleta i vidim crkvu (crkva sv. Petra i Pavle) odmah pored PD „Bijele stijene“.
Autor: S.S.