Datum: 02. – 03.10.2021.

Ruta: Šumarska kuća “Stalak”- Kolovratske stijene -Vinište – Klenovica

Istine i laži o KPP–u

Petak prije puta imala sam ogroman otpor od napuštanja Zagreba. Išla bi navečer vani, a sivu subotu provela lijena u krevetu. Vrlo jednostavno. 

Kako uopće da dobro spakiram ruksak sa opremom koju treba teglit cijeli dan? Di si ti krenula? Past će kiša zicer! Prestani kukat, prijavila si se i ideš.

Možda to nisam znala idućih 7 sati, ali istina je da je to bila najbolja odluka prvog vikenda u Oktobru.

Subota. 7am Lisinski. Magla.

10:30 Šumarska kuća Stalak. Magla. Krećemo.

I dalje nisam sigurna da mi ovo danas treba. Vlažno je i prohladno, nikako da se ugrijem i ulovim ritam, šuma ko šuma, a naša Izletnička gusjenica laganim korakom se kreće. 

Gazim, šuškam po lišću, promatram gljive, sređujem misli, čini mi se da počinjem uživat.  Ma znaš šta, odlična mi je ova šuma ko šuma, prvi put sam u njoj. 

Dva ipo sata laganog hoda bez pretjeranog umaranja do zelene šumarske kuće Duliba, prvo stajanje. Laž je da sam se sama udobrovoljila, probilo je i sunce, sad mogu digod mislim si.

Malo odmora i vrijeme je za pokret prema Kolovratskim stijenama. 

Iduća 2ipo sata uživam, pretežito bukova šuma se mijenja, razne gljive su provirile, obraćam pažnju na mirise. Lagana strmina po šumskoj vlaki postaje nakošenija, nisam ni skužila kad evo nas pod stijenama. Kolovratske stijene (1091m) su usamljeni stjenoviti greben na kraju Velike Kapele. Nisu popularne isključivo zato jer je eto njihov brat Bijele i Samarske stijene daleko zgodniji i atraktivniji. Skidamo teške ruksake, Ivana nam pušta divnu muziku, plan je da u razmacima u 5 skupina po 8 ljudi penjemo južni vrh. Sjajno je markiran, četveronoški se veremo po stijenama sa dubokim usjecima i škrapama. Ako ovako nastavimo imam osjećaj da ću završit na plaži. Za par minuta smo gore i WOOW! Pogled je fantastičan, vidi se Goranska šuma, cijela Duliba, nazire se Velebit i more… Svako o svom poslu uživa u pogledu, beskraju i suncu… grupice se izmjenjuju, a moramo i brzo krenuti jer laž je da je cilj blizu… pa da osim fotki ne padne i mrak. Ono što će nas intezivno pratitit ostatak dana počinje ovdje. Mirisi; divlja menta, kopriva, majčina dušica, šipak, ruta, lovor, origano.. Mediteran je sve bliži… 

Hodam u blizini izvidnice, rade vrhunski posao. istina je da sam zahvalna što to nije moj zadatak danas, apsolutno mi odgovara što sam paket i što me izmjene klime i krajolika samo nose… 

Idemo prema Viništu. Pokazat će se kasnije da je apsolutna laž da od stijena do našeg cilja ide samo nizbrdica. Sto put sam se evo popeo.

Podijelili smo se spontano u dvije grupe i sad već hodamo 6 sati…. markacije su sve lošije, neke nas vode i krivo, al izvidnica spašava na vrijeme. 

Lagano smo umorni, imam osjećaj da mi Ana stalno govori još uru ipo i stigli smo, ko kad imaš 6 godina. Oko 16:00 ide stvarno posljednji brežuljak i prešli smo na more. Pravo more, evo ga na dlanu. Nešto u meni se slomilo.

Zapadna strana, zalazak, suludi spektar boja, krš, kamen, polja origana, spržena trava, nenormalni mirisi, divlji konji, nigdje čovjeka. Cure beru sunčanice, kog briga ako ih i ubiju kontaju, cesta savršeno vijuga ( da nisam u ulozil planinara došla bi tu na Choperu ). Ispred nas Krk, Prvić, Grgur… Idemo prema Kiti, Kita ovo, Kita ono… sto nekih fora, baš me briga. Istina je da je ovo najbolja stvar koja mi se mogla dogodit. I to ne samo danas. Upravo sam iz Kanade prešla na Siciliju. Na noge.

Kolektivno hiperventiliramo, al smo i umorni, hoćemo tu kuću Anke Komadine na Viništu više nego išta. 

Ana ovaj put govori eto nas za pet minuta, nije laž. Ne znam na sat, ulazimo u napušteno selo, neki puteljci vode nas nizbrdo, noge mi se zapliću, ne znam ko mi glavu nosi, a skoro sa sobom nosim predivnu konjsku lubanju u jednom komadu. Tajana se dere baci je, pčele i svjezi sač su unutra. Bacam glavu, čujem neku muziku. Country. 19:10 je. Stigli smo. Predivna kuća, dvorište na dvije etaže, travica održavana, teško imanje. Na brzinke tražimo mjesto za šator. Mislim da smo za 15min cimerica i ja digle kuću putujuću, obavile preobuku i higijenu, stale na poziciju za gemišt i grah. Edina i Košarić su nas dočekali ko da oduvijek žive tamo, prsli smo od sreće. Saznala sam da je baka Anka bila posljednji stanovnik sela, njene fotografije su tamo, kuću je ostavila planinarima, oni je održavaju, predivna priča. Saznala sam i da se tu nalazi najuži planinski prag između kontinentalne Panonije i primorskog Mediterana.

Najeli smo se, pekao se i vagon palačinki. U 21:15 gledajući u zvjezdano nebo bez ikakvog svjetlosnog zagađenja pomislih da je vrijeme za spavanje. Kakav sam ja karakter. Pola 3 ujutro je, popili smo kantu gemišta, Tonija je otpjevala sve hitove na mikrofon, Anu i Ivanu sam sasvim slučajno digla na noge da plešu na Kalašnjikov. Koreografiju neku imaju u malom prstu. Ako su u fušu prije Izletnika bile prateće plesačice od Beyonce to mi nisu rekle. 

Bilo kako bilo potjerali su nas leć. Rehidromix- Magnezij- Kafetin. Ćorka.

Nakon buđenja, kave, doručka, izležavanja na livadi i sitne radne akcije prenošenja drva srušili smo šatore i krenuli put Klenovice. U glavi mi zvoni, vruće ko u loncu, trebam pivo.

Za nekih 45min smo se spustili, potrpali stvari u bus i otišli na ručak. Prvi red do mora, posljednje kupanje ove sezone. Laž je da je moreu Klenovici zagađeno i prehladno. Tijelo mi se zahvalilo i odjavilo. Organizatorima kapa do poda, istina je da nisam dugo imala ovako nepredvediv vikend.

Popizdila bi da sam ostala u Zagrebu.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Autor: J.M.

PlaŠko 3. izlet – Vinište

Naša dvodnevna avantura šatoriranja započela je okupljanjem kod Lisinskog u 7:00. Do točke polaska vozili smo se cca 2 sata i putem smo “pozdravili uspavanog diva” (Klek) kojeg smo posjetili prošli vikend. Nakon što smo se iskrcali iz autobusa i uzeli svoje ruksake (koji su bili popriličan teret jer smo  nosili osim standardno vode, hrane, rezervne odjeće tu su bile još i vreće za spavanje te satori- zvijezde ovog izleta ), odradili smo zagrijavanje da pripremimo tijelo za napor i 8 sati hodanja. Emil nas je sve lijepo zagrijao te smo stavili ruksake na leđa i krenuli u boj. Staza je bila poprilično lagana, no teret na leđima ju je otežao 100% i prvih sat vremena sam samo razmišljala kako će moja ramena izdržati. Srećom “metla” ovoga izleta, Emil 😀 je uočio da sam si krivo namjestila ruksak te mi je pomogao da ga poštelam i tada sam mogla uživati u hodanju ( dobronamjeran savjet: pakirajte ruksak po pravilima i pitajte iskusnije da provjere jeste li dobro namjestili ruksak!). Kao što sam već spomenula ruta nije bila teška, no uspon do Kolovratskih stijena je dosta strm, naporan i štapovi su itekako poželjni, te sam uspon traje cca 30 minuta. Kolovratske stijene možda izgledaju izazovno, no treba skupiti hrabrosti i popesti se na vrh jer osjećaj je neopisiv.

• 

• 

Nakon što smo po grupama savladali Kolovratske stijene zaputili smo se na Vinište, do tamo nam je trebalo 4 sata od najavljenih 8 sati hodanja. Ostatak puta je bio lagan, kroz šumu i pucketanje granja pod gojzama. Plan je bio da za dana stignemo na Vinište i složimo šatore, no došli smo u sami sumrak i putem uživali u predivnom zalasku sunca.

Čim smo stigli na Vinište Goran nam je dao uputstva kako da se ponašamo i na što sve trebamo obratiti pažnju te smo se bacilli na slaganje. Kada smo si osigurali smještaj smjestili smo se za stol i uživali u zasluženom grahu s kobasicama koji je savršeno pasao. Nakon večere krenuo je pravi tulum koji se pretvorio u fiktivnu svadbu 😀 i trajao je do dugo u noć.

Spavanje u šatoru nije strašno no meni je bilo užasno hladno i jedva sam se uspjela ugrijati, tako da sam ulovila samo par sati sna no Vinište je zaista čarobno mjesto i njegova energija te preuzme i nema umora 😀

Ujutro su nas dočekali vrući čaj i kava, i nakon uživanja u jutarnjim ritualima, raspremili smo šatore i odradili mini akciju iznenađenja- pripremanje drva :D. Kad se male ruke slože, sve se može.

Ostavili smo Vinište lijepo i netaknuto iako nas je bila cijela četa 😀 😀

U podne je zasvirala Walk of life i to nam je bio znak da je vrijeme za polazak. Pozdravili smo ekipu koja nas je dočekala i zaputili se prema Klenovici. Spust do Klenoviceje trajao sat vremena i tu je staza bila izazovna, puno kamenja, granje koje grebe i šiba sa svih strana te smo tu najbolje dobili dojam kada nam je Predsjednik rekao da ako imaš stvari izvan ruksaka da imaš premali ruksak- sveee što nije unutra zapinje tako da zaista treba paziti na odabir opreme!

U prekrasnoj Klenovici nas je dočekao autobus i tu smo ostavili stvari i zaputili se neki na ručak neki na kupanje 😀

Par sati uživanja u mirisu mora i zvuku valova napunilo nam je baterije za novi tjedan pred nama te smo u 15:30 krenuli za Zagreb. Vrlo brzo nas je sve savladao umor i cijeli bus je spavao. Oko 18:30 smo stigli u Zagreb, pozdravili se i zaputili neki u Cug neki doma.

Iskreno, još na početku školice rekla sam da je Vinište jedini izlet na koji neću ići i neopisivo mi je drago da sam se predomislila!! Bilo je predivno, izazovno, zanimljivo, zabavno, sjajno organizirano ma sveee naj!!!! Čak ću i smrzavanje u šatoru pamtiti s veseljem. Vinište je zaista čarobno, i cijeli izglet i ekipa su čarobni. Dobijete li priliku otići tamo, objeručke prihvatite!!!

Autor: K.Z.

Život ili smrt

Budilica je zazvonila u 5.50 h, a ja sam se začuđena vlastitom naspavanošću brzo dala u posljednje, ali ne manje bitno punjenje ruksaka – svježim sendvičima. Nakon toga više ništa nije moglo stati u njega. U 6.50 h stigli smo na parking kod Lisinskog gdje nas je čekao autobus i uzbuđeno društvo u šarolikoj planinarskoj opremi. Oko pola sata smo pričekali zaspalog planinara te se zatim ukrcali u autobus i otplovili u pustolovinu. Prva točka puta i posljednja poveznica s civilizacijom (do idućeg dana) bila je šumarska kuća „Stalak“ ( 752 mnv ) na kojoj je prikladno bila izgrafitirana riječ death. Malo smo se zagrijali  i zatim, kao da idemo u običnu šetnju, zaputili u šumu u smjeru jugozapada na stazu Stalak- Kolovratske stijene. Početak puta je bio baš prikladan za lagano razbuđivanje, prilično ravan teren, taman da se naviknemo hodati s velikim teretom ( šatorima i vrećama za spavanje).

Magla koja nas je dočekala na početku puta lagano se raščistila. Osmjehnulo nam se sunce i ugodno vrijeme koje nas je nastavilo pratiti kroz oba dana. Prvu četvrtinu puta smo se dosta spuštali što me malo brinulo jer sam se pitala kakav će to onda biti uspon. Bez većih problema stigli smo do prve stanice – Dulibe.

Tamo smo imali polusatnu stanku za dolaženje k sebi i tankanje hranom i pićem. Kad su naši vrli vođe procijenili da nam je bilo dosta prilično naglo dali smo se u jedan kratak, ali prilično strm uspon. Za tu priliku bilo je sjajno imati štap kao potporu.

Tu su više nitko nije trošio snagu na čavrljanje, svak se bavio vlastitim preživljavanjem. Ili sam to bila samo ja, a druge nisam ni doživljavala? Usponu se nazirao kraj kada smo ugledali bijele stijene kako se probijaju kroz gustu paprat i crnogoricu. Stigli smo, poskidali ruksake sa sebe i dobili uputu da idemo u 5 grupa – u svakoj po jedna izvidnica. Ja sam se odlučila da ću ići u onu 4. jer sam se do tad mogla lijepo odmoriti. Vrijeme je prolazilo, a tek je na red došla 3. izvidnica. Postala sam malo nestrpljiva jer je bilo očito da je gore jako lijepo. Kad smo napokon došli na red razveselila sam se veranju uz velike stijene jer je to bio predah od lišća, zemlje i blata. Vrh( 1090 mnv ) i pogled s njega bio je poklon umornom tijelu i osnažio mi je duh. Tamo negdje u daljini, iza sedam gora naziralo se ono prvo more.

Dalek je put bio pred nama. Malo smo se nasunčali, pofotkali i spustili nazad pod krošnje. Došao je trenutak da krenemo dalje, do Kolovratskih smo hodali oko 4 sata, a neko je rekao da je to bila otprilike polovica puta. Pomislila sam da je to izdrživo. Staza kojom smo dalje krenuli je staza Kolovratske stijene –Vinište.

Krenulo je duuugo spuštanje, toliko dugo da smo iz crnogorice, prešli u listopadnu šumu, naišli i na jednu asfaltiranu cestu te se na kraju spustili u zelenu dolinu prekrivenu livadama. To je bio prvi otvoreni vidik nakon Kolovratskih stijena. Godio je očima. Malo smo se pričekali jer je slijedio konačni uspon prije izlaska na morsku stranu. Taj uspon nam je razdvojio grupu u dvije. Bio je naporan najviše zbog toga što smo već bili prilično umorni. Negdje na samoj polovici ostala sam s dijelom izvidnice čekati onu sporiju grupu i to čekanje me iskreno spasilo jer sam se dobila nazad i nastavila dalje laganijim tempom. Misao koja mi se tijekom cijelog puta vrzmala po glavi kad god mi je bilo teško bila je izbjeglička kriza i slike ljudi kako dugo i naporno koračaju u nepoznato. Nekako mi je nakon toga svaki put bilo malo lakše. Ipak je ovo samo zabava. Na vrhu uspona čekao nas je prvi dio grupe. Odlučila sam da ću dalje ipak ići s njima da nađem dobro mjesto za podignuti šator. Pozdravili smo se na rastanku i krenuli dalje.

Nakon otprilike 5 minuta hoda isplatila se sva muka ovog intenzivnog izleta, pozdravljalo nas je sjajno more sa svim svojim otocima. Krk je bio najglasniji. Dolje u daljini nazirala se Crikvenica, a zrak su krasili poznati mediteranski miomirisi. Raslinje je bilo potpuno drugačije, golo i prekriveno kamenim plaštom, s makijom i suhom srednje visokom travom. Put je postao kozji. Veselila sam se svakom grmu šipurka jer su plodovi već bili zreli za jest. Prizor je bio zaista veličanstven.

Sunce je padalo sve niže, do mraka je bilo malo vremena. Opet smo se spuštali i spuštali po stjenovitim puteljcima. Put su nam ukrasile velike sunčanice koje su izazvale pomamu među dijelom planinara. Pobrali smo dio i nastavili dalje punih ruku. Moj drveni štap mi više nije trebao. Postajala sam sve nestrpljivija, bilo mi je dosta hodanja, a ponajviše mi je bilo dosta spuštanja i teških gojzerica na nogama. Po putu smo sreli par životinjskih kostura i krdo divljih (živih) konja na obližnjem proplanku. Posljednji put smo pričekali sporiju grupu uživajući u pogledu i zrakama sunca.

Zadnji dio puta vijugao je kroz šikaru. Šumicom je odjeknula vatrogasna sirena odajući nam lokaciju i blizinu našeg cilja. Došli smo na Vinište ( 300 mnv ) i istog trena krenuli s ozbiljnom radnom akcijom – postavljanjem šatora! Izabrala sam mjesto i u iščekivanju drugog dijela šatora koji je zaostao u sporijoj grupi krenula pomagati u kroćenju šatorskih šipki i klinova. Kad se spustio mrak došao je i moj šator. Složili smo ga jako brzo i razveselili se našim novim domom. Činio se kao divno i sigurno prenoćište. Pohrlili smo na večeru gdje se naravno dijelio gras s kobasom. Jedan grah i dvije palačinke kasnije bili smo siti i veseli. Počeo je tulum koji je potrajao do duboko u noć.

Spavanje u šatoru prošlo je uglavnom dobro, malo nas je mučila dvostruka vreća jer nam se svako malo ušuljao friški zrak. Međutim uspjeli smo se lijepo naspavati i probudili se odmorni oko 8 ujutro. Kad sam provirila van neki šatoraši su se već bili spakirali. Najteže je bilo u polu klečećem položaju odjenuti odjeću za novi dan. Šator smo spakirali za tren i obasjani suncem krenuli pohati one nastradale sunčanice. Bile su najfinije koje sam ikada jela. Stvarno sam se obilno najela što se popodne ispostavilo kao velika sreća.

Kao zagrijavanje poslužila je radna akcija prenošenja trupaca za potpalu vatre u vlakić formaciji. Kad se male ruke slože- sve se može, sve se može! Bližilo se 12 h i vrijeme polaska za Klenovicu. Opet smo podijeljeni u dvije grupe. Ostala sam sa sporijom. Velik dio puta zaigrano je vrludao niskim šumarkom. Bio je još uži nego svi jučerašnji. Štapovi su na ovoj ruti bi samo smetnja. Spuštali smo se oko 1.30 h i kroz ‘slavoluk pobjede’ prodrli u Klenovicu. Tamo nas je čekao naš dragi autobus. Presvukli smo se i dobili slobodno vrijeme.

Kratko smo uživali na plaži nećkajući se oko kupanja te na kraju popustili gladi i zaputili u restoran Nautilus. Ako je nešto bilo ozbiljno loše na ovom dvodnevnom izletu, onda je to bio ovaj restoran. Iznimno loša i klasično preskupa hrana. Bilo mi je jako drago što sam ujutro pohala sunčanice! Oko 16 h smo se poput oseke povukli nazad u autobus i prepuni dojmova, otplovili nazad za Zagreb. Svi smo zaspali.

Autor: N.U.

Vinište

Nekoliko izleta već je iza nas prije nego smo krenuli put Kolovratskih stijena.

Ton budilice odzvanja prije svitanja. Prodoran zvuk koji stvara nelagodu. Ne želim ustati. Polazak je dogovoren iz Zagreba u 7h iz Trnjanske ulice, iza KD Vatroslava Lisinskog. U glavi se javljaju uvijek iste misli. Moram li ići? Istina je da ne moram, ali ipak ustajem. Do točke kretanja pješačenja slijedi dvosatna vožnja autobusom. Malo vremena za sabrati misli i pripremiti se za avanturu.

U 10:30h dolazimo do planinarske kuće Stalak (nadmorska visina 1046 m), velika šumarska lugarnica na staroj Rudolfinskoj cesti Jasenak – Novi Vinodolski, 13,6 km od Jasenka, a 30 km od Novog Vinodolskog.

Po izlasku iz autobusa naša ne tako mala grupica od 50-tak ljudi kreće na razgibavanje. Nakon zagrijavanja slijedi završno spremanje naprtnjača i polako krećemo. Put nije zahtijevan. Ispred nas blijede ostatci magle hladnog rujanskog jutra. Lišće je prekrilo pod. Osjeća se nelagodan miris truleži.

Nakon pola sata hoda težina naprtnjače počinje stvarati nemilosrdne bolove u leđima. Sunce se  polako probija kroz krošnje. Neobično je jaka toplina njegovih zraka. Očito je da ovim putem ne prolazi mnogo prolaznika. Staze nisu vidljive, a izvidnica odgovorna za smjer našeg kretanja teško, ali na našu sreću uspješno pronalazi markacije.

Nakon dva i pol sata hoda stižemo do šumarske kuće Duliba. Slijedi kratak odmor. Planinarsko sklonište Duliba (nadmorska visina 750 m) nalazi se podno Ričićkog bila i Kolovratskih stijena. Kuća zelene boje koju planinari nazivaju i Zelena kuća zapravo je napuštena šumarska lugarnica dana planinarima na korištenje.

Nastavljamo putem koji nas nakon dvosatnog hoda dovodi podno Kolovratskih stijena. Na stijene se penjemo u grupama od po 8 ljudi. Stijene se pružaju južno od Samarskih i Bijelih stijena, kao osamljen greben na samome rubu Velike Kapele. Stjenoviti vršni dio grebena dugačak je 1 km. Sastoji se od dva kamenita vrha koji izviru iz šume. Zapadni je visok 1099 m, a istočni 1090 m koji je obilježen kao kontrolna točka HPO-a i na koji vodi markirana staza. Penjemo se na istočni vrh. Pogled je predivan. Nepregledne planine i brežuljci, mirnoća mora i miris mente. Dovoljno je 10 minuta i svima nam je kristalno jasno zašto ulažemo sav taj napor kako bi došli do ove odredišne točke. Zadovoljstvo postignutim je nemjerljivo.

Čeka nas još četverosatni hod do mjesta našeg prenoćišta. U zraku se sve više osjećaju mirisi mediteranskog bilja. Staza se preobražava iz šumskog puta u kameniti livadni put. Polako se približava zalazak sunca. U daljini pučina mora zauzima sve veću površinu dok nepregledne primorske livade sakrivaju obrise divljih konja koji neometano uživaju u istom prizoru kao i mi. Kraj dana dovodi nas do Viništa. Vinište (nadmorska visina 300 m)  je stara kamenita kuća Anke Komadine, posljednje stanovnice tog malog napuštenog zaselka iznad Klenovice. Kuća je 1981. godine dana na korištenje planinarskim društvima Vihor i Kapela. 1989. godine radnim akcijama dograđen je dio kuće, obnovljen krov i uređena prizemna prostorija.

Zvjezdano nebo nadvilo  se nad postavljene šatore. Nakon večere i malo zabave vrijeme je za zasluženi odmor.

Nedjeljno jutro rezervirano je za uživanje na suncu uz nezaobilaznu kavu i čaj. Slijedi ne tako zahtijevan spust do Klenovice u trajanju od sat vremena, ručak i povratak u Zagreb.

Svi znamo da je svaki proces težak, ali nagrada je uistinu neprocjenjiva. I kako onda završiti nego riječima planinara:

„Sjedimo na toj gomili složenoj nenadmašivim prirodnim silama, koje u promatrača pobuđuju istodobno strah i divljenje i gledamo preko zelenih glavica Kapelske prašume, koja se širi kroz ogromne površine, a u kojoj vlada grobna tišina i pustinjski mir.“ – Dr. Josip Poljak (Hrvatski planinar, 1933.)

Autor: M.K.