Autor: D.M.

8 vikenda, 8 izleta. Ukupno 60ak sati hodanja, 120 prehodanih kilometara i 6500 metara savladanog uspona. Uz izlete, bilo je tu i 10+ predavanja / radionica koje su se održavale srijedom.

Odluku da upišem planinarsku školu donio sam praktički istovremeno kada i odluku da se učlanim u neko planinarsko društvo. Bijaše to još tamo daleke 2019. Nakon povremenih odlazaka u planine sa prijateljima / poznanicima, shvatio sam da postaje sve teže skupiti ljude za takvu aktivnost. Osim toga, postajalo je sve teže naći neko novo (provjereno) zanimljivo odredište i organizirati iole ozbiljniji izlet u manjem krugu ljudi. I tako sam se, zajedno s još jednim svima nam dragim Izletnikom Zoranom, upisao u PD Izletnik početkom 2020. godine. Iako tada nisam imao neku ideju što bi se točno učilo u planinarskoj školi, imao sam želju steći neka nova znanja o planinarenju (kad se time već bavim) na neki strukturirani način. Na žalost (ili na sreću), prva sljedeća planinarska škola je organizirana na jesen 2021. Do tada sam već bio na 15ak izleta u organizaciji PD Izletnika (od kojih sam 2 čak i organizirao), upoznao hrpu super ljudi, posjetio zaista prekrasne vrhove za koje do tada nisam niti znao, prehodao stotine kilometara…i napisao ravno 0 izvještaja…tako da je ovaj osvrt na neki način i pokušaj iskupljenja za izvještaj(e) koje sam do sada propustio napisati.

Nakon mjeseci planiranja planinarske škole, odnosno slušanju o planovima u mom slučaju, napokon je došao i taj dan – otvorene su prijave za PlaŠko2021. Iako sam kao stari član imao prednost pri upisu (zapravo ranije dobivam informaciju da su otvoreni upisi), znajući da je broj polaznika ograničen i osjećajući da bi moglo biti više interesa za školicu nego slobodnih mjesta, brže bolje ostavljam sve što u tom trenu radim i brzinski ispunjavam prijavu za PlaŠko2021. Sretan što su planovi za školu napokon finalizirani i što sam ugrabio mjesto, ostaje samo još dočekati službene upise i početak školice.

Red predavanja, red izleta

PlaŠko2021 avantura je započela prvim predavanjem o osnovnim stvarima vezanim uz planinarenje i već tada se moglo vidjeti koliko truda je uloženo i s koliko ozbiljnosti se pristupilo organiziranju 5. izdanja Izletnikove planinarske škole – slajdovi sa zaista lijepim vizualima, mikrofonski kompleti i ostala oprema koje se ne bi posramile niti poneke konferencije. Uz to je dotegljena i pozamašna količina planinarske opreme, a neki stariji članovi su spremno prihvatili i ulogu manekena za potrebe prezentacije iste školarcima. 

Nakon prvog predavanja uslijedio je i prvi izlet – na većini nam poznato Sljeme. S obzirom da je nas školaraca bilo 60ak na tom izletu, podijeljeni smo u par grupa. Svaka grupa je imala izvidnicu – nekoliko osoba koje su dobile kartu s rutom prije izleta i čija je dužnost bila voditi ostatak grupe po ucrtanoj ruti. Tako sam i ja imao čast biti dio izvidnice u prvoj grupi, kasnije prozvanoj Valjčići po voditelju grupe, a ujedno i našem Predsjedniku Valjku. Već na tom izletu je bilo vidljivo da nitko od školaraca nije zalutao u planinarsko društvo i da će ovo biti jedna poprilično dobra generacija PlaŠkolaraca.

Nakon prvog odrađenog izleta, uslijedila su nova zanimljiva predavanja o orijentaciji i opasnostima u planinama. Svakako ostaje zapamćena važnost usjeverivanja karte, kao i činjenica da nas sve što postoji u prirodi pokušava ubiti. 

Nakon inicijalnog izleta na Sljeme uslijedio je malo zahtjevniji izlet na Klek i posjet Zavičajnom muzeju u Ogulinu. Dosta školaraca, uključujući i mene, je iskoristilo priliku i u muzeju kupilo dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice, tako da smo od tada imali još jednu dodatnu zanimaciju vezanu uz naše planinarenje – skupljanje žigova. Iako nas i dalje ima pozamašan broj (toliki da se na izlet išlo double-deckerom), više nismo podijeljeni u grupe, već svi zajedno hodamo u jednoj većoj grupi.

U trećem tjednu postaje sve jasnije kako školica polagano preuzima život – pranje robe i ostale opreme nakon izleta početkom tjedna, sredina tjedna je rezervirana za predavanja, kraj tjedna za pripremu hrane za izlet i pakiranje ruksaka, te naravno vikend rezerviran za izlet.

Srećom, treći vikend planinarske škole donosi izlet na čarobno Vinište. Mjesto na kojem sam već bio na nekim prijašnjim izletima i više ga pamtim po tulumima do dugo u noć, odlascima (autom) na plažu i kupanju, nego što ga pamtim po nekom velikom hodanju. Ali naravno, ovaj put biti će potrebno pregaziti po koje brdo i prevaliti 20ak kilometara pod punom opremom kako bi došli do odredišta. Puna oprema ovaj put, uz sve ostalo, podrazumijeva i šator, vreću za spavanje i karimat s obzirom da se spava u šatorima.

Prije izleta stalno mislim o tome kako će mi ovaj izlet totalno pokvariti sliku Viništa koju imam u glavi. Tjednima pokušavam, ali ne uspijevam, izlobirati kod nekog od ljudi iz logistike da mi ponese šator direktno do kuće, te mi ne preostaje ništa drugo nego spakirati sve potrebno u ruksak i zajedno sa svim ostalim školarcima laganim tempom preći poprilično dugačak put od unutrašnjosti Gorskog Kotara skoro do mora. Dolazak do kuće u Viništu je meni osobno jedan od najljepših trenutaka cijele školice. Istog trena zaboravljam na poprilično zahtjevan put koji smo prošli. Dolazim do kuće među zadnjim plaškolarcima, taman je onih najljepših par minuta u danu – par minuta do potpunog zalaska sunca, ranije pristigli plaškolarci su već zauzeli svoju parcelu u dvorištu kuće i užurbano slažu šatore. Ja uživam koji trenutak u prizorima koje vidim dok u pozadini svira neka glazba, povremeno isprekidana uputama dragih ljudi iz logistike o tomu gdje se što nalazi, kako što koristiti, što se smije, što se ne smije, …količina pozitivne energije u zraku je nevjerojatna. Zajedno sa Zokijem brzinski (i dalje sporo, ali puno brže u odnosu na Bačić Dulibu) slažem naš šator i odlazim na večeru. Imam osjećaj da ću se srušiti od umora čim nešto pojedem, ali ubrzo nakon večere slijedi, iako najavljeno, potpuno neočekivano iznenađenje – palačinke za sve. Ne jedna, ne dvije, već otprilike po 3 palačinke za svakoga. Možda i više, tko bi brojao. A nas je tamo 50ak. Totalno ludo. U jednom trenu uskačem i ja i pomažem s pečenjem palačinki. Otkrivam da je moguće da jedna osoba istovremeno peče palačinke na 3 tave. Nakon toga svega, nekako više ne osjećam umor. Gemišt po gemišt lagano klizi niz grlo, tulum na Viništu ni ovaj put nije razočarao. Nekako u trenu prolazi vrijeme i polako svi odlazimo u šatore na spavanje. Shvaćam da je Vinište i dalje čarobno. Neovisno o načinu na koji se do njega dođe. 

Valja spomenuti i novu vještinu koju smo stekli na predavanjima i koju ćemo usavršavati sve do kraja školice – vezanje čvorova.

I dalje nastavljamo u jakom ritmu s predavanjima, ali u čast Pečenkijade PlaŠkolarci dobivaju slobodan vikend (osim nas nekoliko koji odlučujemo sudjelovati i na tom ekstra izletu).

Nakon vikenda odmora slijedi Mosor – najudaljenija planina u programu planinarske školice i po mnogočemu drukčiji izlet od dotadašnjih PlaŠko2021 izleta. Stjenovita podloga i poprilično strm teren zahtijevaju povremenu upotrebu ruku prilikom hodanja, te poprilično usporavaju kretanje. Pogotovo kada se krećemo u ovako velikoj grupi kakva smo mi. Srećom, svako malo stanka radi skupljanja grupe je ujedno i prilika za uživanje u pogledima na Split i okolne otoke. Plan je bio dočekati zalazak Sunca na vrhu Ljubljan, ali zalazak dolazi nekako rano, te ga dočekujemo u manjim grupicama negdje na hrptu koji vodi do Ljubljana. Nebitno, jer zalazak je i odavde spektakularan, te uživamo gledajući kako Sunce polako u daljini uranja u more. Naposljetku dolazimo i do Ljubljana. Svakom minutom sve manje se vidi svjetlost Sunca, a sve više se ističu svjetla Splita. Uživam u totalnom miru polako ispijajući pivo. Imam osjećaj da bih tako mogao satima, ali na žalost (pre)brzo dolazi direktiva da je vrijeme za nastavak puta. Sada već u totalnom mraku, spuštamo se s čeonkama na glavama prema domu, gdje nastavljamo zajedničko druženje.

Drugi mosorski dan donosi pokaznu vježbu HGSS-a u kojoj iz prve ruke vidimo kako izgleda akcija spašavanja. A nešto kasnije toga dana, neki stariji Izletnici su bili dio prave akcije spašavanja HGSS-a. Srećom, sve se dobro završilo. Za to vrijeme PlaŠkolarci su osvojili još jedan mosorski vrh – Veliki Kabal, nakon čega je uslijedio put za Zagreb. Meni osobno uz Vinište najljepši izlet u sklopu planinarske školice. A ako je suditi po broju fotografija nastalih tog vikenda, rekao bih da Mosor nikoga nije razočarao.

Nakon mosorskih avantura, 5. izlet donosi Bjelolasicu i posjet skloništu Jakob Mihelčić, za čije održavanje je zadužen PD Izletnik. Nakon 4 vikenda u kojima nas je vrijeme poprilično mazilo, ovaj put čekali su nas lagana kiša, magla i snažan vjetar koji su poprilično kvarili užitak koji nosi planinarenje. A da ipak sve to malo lakše podnesemo, pobrinuli su se stariji članovi koji su nas na već spomenutom skloništu dočekali s kuhanim vinom i toplim čajem. Ne znam je li povezano, ali nakon toga se i vrijeme nekako proljepšalo. Prije povratka za Zagreb, odradili smo još i pokaznu vježbu pružanja prve pomoći, te večeru u planinarskom domu u Tuku.

Šesti PlaŠko tjedan je donio male promjene u rasporedu predavanja, pa smo umjesto klasičnog predavanja imali malo ponavljanje i vježbanje do tada naučenih vještina, prvenstveno orijentacije pomoću karte i kompasa. Iako ovo predavanje nije bilo obavezno, skupili smo se u poprilično velikom broju. Ne znam je li razlog tomu bila želja da se što bolje pripremimo za ispit koji se sve više bližio ili sada već nezaobilazno druženje nakon predavanja srijedom. U svakom slučaju, bilo je poučno i zabavno, kao i svaka PlaŠko2021 srijeda.

Što se tiče izleta, šesti PlaŠko vikend je za mene značio odmor od planinarenja. Tijelo je jednostavno vapilo za odmorom i teška srca sam odlučio odustati od ambicije ostvarenja 100-postotnog učinka u pohađanju izleta i predavanja. Išlo se na Hahlić, a s obzirom da se termin izleta poklopio sa Halloween-om, organiziran je i Halloween party u domu. Koliko sam čuo, i to je bio jedan od najljepših izleta u programu PlaŠko2021.

Nakon vikenda odmora (za mene), uslijedio je jednodnevni izlet na Učku. Prema originalnom programu, trebao je to biti izlet na Risnjak. Ali s obzirom na vremenske uvjete, donesena je odluka da se ide na Učku. Sve kako bi nama bilo ljepše. S obzirom koliko je puhalo na Učki, ne želim ni zamisliti kako bi nam bilo da smo išli na Risnjak. U svakom slučaju još jedan lijepi izlet u sklopu PlaŠko2021 na meni jako dragu planinu. Ostaje mi u sjećanju kako smo hodali u prilično kompaktnoj grupi – napokon su nas naše voditeljice uspjele fino uštimati. Osim toga, taj izlet ću pamtiti po za mene najrazočaravajućem trenutku PlaŠko2021 – trenutak kada sam bio nadglasan sa 1 naprama ostatak busa kada se odlučivalo o tome da li se ide negdje jesti nakon izleta. Još i danas mi je nevjerojatno da nitko osim mene nije htio ići negdje nešto jesti. Pa makar to bio i Marché restoran na autoputu. Svakako bi trebalo u program školice uvrstiti važnost gastronomske komponente izleta.

PlaŠko2021 finale

Predavanje po predavanje, izlet po izlet i vrlo brzo je došlo vrijeme za završni izlet 5. Izletnikove planinarske škole. Ovaj put u programu izleta nije bilo predviđeno višesatno hodanje s ruksacima na leđima i osvajanje nekih novih vrhova. Ali je zato bilo predviđeno održavanje ispita u kojem su PlaŠkolarci mogli na terenu pokazati sve ono što su naučili kroz predavanja i dosadašnje izlete. A kako bi bili što spremniji za ispit koji nas čeka za vikend na izletu, organizirano je još jedno ponavljanje za ispit u obliku kviza. Još jedan dokaz da se ništa ne prepušta slučaju ove godine je i organizirana maturalna zabava u Great Gatsby stilu koja nas čeka nakon ispita. Spletom okolnosti, umjesto inicijalno planiranog izleta na Papuk, PlaŠko2021 finale je održano u dvorcu Stara Sušica – mjesto apsolutno dostojno jednog takvog događaja.

Na žalost, viša sila je dovela do toga da nisam bio u mogućnosti sudjelovati niti na kvizu niti na završnom izletu kojem sam se iznimno veselio. Sudeći po fotografijama i dojmovima PlaŠkolaraca, bilo je apsolutno fantastično.

Za mene i još nekoliko PlaŠkolaraca koji nisu bili u mogućnosti sudjelovati na završnom izletu, organiziran je ispit u Funku u Zagrebu. Ispit se sastojao od par cjelina – praktični dio vezan uz čvorove i orijentaciju uz pomoć karte, te teorijski dio vezan uz sve ostalo što smo prošli kroz predavanja. Uz manje ili veće probleme, mislim da smo na kraju svi koji smo dogurali do završnog ispita, isti uspješno i svladali. Moram pri tome biti pošten i priznati kako ispitivači nisu bili baš jako, jako strogi. I tako smo došli do kraja 5. izdanja Izletnikove planinarske škole.

Završne misli

8 vikenda, 8 izleta. Ukupno 60ak sati hodanja, 120 prehodanih kilometara i 6500 metara savladanog uspona. Uz izlete, bilo je tu i 10+ predavanja / radionica koje su se održavale srijedom.

Ovako nabrojano zvuči užasno suhoparno, zahtjevno i naporno. I nameće se samo jedno pitanje – tko bi htio prolaziti kroz tako nešto. I nećemo se lagati, bio je dosta zahtjevan tempo predavanja i izleta. Izleti nisu bili lagani. Uključivali su dosta hodanja s ne baš previše vremena za neke dulje pauze. Nekada nije bilo lako prilagoditi se tempu grupe. Ali rekao bih da smo iz izleta u izlet svi rasli i da smo svi iz ovoga izašli bogatiji za još jedno prekrasno iskustvo. I bogatiji za nova znanja i vještine koje smo stekli kroz ovih 8-9 tjedana. Koje nisu nužno vezane samo uz planinarenje. I mislim da smo se svi pri tome i izvrsno zabavili. Gledajući unatrag zaista mogu reći da se sve teške stvari zaborave i da ostaju samo lijepa sjećanja kojih ćemo se vjerojatno sjećati do kraja života. I pri tome, svatko od nas će pamtiti neke svoje trenutke. Ja znam da ja svoje hoću.

Hvala još jednom i ovim putem našim voditeljicama škole Ani i Ivani koje su cijelu ovu priču zakotrljale i vukle od samog početka pa skroz do kraja. Mislim da je nemoguće opisati koliko truda je uloženo s njihove strane kako bi cijela školica funkcionirala na ovako visokoj razini. Od samog početka i upisivanja i nešto većeg broja polaznika od inicijalno planiranog, pa sve do samog kraja gdje su zaista poduzele sve kako bi svima koji su htjeli omogućile završetak planinarske škole. Hvala im od srca! 

Hvala i cijeloj jednoj maloj vojsci starijih članova bez čije nesebične pomoći ovu školicu ne bi bilo moguće provesti. Nadam se da smo mi PlaŠkolarci svojim pristupom uspjeli barem donekle uzvratiti našim voditeljicama škole i svim starijim članovima na svom njihovom trudu i svemu što su učinili za nas kroz proteklih par mjeseci. Sudeći po izrazu lica naših voditeljica prilikom uručenja poklona, rekao bih da jesmo. A kad smo već kod poklona i zahvaljivanja, ovim putem bih se zahvalio i svim onim PlaŠkolarcima i PlaŠkolarkama koji su malo više doprinijeli u pripremi i izradi poklona za naše voditeljice i starije članove.

Eto, mislim da je napokon došao kraj i ovom mom poduljem osvrtu na PlaŠko2021. Nadam se da će svima koji su sudjelovali u PlaŠku2021 malo osvježiti sjećanja na sve one lijepe trenutke koje smo zajedno prošli kroz školicu. Nadam se da će biti od pomoći i nekima koji se tek spremaju zakoračiti u svijet planinarenja i razmišljaju o učlanjenju u planinarsko društvo i o upisivanju planinarske škole. Svakako mogu reći da je letvica za sva buduća izdanja Izletnikove planinarske škole poprilično visoko podignuta. 

I za sam kraj, možda i najvažniji savjet koji mogu dati sadašnjim i budućim članovima PD Izletnika. Pišite izvještaje! Ako dobijete zadatak napisat izvještaj, napišite ga. Što prije, to bolje. Lijepo je i biti će vam drago na kraju. Svakako nemojte računat da ćete se izvući od toga. Jer Uprava ne zaboravlja. 🙂