Datum: 06.11.2021.

Kada sam vidio da se  destinacija izleta promijenila iz Risnjaka u Učku, (ne)ugodno sam se iznenadio. Neugodno jer sam na Učkoj bio desetak puta, a ugodno jer je Učka stvarno prekrasna koji god uspon izaberete. No, znam da je razlog promjene izleta loše vrijeme na Risnjaku tako da je sve to skupa imalo smisla. Ekipa me kao i uvijek do sad pokupila na bengi u Desincu i uz vježbanje čvorova za čas smo bili u Lovranskoj Dragi gdje smo imali prilike vidjeti manevre našeg vozača koji je besprijekorno riješio sve prepreke na uskim brđanskim ulicama. Bio je divan sunčani dan i krenuli smo prema Babinom skloništu gdje smo uz prekrasan pogled na kvarnerske otoke napravili pauzu. Prije toga je izvidnica imala mali problem na jednom raskršću no to nije bila njihova greška nego se nesporazum desio zbog izostanka markacija. Nadam se da će se nadležno planinarsko društvo uskoro pozabaviti tim dijelom staze i pomarkirati te dijelove. Slijedi šetnja ravnim dijelom do sela Mala Učka gdje nakon kratke pauze kreće završni uspon na vrh Vojak koji nas je dočekao u jakom vjetru ali i predinim pogledima koji su sezali sve do Alpi. Dobro nas je propuhalo pa smo svi jedva čekali sjesti u topli bus i krenuti za Zagreb što se i desilo nakon spusta do doma Poklon. Još jedan standardno odličan izlet koji je samo uvertira za veliko finale slijedeći vikend u Staroj Sušici.

Autor: I.B.

Učka – Mučka provokatorica

Došao je red i na mene. Jedna od zadnjih izvještajaca i zadnjih izvidnica ove PlaŠko generacije. 2 u 1, ili je nešto od toga bilo gratis?!

Krenuli smo ranom zorom, a ja još i prije, s pitanjima zašto moram ustajati iz toplog kreveta i što je meni ovo trebalo – uvijek dosljedna procesu buđenja započetom budilicom. A pitanja i čangrizavost se još naziru i u toku vožnje busom. Ne sjećam se u kojem točno trenutku, ali napustili smo kišne oblake i sive krajeve, i pojavilo se sunce koje obasjava gore i opet naglašava divnu jesensku paletu boja. Dolazi odgovor, eto zato ti je to trebalo! Smijem se, ili mi se samo srce smije – izraz lica uvijek zadržava dozu indiferentnosti, ipak se krećemo u grupi, neću da ljudi pomisle da nešto nije u redu sa mnom! Oho, evo i mora, još jedna slika kojom se čangrizavost briše, i kreće tok misli – ovo će baš biti lijep dan!

Vozimo se tako laganini, neki pričaju, neki vježbaju čvorove, neki igraju alias, neki uživaju u slikama koje ih okružuju, neki proučavaju rutu – sto ljudi, sto čudi reklo bi se. Kad odjednom, opaaa, cijeli bus staje sa svojim aktivnostima i gleda manevriranje vozača busa kroz uske lovranske uličice, koje su još kao za inat bile pod radovima. Sto puta sam rekla svaka čast vozaču, pa mu želim to još jednom ovako javno izreći, možda mu tko prenese! Izveo nas je iz naoko bezizlaznih situacija, i poklonio nam tu privilegiju da ipak krećemo iz planirane početne točke, iliti Lovranske Drage.

Iskrcasmo se iz busa. Kreće lagano presvlačenje, preobuvanje, namještavanje, procjena smjera vjetra i temperature, pitanja hoću li ovo nositi sa sobom ili da ostavim u busu – unutarnji sukob između vječne težnje smanjiti teret na leđima i moguće potrebe za time u nekoj neočekivanoj situaciji. Ja sam naučila, očekuj neočekivano – tako da nosim sve svoje sa sobom! Bar je jedan unutarnji sukob razriješen 🙂

Krećemoo! I ja krećem prva, uz još 5 djevojaka! Kako li će ovo proći, nemam pojma što trebam raditi, ali fejkam. Našla sam prvu marku, i rekoh si dobro, marka po marka, koliko teško može biti. U izvidničkom timu imamo Ivu, koja je rutu dobro proučila i najhrabrija je u donošenju odluka, mi ostale se imenujemo podizvidnicom i pratimo njezine korake. Staza je nezahtjevna, dobro je markirana. Počinju izmjene na čelu izvidnice, raste sigurnost u vlastitu prosudbu i kod ostatka ženske ekipe, Iva može malo odmoriti 🙂 Tu i tamo stajemo, bacamo oko preko ramena, gledamo prati li nas ostatak društvanca i čekamo ih, koristeći priliku da upijamo boje, zvukove i sunce koje se probija kroz šumarak. Napokon uživam u fulu, vidik je čist i otvoren, i prolazi mi misao – ja bih uvijek bila izvidnica!

I kako to inače biva, pam pam, usred divnih misli pojavi se usred šume istarski ipsilon – neću puno o njemu, ali taj ipsilon je bio kamen spoticanja našoj izvidničkoj karijeri. Spasio nas je precednik i Iva naša draga, koja je nakon malo duže akcije traženja pronašla sljedeću marku i čuvala ju, dok se nije priključio ostatak društva.

Precednik nas je ohrabrio riječima da je to bio primjer loše označenog puta, i 6 djevojaka je uzdignutih glava nepokolebljivo nastavilo krčiti put kroz otpalo lišće.

Od tog trenutka izmijenjivao se red lagane šetnje, red odmora s divnim pogledom na Kvarner i upijanjem sunčevih zraka kod Babinog skloništa, red širokog makadamskog puta i kratki odmor kao priprema za HC uspon od Male Učke do Vojaka.

• 

• 

Kreće HC uspon. Umirem par puta na tom dijelu staze, a istovremeno osjećam kako misli nestaju, glava je prazna, gledam put i hvatam dah. Kako volim ovo stanje. Kako volim planinu, kako volim ovaj prizor neprekinutih sinusoida istarskih brda isprepletenih sa zelenim i žutim livadama, kako volim gledati ove otoke u daljini koji su u laganoj izmaglici. Poželim da sam slikar da prenesem to sve na platno da i drugi mogu osjetiti i vidjeti isto što i ja dok stojim tu. Tu igru svjetla i sjene, tu igru boja. Gdje god da okreneš glavu pojavljuju se prizori koji pune onu maloprije darovanu prazninu u glavi.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

U izmaglici se sjećam da me propuhala bura, da ne volim taj vjetar i sinuse koji mi prorade i otežavaju penjanje. Nije sve bilo bajno. Ali je mozak jačim intenzitetom obojao slike opisanih prizora, dubokih udaha i izdaha i mirnoće proizašle iz stapanja s prirodom.

A stopila sam se i s društvom, osim prirode, grupa ljudi je ta koja čini izlet izletom!

Lagala bih kad bih rekla da sam tokom školice sklopila brojna prijateljstva (iako pronašla sam „sestru“), ali cijelo vrijeme me prati osjećaj pripadnosti. Za to su zaslužne naše voditeljice Ana i Ivana koje su uz ostale starije članove društva (ovo starije znači samo da su duže prisutni u društvu) sa zavidnim strpljenjem i entuzijazmom pripremale naše izlete, brinule o nama na samim izletima, odgovarale na tisuće smislenih i besmislenih pitanja i na tome im svima jedno veliko HVALA! Kao i šarolika ekipa školaraca sklopljena redom od osebujnih, duhovitih, glasnih, povučenih, brzo i „sporo“ hodajućih pojedinaca. Sve je to recept za jednu pravu izletničku priču o kojoj bih mogla i knjigu napisati, ali ću se tu zaustaviti!

Nekako mi najviše smisla ima završiti ovaj izvještaj citiranjem poruke precednika upućene jednoj školarki u našoj vacap grupi nakon izleta:

„Drago nam je da si uspjela 🙂 moramo brinuti jedni za druge, jer bez dobrog društva sve ovo nema smisla“

Eto, to vam je ljudi moji izlet u planinarskoj školici PD-a Izletnik iz pera jedne PlaŠkice!

Autor: N.R.

JEDNODNEVNI IZLET NA UČKU

Kao i većinu prethodnih subota od kako sam upisala ovu planinarsku školu alarm na mobitelu zvoni u 5h, i prva pomisao „joj“, ali za razliku od prethodnih subota primijetila sam da sam se brže ustala i spremila te sam manje sebi govorila „što je meni ovo trebalo, mogla sam još malo spavati pa na Sljeme“. Ruksak sa rezervnom odjećom, vodom, čajem i hranom sam pripremila večer prije. To je dobar savjet od voditelja ove školice. Sve što se može pripremiti dan prije, tako da ujutro samo kava, i naravno to sve ne zaboraviti ponijeti sa sobom. Okupljanje je bilo u 6.45 ispred Lisinskog i oko 7h smo s autobusom krenuli prema našem 7. izletu na Učku. Polazna točka prema vrhu Učke – Vojak je bila iz Lovranske drage. Put prema Lovranskoj dragi je autobusom trajao oko 2,5 sata, uz 1 pauzu za hranu, kavu i WC na benzinskoj postaji s pogledom na Hahliće. U Lovranskoj dragi nas je dočekalo sunce i pogled na Kvarnersko more. Naša predviđena ruta do Vojka je bila preko Babinog groba i Male Učke. Našoj velikoj grupi uz duže i kraće pauze je do tamo trebalo 4 sata. Staza je u početnom dijelu označena i na prvom križanju može se ići direktno prema Vojku i tom stazom treba cc 2 h hoda. U početnom dijelu staza Lovranska draga- Babin grob je dosta strma i kamena, posuta s lišćem, tako da je brzo počelo svlačenje, živjeli slojevi. Kako je otpalo lišće na suncu bilo prekrasne boje Nataša koja je hodala uz mene se dosjetila da njime malo ukrasimo Trpimirov ruksak.

Prvu malo dužu pauzu smo imali na Babinom skloništu, tu smo većina nas sjeli na proplanak s pogledom na Kvarnerski zaljev. Vrijeme je bilo prekrasno, toplo i sunčano idealno za pojesti sendvič i mandarine, a pala je i prva grupna fotka.

Zatim smo krenuli stazom prema Maloj Učki. Ta staza je duga oko 3 km, uglavnom je makadam i ravna tako da smo brzo došli do Male Učke gdje smo imali kratku pauzu. Tu je počelo i puhati te je postalo hladno, oblačenje, ali čim smo krenuli prema Vojaku brzo smo se zagrijali jer je ta staza opet dosta strma, ali i skliska više zbog napadanog lišća. I tako je krenuo uspon prema Vojaku.

Pred vrh počela je jače puhati bura koja štipa za lice, i bila sam presretna što sam ipak ponijela deblju jaknu, buf i rukavice. Došli smo do Vidikovca na Vojaku koji je na 1400 m nadmorske visine. Pogled je prekrasan na sve strane i zaslužio je fotosesion od strane svih školaraca.

Međutim bura nakon nekog vremena učini svoje pa smo se svi sklonili i sjeli u zavjetrinu ispod Vidikovca. Tu je bila pauza za hranu, piće i grupno slikanje…netko će pomisliti da samo jedemo i pijemo te se naslikavamo 🙂 . Nakon Vidikovca naša ruta je bila prema planinarskom domu Poklon. Na markaciji je pisalo da do doma treba samo 40 minuta, ali vjerujte mi taj spust je trajao i trajao…nikako doći do Poklona. Staza je nizbrdo, ali treba biti oprezan je ima dosta kamenja i još je sve bilo posuto lišćem što meni osobno još gore i sklisko. Ali svom srećom svi smo živi i zdravi došli do PD i to prije mraka. Tu nas je čekao autobus pa smo se mogli presvući u rezervnu odjeću i obuću, a u planinarskom domu popiti neki topli ili hladni napitak. Tamo nismo ništa jeli 😉  tako da je u autobusu na povratku bilo raznih ideja što i kamo za večeru, a u Zagreb smo došli oko 20.30h. Sve u svemu još jedan lijepi izlet u prirodi s društvom.

Autorica: A. J.

#izvještaj

Za potrebe uvođenja u ovaj, nadam se, iole informativni tekst najradije bih se poslužila uobičajenom frazom da smo se već tradicionalno okupili iza Lisinskog u 6.45., no istina je da sam više od pola izleta propustila (šmrc) tako da bi ovaj izvještaj već na samom početku izgubio na svojoj legitimnosti ako gledamo iz moje perspektive. Dakle, okupljanje u 6.45., polazak u 7. Krećemo prema mojoj najdražoj Istri i gori koja ju dijeli od ostatka Lijepe naše. Ne kažem da preko Učke ništa ne valja, ali da je sa zapadne strane ljepše – jest (dopuštam si dozu pristranosti s obzirom na to da sam istrijanka). Poluzatvorene oči, lagani small talk u busu i zadnja prilika za drijemanje koja se ne propušta. Stajanje na odmorištu i pišanje uz pogled na Hahlić – neprocjenjivo. Slijedi prvi obrok tog jutra i kavica koji vraćaju u život i mame osmjehić na lice. Preostali dio puta poslužio je kao vrijeme u kojem je nas izvidnice voditelj izleta, Robi, upoznao s bazičnim informacijama o planu današnje rute i proveo kroz ključne momente na karti što je meni poslužilo kao podsjetnik da je krajnje vrijeme da krenem učit za ispit… Stižemo na naše odredište, na početku točku iz koje se uspinjemo na Učku koja nije trebala biti Učka već Risnjak, ali vjetar vjetar vjetar. Učka bi trebala biti blaža. Long story short, startamo iz Lovranske Drage i odmah kreće, za moje pojmove, dosta strmi put prema gore. Staza kompletno pokrivena lišćem dosta je nezgodan i nepredvidiv teren, ali ne damo se. Staza je navodno dobro markirana, no naše iskustvo je nešto drugačije pokazalo i na pojedinim dijelovima smo se fino namučile pronaći sljedeću marku. Ovim putem sve pohvale curama koje su preuzele inicijativu u izvidnici budući da sam se sama, ruku na srce, malo prošvercala ovaj put. Kulminacija sage s markacijama uslijedila je dolaskom do suhozida koji je dobio interni naziv “Istarski Y” budući da je otvarao mogućnost skretanja na dva izlaza koji se, kasnije ćemo saznati, spajaju u jednu stazu. Lagano obeshrabrene, bodri nas naš predsjednik pa odlučnim korakom nastavljamo dalje. Uskoro stižemo do Babinog groba, a zatim i do Babinog skloništa gdje slijedi kratka okrjepa uz brutalan pogled na Kvarnersko otočje. Sad smo negdje na pola puta, a ispred nas slijedi tri kilometra fine šetnjice po makadamu koja nam malo podiže moral i daje priliku da ukrademo još koji pogled na magičnu šumu, udahnemo koji ekstra udah prije zadnjeg dijela staze. Dolazimo do Male Učke te od tamo krećemo znatnije strmijim putem u odnosu na prošla tri kilometra prema samom vrhu. Red oblačenja, red svlačenja, red “Isuse kako je vruće” i “dobit ću upalu mjehura”. Izbijamo do čistine na kojoj se više nemamo gdje sakriti od bure koja nas nemilosrdno šiba pa hrabro krećemo na Vojak. Korak je sad malo brži, tempo žustriji, a sve s ciljem da se čim prije domognemo vrha i konačno sklonimo s hladnoće. S kule se pruža prekrasan pogled na Istru s jedne i na Kvarner s druge strane. Svaki uzdisaj i “ne da mi se” moment kojeg smo prebrodili je vrijedio i nagrađeni smo vidikovcem koji ostavlja bez daha. Kula nam je neko vrijeme pružila zaklon od bure i dala nam priliku da na sebe obučemo sve slojeve odjeće koju smo ponijeli tog dana sa sobom, a onda je uslijedilo spuštanje dobrih sat vremena kroz šumu do Poklona, Opatijskog planinarskog doma gdje smo se ugrijali uz peć i čaj. Sve u svemu, kao i svaki put, vraćam se za Zagreb prepuna dojmova koje jedva čekam ispričati dragim ljudima i uspomenama za čitav život. Hvala ljudićima na organizaciji, hvala ekipici na društvu i čašici razgovora. Hvala Učki što nas ne štedi i što nas časti svojim padinama. Bilo je divno.

Autorica: M.G.

Izješće_Učka

Autorica: M.B.