16. i 17.10.2021.
Kameni div
Autor: T.B.
Izvještaj Mosor
Dan prvi
Polazak započinje od poznate lokacije, uz đentlmensko kašnjenje od 15-ak minuta. Hladno je i oblačno ali tokom putovanja maglu zamjenjuje sunce i vedro nebo.
Vještim manevrima gospodina vozača po serpentinskoj cesti stižemo do Gornjeg Sitnog od kuda počinjemo planinariti prema domu Umberto Girometta.
Naši nosevi počašćeni su opojnim mirisima divljeg bilja, tijela nam miluje vjetar i obasipa sunce. Planina već podsjeća na našu malenost. Prelazeći krš, kamen po dva, dolazimo do doma. Kao iz bajke, dom je okružen borovom šumom i golom sijenom. Bajku koju su stvorile generacije ruku vrijednih ljudi. I leđa magaraca.
Vedra lica rasipavaju se po klupama, vesela usta između zalogaja dijele oduševljenje. Kolektivni žamor odiše uzbuđenjem. Gola stijena potiho suzi.
“Tu ru ri ru ru rii ri . . . tu ru ri ru ru ruu ru”.
Ova planinarska stonoga kreće prevaljivati put prema prvom vrhu, koji se još vješto skriva od njezinog pogleda.
Strmi uspon dovodi nas do grebena po kojem se nastavljamo kretati do vrha Ljubljan. Vjetar više ne miluje, već pomalo grize. Sunce sve više škilji, sprema se suton, nebo se priprema za igru.
Putem cijelog grebena, prizor oduzima dah.
Podno uspona na Ljubljan dio planinara odmara, dio se penje do vrha. Suton slika po nebu.
Sada svijetleća stonoga, silazi niz planinu, nestrpljivo se radujući punjenu praznog želuca.
Gulaš, čaj.. laku noć.
Dan drugi
Poznata izreka kaže: sve na planini vas želi ubiti.
Ako vas koji slučajem planina odluči ostaviti na životu, a vi precijenite vaše kognitivno-fizičko-psihičke sposobnosti, trebati će vam gorska služba spašavanja (od milja GSS).
U ovo sunčano jutro, dobrovoljci sačinjeni od čistog elana za pomaganje unesrećenima, rado će pokazati kako se to čini.
Odabiru pravog pacijenta kojeg poput kakvog slomljenog lutka treba spasiti.
Osim dvonožnih živina, u spašavanju drugih živina sudjeluju i četveronožne živine. Pasica V.I.P (od milja V.I.Pica)
Nakon pokazivanja nužnih tehnika pomaganja drugima, vršimo nuždu i krećemo put drugog odabranog vrha, Veliki Kabal.
“Tu ru ri ru ru rii ri . . . tu ru ri ru ru ruu ru”.
Sunce grije, vjetar pirka, bilje se nastavlja razmetati svojim opojnim mirisima. Gojzerice još nisu pošteno nažuljale, a stonoga se već našla na vrhu grebena.
Vjerojatnost za smrt malčice se povećava na nešto zahtjevnijoj stazi po grebenu prema Velikom Kablu. Prizor u potpunosti opravdava taj porast.
Raštrkani, netko se puni, netko prazni. Isus nas ponovno povezuje.
Stopala sad žuljaju gojzerice u opuštenom spustu prema domu.
“Ovo nije vježba”
Da li se veseli planinar ozlijedio samo zato što je GSS bio na planini? Na koji način je prisutstvo GSS-a izmjenilo tok događaja?
Ako drvo padne a nema nikog da to vidi, da li je drvo palo?
Kvantna mehanika kaže nam da se drvo nalazi u superpoziciji oba stanja, sve dok promatrač ne uruši valnu funkciju vjerojatnosti. Dakle, drvo je palo (ili nije) tek kada ga pogledamo.
Kvantna mehanika je teška. Kaže se: misliš li da razumiješ kvantnu mehaniku – ne razumiješ kvantnu mehaniku. Vidi se da je razumijem jako dobro.
Uz planinara ove stonoge, jedna planinarka podneblja Rheine isto nije vježbala. Srećom, planina ih je otpustila uz manje ozlijede, te uz let u zrakomlatu.
Sva osjetila jednog bića na ovom putovanju mogla su se dupkom napuniti.
Čestitam svima na vrhunskoj izvedbi.. organizatorima, voditeljima i svim nogama stonoge.
Autor: B.C.
Mosor 17. i 18.10.2021.
Oblačim jaknu i vežem tenisice. Subota je, vani je još mrak i to me nimalo ne čudi jer još napola spavam. U žurbi zadnji put provjeravam jesam li u ruksak nagurala sve stvari koje mi ionako neće trebati. Uzimam još i mobitel kad sam skužila da je 5:30. Lupam si facepalm u glavi i vraćam se uloviti još sat vremena sna. Za sve su krive Ana, Kris i Ivana, i njihovo hypeanje Mosora još od početka Plaškolice. Idemo dočekati zalazak sunca na Mosoru. How cool is that!
Iza Lisinskog neviđena gužva, ali uspijevamo se probiti do našeg busa i krećemo. Put je trajao i trajao, prošli smo i Kitu i Muda, vjetar s Dinare i Gospe Sinjsku. Koliko još Papa Štrumpf!? S laganom knedlom u grlu polako prolazimo kroz uske i vijugave uličice i stižemo do polazišne točke u Sitnom Gornjem. Bus nas ostavlja ispred konobe „Svanuće“ gdje nakon tradicionalnog zagrijavanja kreće naš uspon.
Nakon otprilike sat vremena upoznavanja terena kakvim većina školaraca prvi puta korača, ulazimo u gustu borovu šumu iz koje ubrzo veličanstveno izviruje naš dom za ovu noć, planinarski dom Umberto Girometta. Lovimo mjesta za spavanje i s lakšim ruksacima i čeonim lampama krećemo ostvariti naš cilj, zalazak na vrhu Ljubljan.
Opreznim i laganim koracima prolazimo kroz kamenjar obrastao mirisnim travama i cvijećem. Što do zadivljenosti prizorima, što do opreznosti zbog terena, naša „stonoga“ se prema zalasku kretala sporije nego što su to naše vodičice planirale, s čestim kraćim pauzama za povratak konzistentnosti, tražeći pravi ritam za hodanje.
Kao jednoj od onih koji inače vole malo brži tempo hodanja, ove pauze došle su kao savršena prilika i podsjetnik da povremeno treba stati, podignuti pogled i uživati u trenutku. Razmišljam da koliko god univerzalno bilo, svatko od nas hodanje doživljava drugačije. Neki hodaju polagano i pažljivo usredotočeni na svaki korak, dok drugi veselo skakuću po stijenama kao da je riječ o dječjoj igri. Jedni stanu da dotaknu travu ili pomirišu cvijet, a ima i onih kojima je svaki novi korak suočavanje s najvećim životnim strahovima.
Zakoračivši u zlatni sat dokopali smo se i hrpta po kojem nastavljamo do vrha dok nas bura lagano pozdravlja. Vrijeme je brzo odmicalo i prvi među nama stižu pred vrh Ljubljan točno na vrijeme da dožive i, sa stotinu fotografija koje ionako neće dočarati trenutak, zabilježe predivan prizor zalazak sunca nad Splitom, okolnim mjestima i otocima.
Puni dojmova, palimo lampe i krećemo na spust prema domu, usredotočeni jedino na sljedeći korak koji nas vodi bliže toplom obroku. Koliko je povratak trajao znaju samo oni koji su sa suzom u oku ugledali svjetla planinarskog doma u mraku.
Večera, druženje i spavanac u ledenim spavaonicama.
Nedjelja. Buđenje, higijena i pakiranje ruksaka. Nakon kave, doručka i photo sessiona s magarcima Šukerom i Škegrom, slijedi zanimljivo predavanje i pokazna vježba članova HGSS, kojom su još jednom dokazali kako zaslužuju svako divljenje.
Nakon nešto pitomije staze kojom smo sad već hrabro koračali jer nam je poznata od dana ranije, kreće uspon prema najvišem vrhu Mosora, Velikom Kabalu. Strmu uzbrdicu kroz nisko raslinje i velike kamene blokove nismo baš savladali skakućući poput divokoza. Spremamo štapove i na mjestima koristimo četveronožni pogon.
U nekom trenutku do nas dolazi vijest da se jedan od članova naše grupe ozlijedio i da je helikopterom prevezen u splitsku bolnicu. Na sreću, ozljeda nije bila teška, a više o ovoj anegdoti, popraćenoj i od strane medija, očekuje se u posebnom izvještaju samog protagonista.
Stižemo do vrha s kojeg pogled sada više ne luta samo na more i otoke, seže i na drugu stranu, jasno se vide dolina Cetine, Svilaja i Dinara. Nakon odmora i grupnog slikanja, puni doživljaja spuštamo se prema busu.
U još jednoj prilici za neizgovoren dijalog misli, dok se one trivijalne isprepliću s važnima, sjećanja urezuju, a slike i doživljaji stvaraju uspomene, pronalazimo odgovore na pitanja za koja nismo ni znali da ih imamo. Zato idemo u planine.
Hvala Ana, Kris i Ivana. Na hrabrosti i strpljenju. I Mosoru.
Autor: A.Č.
Žali Bože izvještaja
Mosor, Jadranka Kosor?, jutro, ne znam ni sam, sinocnje spremanje ruksaka je trajalo duze od ocekivanog a vec je 5:30, no dizem se, ustajem, spreman sam, vani je sigurno super vrijeme, no nije ni bitno ionako idemo na drugi kraj Hrvatske, idem doma!
I tako je zapoceo jos jedan od izleta u Plasku i po treci put sam shvatio da bih trebao mozda spremati ruksak ne noc prije vec dan prije, uvijek nesto fali, uvijek nesto mislis da mozes dodati, hoce li kisa, hoce li mi trebati knjiga, ekstra odjeca, Izotonik, magneziji direkt ili sumeci? Sva teska pitanja kao da je ispit sutra, a ne jos jedan izlet.
No sve su to pitanja, strahovi i problemi nas skolaraca, valjda sa iskustvom dolazi i onaj bolji dio a to je veselja i uzivanja prije izleta a ne strke i blage zbunjenosti.
Pokret
Krenuvsi s busom, cekao sam svoj prvi zadatak a to je pitanje nekog od vodja da pokazem pokoji cvor, ipak nam je to u ispitu, a vec se polako i blizi i bez toga se ne bude moglo poloziti. No ovaj put sam prosao netaknut, uvjerio sam sebe da dovoljno dobro znam cvorove i da necu ponavljati zadnjih par dana prije ispita, ipak nije to tako tesko zar ne?
Bus pun skolaraca i par iskusnjara se tako zaputio prema Splitu, uobicajenom sterilnom rutom A1, no na svu srecu dobra vijest, cesta je zatvorena, bura dere i ne propusta nas naprijed, no imamo drugi pravac, mrvicu sporiji no puno ljepsi, kroz Dalmatinsku zagoru.
Putem smo uspjeli vidjeti malo snijega na Dinari, bosansko-hercegovacku Dinaru gdje je ujedno i najvisi vrh, zatim Knin, naizgled beskrajno Perucko jezero sa mekim ch te izvor rijeke Cetine i Sinj.
Kratkim prolaskom kraj Splita te voznjom uskim vijugavom cestom prema Gornjem Sitnom skuzili smo da podhvat mozda nece biti bas lagan.
Nakon par jako uskih okuka i three point turnova, stigli smo na odrediste. Nakon zagrijavanja i par veselih slika krenuli smo prema domu.
Put do Doma
Ne, ne idemo jos doma, mislim na Put do Planinarskog Doma.
Strmom stazom sa previse kila na ledima se penjemo i stizemo do doma gdje nastaje trk do spavaonica, tad sam skuzio da je jako bitno biti u prvoj grupi, najbolji kreveti odu prvi. No imao sam srece, uzeo sam mozda najbolje mjesto u spavaonici. Nisam ni stigao pospremiti veliki ruksak i vec je bilo vrijeme za daljni put.
S baby ruksakom na ledjima, toplom odjecom, vodom, stapovima i ceonom lampom bili smo spremni za pohod na Ljubljanicu, pardon mislim Ljubljan. Jos uvijek mi je glava bila u Zagrebu.
Ljubljan
Put do Ljubljana je ukljucivao dosta strm uspon no i zabavan, dolaskom na vrh hrpta u laznoj nadi da smo na vrhu smo kratko odahnuli no onda je krenula prava zabava.
Spremili smo stapove, pojeli zadnje sendvice, obukli se i krenuli po hrptu i buri prema Ljubljanu, put nije pre zahtjevan no jako je zabavan, hodajuci sa stijene na stijenu. Naizgled se cinilo kao da hodamo zauvijek, no reltivno brzo smo dosli podno Ljubljana.
Nakon obaveznog slikanja, pecatiranja i pripremanje ceonih lampa za premijerno koristenje, krenuli smo jos zabavnijim putem prema domu.
Povratak Do Doma
Jos uvijek mislim na Planinarski Dom
Mislio sam da ce put po noci biti zahtjevan i tezak no uz sve ceone lampe i grupu, ispostavilo se da je ustvari jako zabavno i umirujuce hodati po noci i zavjetrini prema domu. No, put se cinio da traje cijelu vječnost.
Povratkom do doma, slijedio je i vrhunac prvog dana, vecera kod Domara i kratko druzenje, a potom zasluzeni spavanac.
Drugi dan, HGSS prvi put
Dan je poceo standardno s bogatim doruckom, kavom, boli u misicima i pokaznom vjezbom HGSS-a. No prije vjezbe smo imali jako bitno pregovaranje s Ministrima financija o obnovi krova, a za one ne upucene, magarci koji pomazu u prijevozu stvari k domu su nazvani po ministrima u doba kupnje.
HGSS nam je pokazao vjezbu pristupa unesrecenoj osobi i potrage za osobom s potraznim psom te su nakon toga odgovarali na sva nasa pitanja, neka manje bitna, neka izrazito bitna. I tako svih dva sata, nakon kojih smo se morali brzo spremiti i penjati na sljedeci vrh, Veliki Kabal, iako jos uvijek mislim da je nastao typeo te da bi se trebao zvati Kabel.
Veliki Kabal
Put do Kabla je originalno trebao biti puno duzi no zbog kasnijeg polaska i umora, nase vodje su odlucile skratiti put. Hvala vam vodje! Put je bio uistinu tezi, opakiji i zesci no ikada, no svejedno smo ga uspjeli prijeci. Putem smo sreli ostale planinare, mnogi su bili prvi put na Mosoru no iz razgovora cini se i zadnji. Dolaskom na Kabal nismo imali puno vremena, nakon jos jedne ture slikavanja krenuli smo prema dolje te tu nastaju prvi veliki problemi.
Stize dojava preko radija, da je netko iz nase grupe ozljeden te da pripazimo, vrlo brzo nakon toga cujemo i zvukove helikoptera. Grupa je pocela odmicati rukom i pricati, nije to HGSS-ov helic, on je tu zbog posumljavanja, nije to za naseg ozlijedenog.
Povrat na Dom
Jos malo i stvarno smo doma, ali ovo je ipak jos uvijek Planinarski Dom
Povratak do doma je bio jako ubrzan i tezak, vec je umor od oba dana bio ocit. Dolaskom u dom saznajemo infomacije, kolega Vladimir je ozljedio noge te je prebacen u sklopu druge intervencije HGSS-a u Split na sivanje i pregled. Sve u svemu je dobro no dobio je voznju helikopterom.
Brzo smo baby ruksake ubacili u velike, napunili vode i krenuli prema Splitu, pokupiti cemo Vladimira sa Firula i krenuti prema Zagrebu, jos jedan detour pa se moramo zuriti.
Napokon povrat Doma
Pokupili smo Vladimira s Firula, culi ratne price i izvjestaj o iskustvu voznje helikopterom i nastavili putem do Zagreba, pospano, umorno no zadovoljno.
Jos jedan dobro organiziran izlet, s raznim izvanrednim situacijama i promjenama.
Hvala vam svima, i velikim vodjama i malim skolarcima, izlet je bio divan i nezaboravan!
Disclaimer: Ovo je bilo tesko za napisati, nemam niti ne koristim dijakriticke znakove vec godinama jer iskljucivo pisem svu dokumentaciju na Engleskom. Mozda najtezi dio cijele skolice.
Autor: M.B.
Plaško Mosor izvještaj
Dan prvi
Sastali smo se u 06:45 kod Lisinskog, neki su malo i kasnili (ups) te oko 07:00 smo se uputili prema Mosoru, spremni za nove pothvate.
Nakon što smo svi došli k sebi, na red je stiglo tradicionalno vježbanje čvorova u busu. Neki se trude malo više a neki ostavljaju učenje za sam kraj, pa samo proučavaju ostale kako rade čvorove.
U jednom trenu morali smo skrenuti s autoceste (bila je zatvorena zbog bure). Prolazili smo uz Kijevo, Hrvace te Knin. Možete zamisliti kako to izgleda kada se prolazi blizu Kijeva i Hrvaca (hint: Bili cvitak i Usne vrele višnje).
Dosta dugo vozili smo se i uz Dinaru, planinu s najvišim hrvatskim vrhom, Sinjalom. Prizor velebne Dinare izazvao je divljenje i pomalo strah, jer sam se prisjetio priča od naših vodiča kako ih je na dinari uhvatila grmljavina i kako im nije baš bilo svejedno. No dobro, idemo na Mosor, tamo se ne može ništa strašno dogoditi, prolazilo mi je kroz glavu (savršeno za rubriku “Famous last words”).
Došavši pred Split sretno smo gledali u more i u sam Split, Splićani u našoj školici su imali osmjehe od uha do uha i slali ljubavne poruke prema svome gradu. Tu negdje krenula je rasprava idemo li u Gornje Sitno ili u Sitno Gornje, pa su se vadili google mapsi i krenula su dokazivanja. Očito je bilo da smo fakat jako dugo proveli u busu i da svi jedva čekamo izaći.
Napokon oko 13, stižemo do našeg odredišta, gdje vozač izvodi neke čudesne manevre da bi okrenuo bus te nas iskrcava. Nakon što smo svi obukli gojze te pripremili ruksake, nastavili smo s još jednom tradicijom, razgibavanje prije samog hoda. Nakon razgibavanja izvidnica se okupila i krenuli smo prema domu Umberto Girometta.
Put do doma je bio kratak, oko sat vremena. Na domu smo ostavili velike ruksake, uzeli manje ruksake te se uputili prema Ljubljanu. Mosor je logistički izazovan za pedesetak ljudi i izvidnici nije bilo lako. Izvidnica je često čekala sporije dijelove skupine, a sporiji su često lovili izvidnicu. Razlog tome je taj predivni krš.
Ahhhhh nikada dosta krša. Kada hodaš u tako velikoj skupini, koncentriraš se (barem bi bilo lijepo da se koncentriraš) na osobu ispred i iza sebe, njihov tempo, svoj tempo, njihovi koraci, tvoji koraci. Naravno, najbitnije, koncentriraš se na put pod nogama, jer krš ne prašta. Paziš kuda koračaš da neki od koraka ne bude koban za gležanj. I tako hodajući, tu i tamo sjetiš se, pa mogao bi pogledati oko sebe tu i tamo, vidjeti kakvi su pogledi. Pogledaš, vidiš Split i okolicu, pomisliš si baš je lijepo, i odmah nazad pogled na stazu. To je Mosor u velikoj skupini, barem moj doživljaj. Dosta o kršu i tehnikama hodanja po Mosoru. Jedan od ciljeva je bio da dočekamo zalazak sunca na Ljubljanu, no zbog zahtjevnog terena te bure koja je krenula puhati i polagano nas hladiti, planovi su nam se izjalovili te smo zalazak sunca dočekali pred Ljubljanom. Tik do cilja. Samo se u jednom trenu čulo “Nećemo stići, vadite fotiće”.
I tako je započeo Split foto session. Gdje god sam pogledao prema skupini, čak i oni dosta udaljeni, dalo se razaznati da drže mobitele/fotiće i fotografiraju zalazak sunca iznad Splita. Kada su se slike slale, mogli ste birati između sto istih slika ali iz različitog kuta.
Nakon slikanja, dio nas se uputio prema samome vrhu, a dio je ostao u pred zadnjim usponom u zavjetrini. Na vrhu smo obavili skupljanje žiga za HPO, pojeli, popili i čekali signal od vođa za daljnji pokret.
I tada je krenuo najuzbudljiviji dio dana, hodanje s čeonkama po mraku! Izgledali smo kao hodočasnici na noćnom križnom putu. Nije bilo strašno.
Korak po korak, vratili se do doma, sretni što je planinarski dio dana napokon gotov i umorni. Ne znam jel zbog tog umora, ali gulaš koji smo dobili za večeru se činio kao najbolji gulaš ikada. Predsjednik je rekao da je isti gulaš bio i prije deset godina, kada je zadnji put bio na Mosoru. Znači kvaliteta postojana! Poslije večere na red su došle društvene igre: bela, remi te bingo. Osobno sam bio preumoran i slomljen za išta, pa sam samo promatrao partiju remia. Nisam bio upoznat s pravilima za remi, no dosta sam i pohvatao, koliko umorna osoba može pohvatati. Dosta rano sam otišao u dragu mi vreću za spavanje, koja me čekala na udobnom krevetu. Dosta dugo se mogao čuti smijeh i veselje iz donjih prostorija, veselih i zaigranih izletnika.
Spavanac hrkanac (neizbježan koncert hrkanja).
Dan drugi
Buđenje, izranjanje iz sna. Kroz glavu prolazi misao da bi možda bilo bolje ostati zamotan u vreći nego odraditi današnji dan. No ipak, onaj (ne)razumni dio, koji voli planine, prevladava i tjera na pokret.
Jutro se sastojalo od doručka, gdje smo jedno šest puta tražili dodatne porcije kruha, čaja, te pripreme i nervoze što će današnji dan donijeti.
Prvo na programu je bila pokazna vježba HGSS-a Split. Pokazali su nam kako pristupiti unesrećenoj osobi, kako napraviti inicijalni pregled, što sve treba saznati prije kontaktiranja 112. Nakon dugog i jako interesantnog Q&A sessiona (da nismo morali na Veliki Kabel, vjerojatno bi ih satima ispitivali pitanja), imali smo priliku vidjeti psa tragača u akciji. Članica HGSS-a se sakrila a pas ju je pronašao. Onda smo mi došli na red, te smo morali odraditi inicijalni pregled, koji nam je prethodno objašnjen.
Za kraj su nam pokazali što sve nose u ruksaku, long story short, prva pomoć, karte, gps uređaji i adekvatna oprema za uvjete koji su na terenu gdje izlaze.
Nakon te odlične pokazne vježbe uputili smo se do doma po stvari i nakon kraće pauze, krenusmo za Veliki Kabal.
Što reći? Krš, kamen, maslina. Samo bez maslina naravno. Drugačija staza ali ista priča kao i za put prema Ljubljanu. Sva sreća pa nije bilo vjetra, samo nas je sunce grijalo.
Došavši na Veliki Kabal, obavili smo žigosanja i slikanja. Dobro smo pogledali okolicu, poslikali Split i krenuli nazad prema domu. To je to jelda? Kraj, samo još treba stići do doma i uputiti se prema busu, misli na pašu. E pa ne, nije.
Hodamo natrag prema domu i u jednom trenu čujemo i vidimo na nebu helikopter kako leti oko Mosora. Javljale su se razno razne teorije, no odgovor je stigao kada je netko pogledao u wapp grupu. Naime, par ljudi je odlučilo ostati kod doma, ne ići na vrh. No jedan pojedinac je ipak odlučio krenuti u kraću šetnju (planina je planina, uvijek te vuče), slučajno je fulao stazu, krenuo u pentranje po stijeni, poskliznuo se i bam. Uganuo gležanj i razrezao nogu. Paralelno u to vrijeme, jedna Njemica je ozlijedila vrat, te je HGSS zatražio helikopter za njen prijevoz. Iako je naš dragi planinar mogao šepati nakon stručnog zakrpavanja HGSS-a, rekli su “why not”, ideš i ti helikopterom. Rekao nam je kasnije da se uzbudljivo voziti u helikopteru. Vjerujem mu, ali radije bi to doživio bez konotacije ozljede.
Naravno, detalje smo saznali kasnije, no vjerujem da smo svi hodali pažljivije nakon tih novosti. Ne znam za druge, ali kada sam prepoznao šumarak oko doma, bio sam dosta sretan, to je to, najteže je gotovo. Pokupiti stvari, prehodati još sat vremena do Gornjeg Sitnog i bus, spas!
Spremili ruksake, obavili sve ostale poslove te se pozdravili sa Špirom, domarom koji nas je predivno udomio. Čovjek je stvarno legenda.
Samo spuštanje do busa mi je dosta u magli, veselio sam se kraju, fokus je bio da stignem čitav.
Napokon, nakon što smo pospremili sve u bus, kilavo odradili rastezanje, uputili smo se prema Splitu kako bi pokupili friško zakrpanog i zašivenog kolegu te svi zajedno krenuli prema Zagrebu.
Znate kada se nečemu jako veselite i radujete, pa vam se čini da vrijeme(samo vama u inat!) sporije teče? E tako je bilo u vožnji nazad. Što smo više htjeli vidjeti svoje krevete to se vožnja činila dužom i beskrajnom.
I onda napokon, Zagreb u 11:30. Brže bolje smo svi napustili bus, pokupili torbe, te uputili jedni drugima umorne pozdrave.
Jedino što je preostalo je odlazak u noć…
Autor: F.M.
P.S. Mosor me duhovno slomio. Nešto dugaaa vožnja s busom, nešto teren i tempo. Oporavak i dalje traje. Svaka čast svim planinarima kojima je Mosor domaći teren.
P.S.S. Pozdrav Šimi iz Karlovca od ekipe iz stražnjeg dijela busa