Zakašnjela domaća zadaća.
Iako sam se na Sljeme penjala više puta, kao i, pretpostavljam, mnogi drugi suputnici, prvi me izlet planinarske školice Planinarskog društva Izletnik pomalo iznenadio. Naravno, iznenađenje je bilo pozitivno, no tek nakon nekog vremena kada su mi se slegli svi dojmovi.
Na prvu mi se uspon stazom sa Šestina zbog početne uzbrdice činio podosta zahtjevnim, a kasnije zbog raštrkanosti grupe od 60 ljudi pomalo i dosadnim. Što se ovdje događa i tko me je na ovo tjerao, razmišljala sam dobrim dijelom puta, no više nije bilo nazad.
Nove gojzerice bile su na nogama, a štapovi za hodanje po prvi put u rukama. Kondicija kako-takva, a u glavi spoznaja da unatoč prethodnim nadanjima neće biti lako.
Na uvodnom predavanju u Melinu koje je prethodilo ovom izletu između redaka nam se nametnulo pitanje – zašto planinarimo? Svima su nam se počele motitati misli o svježem zraku, prekrasnim planinskim pogledima i nezaboravnim druženjima. Takav će zasigurno biti svaki izlet s PlaŠkom, bila sam uvjerena. Da, sve su to legitimni razlozi za okušati se u planinarenju, no da bi spomenute trenutke zapravo i doživio, potrebno je puno puno više od pukog penjanja na planine.
Kada to kažem, mislim i na to da se ponekad nepravedno zanemare brojni drugi benefiti koje ovaj hobi nosi sa sobom, a koje prepoznaš tek kada stekneš malo iskustva. To su:
- prilagodba na izazove
- pomicanje vlastitih granica (fizičkih, ali i onih u glavi)
- svakodnevno učenje
- bolje snalaženje u novim situacijama
- izlazak iz zone komfora
Sa svakim novim usponom i spustom neupitno rastemo, a pritom se i dobro zabavljamo. Toga sam postala svjesna već na prvom stajalištu kod Medvedgrada. Cijelim sam se putem smijala različitim pošalicama tada mi nepoznatih ljudi, no na rakiju u devet ujutro se vjerojatno još neko vrijeme neću naviknuti.
Uz detaljnu logističku pripremu, vodiči su jako dobro organizirali cijeli put. Jednu stvar možda nisu dovoljno naglasili pa koristim priliku da ja to učinim sad. Planinarenje nije moda niti lijepe slike na Instagramu. Planinarenje podrazumijeva da pretrpiš svašta – i blato, i kišu, i znoj, i umor, ali ti se onda, nekoliko stotina metara gore, sav taj napor vrati.
I to ne pogledom na vrh…
…Niti pogledom s vrha…
…Već osjećajem da si, unatoč svim preprekama, pa i u mom slučaju početne nevoljkosti, ipak uspio izvući ono najbolje tog dana. I to je jedino što se na kraju broji.
Želja i volja su potrebni da se pokreneš, upišeš školicu, kupiš prve gojzerice, štapove i ruksak, ali ono što će te zadržati na planini u svim vremenskim i psihičkim uvjetima ipak moraš pronaći u sebi. Tako sam, unatoč svim predrasudama, ali i boli u koljenu koja mi je potiho govorila da možda ovo ipak nije za mene, pregrmila taj prvi izlet, jedva čekajući drugi.
U želji da ovaj izvještaj bude i koristan, dijelim pet savjeta naših voditelja školice koje su mi uspjeli ‘utuviti’ u glavu tijekom prvog predavanja i izleta, a do nekih od njih sam i sama došla na temelju vlastitih pogrešaka.
- Oprez da, strah ne – pazi, ali se ne boj. Iako se kaže da je strah dobar za onoga tko ga ima, kod planinarenja strah može prouzročiti opasnost, stoga je važno ostati smiren i oprezan.
- Brdo neće poobjeći – uvijek će te čekati. Ako iz nekog razloga nisi spreman ili je situacija previše opasna, pričekaj bolju priliku pa se popni na vrh drugi put.
- Uloži u dobre gojzerice – makar ih samo jednom obuo. Gojzerice čuvaju zglobove od uganuća, a koliko god misliš da znaš sve staze do Sljemena napamet, može ti se dogoditi da se ozlijediš. (Pro tip: Neka ti budu pola broja do jedan broj veće.)
- Ostavi posao – na poslu. Nijedna misao o nedovršenom poslu tijekom planinarenje neće popraviti situaciju. Može eventualno pokvariti doživljaj izleta i zadati ti glavobolju, što se meni dogodilo.
- Planinarenje je društvena aktivnost – a ne individualna. Ne upuštaj se u opasne pothvate sam, ne odvajaj se od skupine s kojom si na planini i uvijek pazi na onog ispred i iza sebe.
Autor: D.P.