Datum: 25.09.2021.

Vrijeme okupljanja: 07:15

Ruta hodanja: Vučić selo – PD Klek – Klek – Bjelsko  https://www.wikiloc.com/hiking-trails/klek-izlet-gore-84398775

(F)PlaŠko2021 – 2. izlet, Klek Planina, šuma i guzice

Naš izlet započeo je okupljanjem kod Lisinskog u 7:15 (svaki izlet sve ranije i ranije) do zadnjeg izleta drito s posla ćemo se ukrcavat u bus. Odmah da se zahvalim svim našim učiteljima na organizaciji i na tome što se brinu o nama jer se u nekim trenucima stvarno ponašamo kao da smo u osnovnoj školi 😊. Hvala Edina šta si mi dala maskicu koju sam zaboravila 😊. Nakon što smo svi ušli u bus naše putovanje je krenulo prema Ogulinu. Tamo smo išli posjetiti „Zavičajni muzej.

• 

• 

Ogulin

Dolaskom u Ogulin podijelili smo se u dvije grupe (jer mi poštujemo epidemiološke mjere) kako bi smo mogli posjetiti „Zavičajni muzej“. Dok je jedna grupa bila u muzeju druga grupa imala je vremena iskoristiti slobodne minute za nekima najvažniju stvar ujutro, a to je kava.

U muzeju nas je dočekao jako simpatičan voditelj koji nam je ispričao sve o povijesti planinarenja, alpinizmu, alpinističkoj postavi kao što su oprema, knjige, slike itd.

• 

• 

• 

Inače Ogulin je mjesto u kojem se 1874. godine osnovalo prvo hrvatsko planinarsko društvo. Ekipa koja je osnovala prvo planinarsko društvo bili su: Vladimir Mažuranić – sin bana Ivana Mažuranića (Ivanin tata), Bude Budisavljević – hrvatski književnik i dr. Jochannes Frischauf – sveučilišni profesor u Beču.

Klek

Naš uspon trebao je početi iz Vučić Sela ali kako smo imali veliki bus (jer nas je puno) i bus nije mogao doći do Vučić Sela morali smo početi pješačiti iz Ogulina (ali kažu naši učitelji da nam je to bilo zagrijavanje).

Inače početna točka nam je bila u naselju Vučić Selo, kod kućnog broja 14. Ova staza nosi naziv Ferdina staza, u spomen Ferdi Uršan, koji je bio član planinarskog društva Klek iz Ogulina.

Uspon počinje po skijaškoj stazi gdje nas je dočekala vesela ekipica i jedna plava kravica.

• 

• 

Sunce piči i mi se roštiljamo dok nismo ušli malo u šumu pa je bilo i malo lakše.

Već ulaskom u šumu započele su naše sposobnosti četvernoškog penjanja i preživljavanja. Ali nakon toga kreće duga ali ugodna šetnja kroz šumu i livade. Na jednoj od livada susrećemo i našeg novog frenda „Eosa“. Tu smo se spojili i s nastavkom ekipe koja je došla s našim pesekima.

Nakon kratke stanke nastavljamo dalje i dolazimo do prekrasne livade.

• 

• 

Kratko još šećemo i radimo stanku gdje imamo prekrasan pogled na vrh Klek. Najstariji zapis koji postoji za osvajanje Kleka potječe iz 1838. godine, od saskog kralja Friedricha Augusta II. Njega je na hrvatske planine pratio tada tek ogulinski časnik, a kasnije hrvatski ban, Josip Jelačić.

• 

• 

Nakon male stanke krećemo opet na pohod prema vrhu. Staza do vrha vodi kroz još jednu livadu i onda se ulazi u šumu. Put malo podsjeća na crtić „Čudesna šuma“. Ulaskom u šumu započinje i strmiji dio do planinarskog doma.

Postoje razne legende o Kleku pa tako i postoje razne legende o vješticama i mračnim feštama. Prije dolaska u planinarski dom stoji tabla s natpisom „Dobrodošli u carstvo klečkih vještica!“

Od planinarskog doma može se doći do vrha koji smo cijelim putem pratili. Do vrha ima još jedno 20 minuta. Uspon do vrha jako je zanimljiv jer je prilično strm i na stazi se koriste užad, sajle i stepenice.

Nakon uspona po stijeni dolazi se do heliodroma. Od heliodroma ima još malo penjanja po uskom grebenu i nakon toga se dolazi do vrha. Kad dođete do vrha možete odahnuti i uživati u prekrasnom pogledu prema Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i na divove nožice ili ti Klečice.

• 

• 

• 

Nakon uspona na vrh vratili smo se do planinarskog doma na zasluženi odmor i pivicu.

• 

• 

Natrag nismo išli istom stazom već smo se vratili stazom Bjelsko. Trebalo nam je oko sat vremena gdje nas je čekao bus. No prije nego uđemo u bus treba se razgibati i presvući.

Sve u svemu mogu reći da je staza uglavnom ugodna za šetnju ali ima nekoliko strmih dijelova i od planinarskog doma do vrha postoje razne sprave koje pomažu kod uspona. Kako naša učiteljica Ivana ima dobre odnose sa bogovima vremena i dalje smo imali prekokrasno vrijeme. Dolaskom u selo Bjelsko završava naša divovska avantura.

• 

• 

Autor: I.T.

PLAŠKO-KLEK

• 

• 

• 

• 

U subotnje jutro rano, sastali se Plaškolarci s nakrcanim naprtnjačama dobrano.

Iza Lisinskog okupanac se zbio, nitko veselje i uzbuđenje nije krio što na izlet krećemo i dan u Zagrebu provesti nećemo.

U double decker potrpasmo se svi, bila nas je brojka za poželjeti.

Ćakula je odmah pala i dobra vibra busom širiti se stala.

Ogulin prva nam je stanica bio, koji svojom slatkoćom nas je osvojio.

Posjetismo i Zavičajni muzej Ogulin da vidimo tko se sve u davnini na Klek verao i još kojekakvim planinama smjerao.

Pripreme smo potom za planinarenje obavili, koju bananu za energiju smlavili, svak je u ruksak jednu knjigu potrpao da bi je u planinarski doma Klek dostavio.

Krenusmo zatim put Vučić sela, atmosfera je već postala uzavrela.

Glavna atrakcija u mjestu smo bili, kad nas mještani vidješe bome su se ugodno iznenadili.

U 11h zmijica je ozbiljnim tempom uspon započela, preko skijališta u Vučićima hrabro kročila.

Ubojica od puta već u prvim minutama se pojavio, nije bio sretan tko nije štapove za planinarenje nabavio.

Oblio nas znoj što od sunca koje je nemilosrdno pičilo, što od puta koji je na vertikalu sličio.

U tom trenu izvidnica zastane, na takvom terenu većina se s ravnotežom rastane.

Krenusmo opet svi kao jedan, nema da netko sporiji na začelju se sam vuče bijedan.

U svoje gojzerice buljimo, dok neobavezno čavrljamo, pogled tu i tamo podignemo i ljepoti prirode se divimo.

Par kratkih pauzica nabacismo, na jednoj slatkog čupavog ćuku upoznasmo. Veliki plišanac nam se prišlepao i dio puta nam uljepšao.

Na vidikovcu također stajemo i kratko se u horizontalu dajemo.

Uspavani div još uvijek se čini miljama daleko, da stići ćemo mu ubrzo u samo podnožje ne bi čovjek reko’.

Koračaju dalje Plaškići Heidi dolinom, koja pravi je odmor za noge i čini se tako milom. Sve miriše na začinsko bilje, a i cvijeće divan prizor odašilje.

Nakon 3h hoda dolazimo u carstvo vještica i planinarski dom Klek koji je slatka kamena kućica.

Ostavljamo ruksake, istovarujemo knjige i nastavljamo do vrha bez po’ brige.

Još cca pola sata do samog Kleka uspinjemo se na četiri noge, hvala Bogu na konopima jer bez njih bi bilo puno gore.

No Plaškići se ništa ne plaše već se hrabro penju pod budnim okom brižnog vodiča koji im maše.

Dokapali Plaškići malo po malo i dopentrali se do platoa, malo sčilali na heliodromu i piljili u nebesku boju modru.

Oblačka na nebu nije bilo što izvanrednim prizor na okolna brda je učinilo.

Još koraka do samog vrha par, gdje priroda nam je dala vrhunski pogled na dar.

Grupno slikanje sa Izletnik zastavom je uslijedilo i svi se složismo da penjati se gore je vrijedilo.

Gore smo još koji časak se posunčali, promeditirali i okolicu proanalizirali.

Do doma smo se zatim vratili i još što nam je od hrane ostalo smanđali, koju rakijicu i pivicu drmnuli i uz pjesmu i čagicu za dolje se lagano pripremili.

Put nazad puno kraći je bio, umor nas je lagano svladao, ćakula je malo zamrla, više se čulo lupkanje štapovima.

Nakon 1h hoda do busa stigosmo gdje na livadi propisno istezanje obavismo.

Lagano je noć padala, vožnja je baš pasala, ponetko je zadrijemuckao, a netko uz muzikicu na sjedalu đuskao.

Stigli u Zagreb živi, zdravi i veseli, sa 16 prijeđenih kilometara po finom planinskom terenu, što potaklo je Plaškiće da i sljedećih vikenda u planinu krenu.

Autor: A.S.

Drugi izlet PlaŠko2021 – Klek

Nakon dobro poznatog Sljemena, drugi izlet je već donio nešto zanimljivije – Klek. Okupljanje kod Lisinskog oko 7:15, pospano ulazimo u autobus i ubrzo krećemo prema Ogulinu.

Čim smo stigli, izašli smo iz autobusa i krenuli prema Zavičajnom muzeju Ogulin. Podijeljeni smo u dvije grupe i prva grupa s vodičem ulazi u muzej. Saznali smo da je baš u Ogulinu nastala ideja osnivanja planinarskog društva u Hrvatskoj, a muzej sadrži i alpinistički postav pa smo mogli saznati i razne podatke o osnivanju i razvoju alpinizma u Hrvatskoj. Vodič nas je podsjetio da možemo dobiti žig za Dnevnik HPO-a (Hrvatska planinarska obilaznica) i to je bio pravi trenutak da se neki sjete kako su svoje knjižice, naravno, ostavili u autobusu. Više sreće (i pameti) idući put…

Uskoro smo požurili potražiti kavu dok druga grupa obilazi muzej. Kratka pauza i već moramo dalje, natrag do autobusa koji nas treba odvesti do početka staze i naše planirane rute. Kod autobusa smo dobili svatko po jednu knjigu, koje nosimo do planinarskog doma (više informacija: Natura obscura – knjige na planine!) No na parkiralištu saznajemo za promjenu plana, autobus navodno ne može proći tamo pa krećemo odmah pješke. Neplaniranom šetnjom kolona je prošla skoro cijeli Ogulin, od centra do Vučić Sela i skijališta, gdje je zapravo počela planirana ruta do Kleka. Uspon po skijalištu dužine 200-tinjak metara i ulazimo u šumu, prateći izvidnicu. Ubrzo dolazi do zastoja i saznajemo da smo ostali bez staze – izgleda da je izvidnica zavedena na krivi trag. Nije imalo smisla vraćati se pa smo kroz šumu krenuli strmim usponom ravno prema stazi, tamo smo pričekali da se svi skupimo pa krenuli dalje. Nakon tih početnih par uspona, šetnja kroz šumu više-manje ravnom stazom bila je dobrodošli odmor. Uskoro smo stigli do jedne livade gdje su nam se pridružili psi Bilbo, Frodo i Blue, koji su nas pratili i na prošlom izletu. Još malo više hodanja i stigli smo do vidikovca gdje smo napravili još jednu pauzu i divili se pogledu na Klek.

• 

• 

Nakon jednog od rijetkih dijelova staze koji je izložen suncu, staza se vraća u šumu i počinje malo duži i strmiji uspon. Na kraju tog uspona nalazi se križanje na kojem smo pričekali da se svi skupimo, gdje se spajaju naša staza iz Vučić Sela, staza prema vrhu i staza koja se spušta prema Bjelskom. Nakon kratkog odmora od uspona, krećemo dalje prema vrhu i uskoro stižemo do planinarskog doma. Da ne radimo preveliku gužvu, tamo smo se podijelili u tri skupine koje su u razmacima krenule gore. Put do vrha je nešto teži jer se treba koristiti i rukama, a postavljene su i sajle za osiguranje.

Na vrhu smo pričekali da nas se skupi malo više, obavili slikanje i počeli se pomalo spuštati natrag do doma, gdje smo okupirali većinu stolova i počastili se za uspješan uspon.

U jednom trenutku počela je svirati pjesma Walk of Life, što je bio signal da je vrijeme za polazak. Spuštanje je trajalo puno kraće, istim putem smo se vratili samo do križanja, gdje smo nastavili kraćom stazom za Bjelsko. Nešto tiši i umorniji spustili smo se do autobusa koji nas je tamo čekao i nakon kratkog istezanja krenuli kući.

Autor: V.K.

Klek

Neki  od nas ili samo ja, na Klek  smo krenuli još u srijedu na predavanju. Tema predavanja je uglavnom bila o kreativnim načinima ozljeđivanja i smrti u planini. U skladu s tim na mail smo dobili i uputu da je na Kleku moguće poginuti.  Svima je jasno da je svugdje i uvijek moguće poginuti, samo je nekad jednostavno-lakše.  It is what it is. No, na Kleku je svejedno baš bilo super, ono, baš baš. Kraj izvještaja.               

P.S. noć prije izleta imao sam noćne more da ću zaspati na okupljanje i  pri tom povući još nekoga sa sobom. (opaska urednika: nije zaspao na Klek, ali zato na Vinište je)

Na izletnje jutro stvari su izgledale sunčano i toplo. Okupili smo se skoro u 7.15 iza Lisinskog, i skoro krenuli po planu put Kleka.  Sama vožnja  je bila bajka.  Par partija bele i remija kasnije, stigli smo u Ogulin.

Nakon dolaska u Ogulin jedna  se grupa  uputila u Zavičajni muzej-Ogulin gdje smo mogli pogledati alpinističku zbirku, dok se druga grupa uputila-na kavu. U alpinističkoj zbirci muzeja najviše sam bio impresioniran kamenčićem sa Everesta kojeg je u mojoj glavi, Stipe Božić skupio na cesti prije ulaska u muzej. Kamen se ne može dotaknuti, spremljen je u prozirnu glasačku kutiju.

• 

• 

Nakon 45injak minuta povijestii hrvatskog alpinizma i naš je dio grupe stigao izgoriti na još uvijek jutarnjoj kavi.

Nakon muzeja i kave došlo je vrijeme da se uputimo iz centra Ogulina prema samoj planini. Vrijeme je postajalo sve sunčanije i sve toplije. Već na prvom usponu dio nas je već počeo isparavati na vrućini, tako da smo neki već u startu počeli proklinjati same sebe što nismo uzeli kratke hlače. Istina, sve moguće prognoze su prognozirale sunčano i toplo vrijeme, ali šta oni znaju?  

Nakon par kraćih stanki, napravili smo i prvu veću pauzu.  Uslijedila je prava hipi atmosfera sa psima koji se igraju i izletnicima koji se sunčaju, trče i fotkaju po livadi. Čovjek u takvoj idili lako izgubi pojam o vremenu, ali na svu sreću tu je naša Ivana koja nas je podsjetila na ostatak puta pjesmom čije ime neću spominjati.  Uskoro dolazimo do još čarobnije livade sa bajkovitim pogledom na Klek. Oduševljeno smo radili iste fotke i uživali u svakom koraku dok smo lagano gorili na suncu.

• 

• 

• 

Sa ceste smo počeli već malo ozbiljniji uspon sa više kratkih stanki dok nismo došli do možda najljepšeg pogleda  na sam vrh Kleka. Odmah po dolasku na vidikovac malo kome je ostao mobitel u džepu.

• 

• 

Stvari su postale kondicijski ozbiljnije, ali ipak malo po malo, sa par kratkih minuta predaha,  svi smo uspješno  došli do planinarskog doma gdje smo ostavili knjige, navalili na hranu i piće te napunili baterije za posljednje uspone do vrha. U glavi sam u favoritsima otvorio stranicu gdje je moguće poginuti I uputio se sa prvom grupom prema platou, koji  je stotinjak metara ispod samog vrha. Opreznije smo se kretali, ali uživali jednako kao I na čarobnoj livadi. Na strmijim dijelovima, povjerenje su ulijevali  I klinci koji su se spuštali sa mamama. Nakon zadnjih desetak metara  užadi i nešto strmijeg uspona stigli smo do spomenutog platoa.

• 

• 

Nakon 10-15 minuta upijanja pogleda sa platoa, stigli smo I na vrh. Kako nisam znao što ću sa sobom od uzbuđenja I  oduševljenja,  izvadio sam mobitel  I napravio još  50 neupotrebljivih fotki. Ovim putem htio bih se zahvaliti našem vodiču Valjku koji me upozorio na liticu iza leđa. Tu je bilo moguće poginuti. Sa vrha Kleka pružao se jasan pogled na mir, blagostanje i kamenčić sa Mount Everesta u Ogulinu. Nakon minglanja I zajedničkog naslikavanja  po vrhu uputili smo se prema planinarskom domu, gdje smo uživali sve ostatke hrane. Karlovačko iz doma imalo je okus po šampanjcu.

• 

• 

• 

Nakon što smo dočekali I drugu grupu da se vrati sa vrha, nakon pjesme za pakiranje uputili smo se nazad prema dolje. Usput smo (Valjak je) zalijepili naljepnicu, popišali teritorij I nastavili prema busu. Malo rastezanja prije ulaska u bus I uputili smo se prema Zagrebu umorni, napunjeni i puni dojmova koji se teško mogu artikulirati.

I za kraj, nitko nije ozljeđen, nitko nije poginuo. Neki su nadišli vlastite strahove. Sutradan upala bla bla, sve isto. Čiča miča gotova je priča. Laku noć.

Autor: I.P.

Moj drugi izlet u školici-izlet na Klek

Subotnje jutro, dok još pola grada spava, nakon samo par sati sna i jutarnjeg “leta“ taksijem stigoh do Lisinskog na okupljanje u 07:15h. Odmah ispred Lisinskog ugledala sam Martinu, prijateljicu od moje cimerice koju sam nagovorila da pođe s nama na izlet, a s kojom sam se btw i upoznala to jutro.

Mislila sam odspavati malo u busu s obzirom da sam od uzbuđenja spavala koja 4 sata, no društvo, atmosfera, kava koju sam si prethodno skuhala i pijuckala… put do Ogulina proletio je samo tako. Netom prije nego smo stigli do Ogulina, voditeljica nam je dočarala prekrasan pogled s desne strane busa na Klek, stjenoviti vrh na istočnom rubu Velike Kapele visok 1182 metra.

Hrbat planine gledan s istoka, iz smjera Ogulina, nalik je golemom okamenjenom divu. Div je polegnut na leđa, glava mu je glavni vrh Kleka, a pomalo skvrčene noge s uzdignutim stopalima su ustvari stijene zvane Klečice (1062m). Div se doima kao da je duboko usnuo, no neka druga bića ne daju mu mira za olujnih noći. Legenda kaže da kada oko Kleka sijevaju munje i praskaju gromovi da to vještice pozivaju na sijelo na njegovom vrhu. Klek svojim veličanstvenim pogledom doista razbuđuje ljudsku maštu, a sa svake strane svijeta pokazuje drugi oblik.

Kada smo stigli u Ogulin podijelili smo se u dvije grupe (iz epidemioloških mjera) radi posjeta Zavičajnom muzeju Ogulin. Mene je zapala druga grupa koja je odlučila otići na kavu u obližnji kafić u centru Ogulina. Nastavili smo blablati istim žarom (barem ja…hehehe).    Taman smo uspjeli popiti kavu i pojesti sendviče i došao je naš red za muzej.

Bila sam oduševljena svime u muzeju, moj prvi dodir s djelićem povijesti planinarenja i alpinizma, prva planinarska oprema, prve gojze (ogromne i teške), stare drvene skije, fotografije ljudi koji su kročili planinama i ostavili svoj neizbrisiv trag u povijesti…

Inače Klekova vršna stijena bila je prva škola hrvatskih alpinista i u njoj je izveden velik broj prvenstvenih penjačkih uspona, zbog čega se Klek naziva koljevkom hrvatskog planinarstva.

U mnoštvu svih priča i legendi koje ogulinski kraj čine jedinstvenim u čitavome svijetu, djetinjstvo je provela i Ivana Brlić-Mažuranić. Jedna soba u muzeju posvećena je samo njoj, njenim knjigama, fotografijama, dijelovima života…a onda na moje veliko iznenađenje i budući hobi nabasah u muzeju na dnevnik Hrvatska planinarska obilaznica, kojeg sam naravno kupila kao suvenir i uzela svoj prvi pečat u muzeju. Još sada mogu vizualizirati svoje ushićeno skakutanje po muzeju, moj prvi pečat! Kao da sam pronašla neki stari zlatnik! 😊

Svi smo pozorno slušali vodiča u muzeju i nakon naslikavanja i inspirativnog predavanja krenuli smo na svoje pravo odredište. Početna točka uspona bila je u naselju Vučić Selo, kod kućnog broja 14. Ova staza nosi naziv Ferdina staza, u spomen Ferdi Uršan, koji je bio član planinarskog društva Klek iz Ogulina. Zatim smo krenuli dalje bukovom šumom sve do križanja s cestom Ogulin-Bjelolasica.

Tu smo cestu kratko slijedili, te kod napuštenog kamenoloma skrenuli desno i ponovno ušli u bukovu šumu.  Dan je bio prelijep, doduše sunce je baš pržilo i godile su mi sjene i hladovina šume. Štapovi su mi bili od velike pomoći jer su neki dijelovi puta bili dosta strmi.                   

Svi smo bili i hodali kao jedno, gledali markacije, zafrkavali se, sunce na licu…nakon čitavog tjedna provedenog u četiri zida na poslu osjećala sam se kao pas pušten s lanca, jednostavno sam bila sretna, ispunjena i puna energije, uživala sam u svakom koraku.

Miris šume, osjećaj i miris čistog zraka kojeg udišem, lišće u jesenjim bojama, drveće kao da mi je davalo svu svoju energiju. Ta povezanost sa prirodom i svijest da sam upravo sada zdrava, da mogu hodati, vidjeti i doživjeti sve to je nešto neprocjenjivo i ne može se ničime nadomjestiti.

Inače, drveće zrači određenom frekvencijom koja liječi i zato se svi super osjećamo kada odemo negdje u prirodu, neki su možda i čuli za izraz dendroterapija – drevna iscjeljiteljska metoda u kojoj se koristi liječenje drvećem, odnosno liječenje grljenjem drveća.

Hodajući stazom kroz šumu u jednom trenutku sam umalo stala na zmiju, a inače se bojim zmija! No od svih tih doživljaja u prirodi samo sam rekla školarcima iza sebe “Uh, gle mala zmijica, umalo sam gojzom stala na nju!“  Da se razumijemo, inače bih odskočila dva metra kada bih ugledala zmiju, a ovo mi je ujedno bio i prvi blizak susret sa zmijom.

Jedan od naših vodiča se je našalio “Ah, kada žene vide malu zmiju, kažu >>Vidi malu zmiju<<, a kada muškarci vide malu zmiju kažu >>Uuu vidi, koji piton!<< , zar ne? 😊“

Jednostavno ne možeš izdržati, a da se ne smiješ cijelim putem, ništa ti ne može pokvariti raspoloženje. Inače taj naš vodič, tj. jedan od vodiča je tako strpljiv i interesantan, zabavan je kao stand up komičar i jednostavno ti izmami osmjeh na lice, moraš se smijati htio ti to ili ne i to toliko da te doslovce počnu obrazi boljeti. Nazvala sam ga Robin Hood našeg Izletnika, no ne smijem sada odati tajnu zašto je dobio taj naziv, kako bi rekli planinarci “što se desi na planini, ostaje na planini“.

Martina i ja smo cijelim putem umirale od smijeha, šalile se sa društvom, a da ne govorim kakav pozitivan učinak je planinarenje imalo na naš ten. Besplatan wellness učinak, čak sam dobila i preplanulu boju od sunca!    

Naš Robin Hood je cijelim putem pazio na meni također jednu divnu i krasnu prijateljicu Didi. Svi smo se skompali još na prošlom izletu na Sljeme. Moram istaknuti da su svi ljudi koje sam upoznala u ovom društvu jednostavni, dragi i posebni svatko na svoj način, da sažmem sve jednom riječju prekrasni ljudi.

Za vodiče imam same riječi pohvale, ovo je uistinu društvo koje ima “dušu“, osjećala sam se kao da pripadam jednoj velikoj obitelji. Svi smo složno hodali u koloni kao mala vojska i uživali punim plućima u svakom trenutku.

Moram nadodati i kada bi se netko zadubio u promatranje školaraca, vodiča i voditeljica, mogu se vidjeti i određene simpatije, pa je time i planinarenje još zanimljivije.

Putem smo napravili dvije pauze da nešto prigrizemo i popijemo tekućine, jednu na prostranoj livadi gdje smo se smjestili u polusjenu golemih krošnji i guštali kojih 15-ak minuta. Nakon te livade, na jednoj ravnici uz stazu, kao melem za oči, naišli smo na mnoštvo jesenskih mrazovaca (u proljeće poznatiji kao šafrani).

Putem smo još zastali podno samog Kleka.

Pomislila sam kako bi bilo prekrasno da i moja sestra može ovo sada vidjeti i doživjeti, nitko na svijetu ne bi bio sretniji od mene.

E sad dolazi najveći uspon na putu prema Kleku, odnosno dio do planinarskog doma.    Moram priznati da mi je zadnjih desetak minuta prije planinarskog doma bilo baš naporno i špotala sam samu sebe što uvijek bančim prije puta, noćna ptica, umjesto da sam legla spavati oko 23 sata i naspavala se kao čovjek (pouka za druge izlete).                                   

Osjeti se i promjena tlaka u ušima, bar sam ja osjetila. Mislim da smo svi jedva čekali da dođemo do planinarskog doma da predahnemo i okrijepimo se.  

Prije dolaska u planinarski dom stoji tabla s upozorenjem “Dobro došli u carstvo klečkih vještica“ . Hodajući, mašta mi je radila sto na sat. Zar ne bi bilo interesantno, čisto iz šale, vidjeti neku vješticu na metli? Makar da netko odglumi vješticu i poganja nas prema vrhu, mislim da bi svi prasnuli od smijeha.

Čim smo došli do planinarskog doma, skinuli smo ruksake, odložili ih na klupice, netko je izvadio orahovicu i medicu i ponudio nas. Rekoh kada svi nešto piju, a i trebalo je doći do vrha, uzeti ću orahovicu. Baš mi je prijala, bila je tako fina i okrepljujuća, slatka. Mislim da čak i piće ima drugačiji okus na planini, posebniji, finiji…odmah sam živnula!

Tu smo brzinski pojeli sendvič, neki su gricnuli koji slatkiš ili orašaste plodove za energiju, bio je i stampedo na wc (P.S. doslovce skoro sva tekućina ispari iz organizma prilikom uspona, čak bih i bez WC-a bila izdržala do samog vrha). Nakon kratke pauze i pjesme Dire Straitsa, Walk of life što nam je inače pjesma/znak za pokret, krenuli smo dalje u život do samog vrha planine. Vratila mi se sva energija, orahovac je bio čarobnog okusa, ma sva planina je bila čarobna sama po sebi.  

Moj planinarski dnevnik žudio je za novim pečatom, noge su same išle!

Uspon od planinarskog doma do vrha trajao je cca 30 minuta, bio mi je zanimljiv jer sam prvi put koristila užad i čelične sajle i morali smo se istovremeno koristiti rukama i nogama prilikom penjanja, bio je to za mene mali alpinizam, veliki korak za mene malog čovjeka.

Kada smo došli do betonskog platoa koji inače služi kao sletište helikoptera… taj pogled i osjećaj, ne mogu ga riječima dočarati… osjećaš se kao da letiš na vjetru stopljen sa zrakama sunca, srce ti je veliko kao kuća… promatraš ozarena lica ljudi oko sebe, svi dijelimo isti doživljaj… osjećaj ispunjenosti…

Nas šest mušketira pozirali smo na platou i tu su nastale jedne od meni najljepših uspomena, trenutak je ostao zamrznut u vremenu… i onda dalje veselo krenuh do samog vrha gdje sam uzela svoj drugi pečat.

Svi smo uživali u suncu, pogledu, vrijeme nas je poslužilo. Sam vrh Klek promjera je desetak metara i s vrha se pružaju lijepi vidici prema Ogulinu i jezeru Sabljacima, Bjelolasici, a pogled posebno privlače slikovite stijene Klečice.

Naravno, opet smo se svi fotografirali, hvatali neke lijepe fotke sebi za uspomenu i na kraju obvezni ritual – zajednička fotka Izletnika da ovjekovječimo i ovaj trenutak.

Voditeljica nas je upozorila da se požurimo sa snimanjem kako bismo svi krenuli nazad prema planinarskom domu. Spust mi je bio tako lak i lijep, zbijala sam šale na svoj račun.        

U jednom trenutku me je voditeljica Ana opomenula da manje pričam (riječ je bila o dendroterapiji) i koncentriram se na spust tako da ne odvlačimo misli drugima.                                  

Ne daj Bože da se je netko od smijeha spotaknuo zamišljajući kako netko od nas grli drveće, bilo bi mi baš koma, ajde da ja padnem, ništa zato, ali da skrivim nečiji pad… odmah sam se uozbiljila. Jedan školarac mi je dobacio “Budeš dobila žuti karton!“

Sve je prošlo u redu, svi smo se spustili bez ozljeda. Sretni i obogaćeni novim uspomenama uputili smo se drugim, kraćim putem, stazom Bjelsko nazad do busa.                                

Presvukli smo se u suhu odjeću, obavili vježbe istezanja i krenuli nazad prema Zagrebu. I tako sam ja u biti iz znatiželje ili neke vrste oklade zapravo postala strastveni planinar, a da toga nisam bila ni svjesna. To je ljubav na prvi pogled!

Autor: N.B.