Datum: 25.09.2021.

Vrijeme okupljanja: 07:15

Ruta hodanja: Vučić selo – PD Klek – Klek – Bjelsko  https://www.wikiloc.com/hiking-trails/klek-izlet-gore-84398775

(F)PlaŠko2021 – 2. izlet, Klek Planina, šuma i guzice

Naš izlet započeo je okupljanjem kod Lisinskog u 7:15 (svaki izlet sve ranije i ranije) do zadnjeg izleta drito s posla ćemo se ukrcavat u bus. Odmah da se zahvalim svim našim učiteljima na organizaciji i na tome što se brinu o nama jer se u nekim trenucima stvarno ponašamo kao da smo u osnovnoj školi 😊. Hvala Edina šta si mi dala maskicu koju sam zaboravila 😊. Nakon što smo svi ušli u bus naše putovanje je krenulo prema Ogulinu. Tamo smo išli posjetiti „Zavičajni muzej.

Ogulin

Dolaskom u Ogulin podijelili smo se u dvije grupe (jer mi poštujemo epidemiološke mjere) kako bi smo mogli posjetiti „Zavičajni muzej“. Dok je jedna grupa bila u muzeju druga grupa imala je vremena iskoristiti slobodne minute za nekima najvažniju stvar ujutro, a to je kava.

U muzeju nas je dočekao jako simpatičan voditelj koji nam je ispričao sve o povijesti planinarenja, alpinizmu, alpinističkoj postavi kao što su oprema, knjige, slike itd.

Inače Ogulin je mjesto u kojem se 1874. godine osnovalo prvo hrvatsko planinarsko društvo. Ekipa koja je osnovala prvo planinarsko društvo bili su: Vladimir Mažuranić – sin bana Ivana Mažuranića (Ivanin tata), Bude Budisavljević – hrvatski književnik i dr. Jochannes Frischauf – sveučilišni profesor u Beču.

Klek

Naš uspon trebao je početi iz Vučić Sela ali kako smo imali veliki bus (jer nas je puno) i bus nije mogao doći do Vučić Sela morali smo početi pješačiti iz Ogulina (ali kažu naši učitelji da nam je to bilo zagrijavanje).

Mali (f)plaškići iz Ogulina stupaju prema Vučić Selu

Inače početna točka nam je bila u naselju Vučić Selo, kod kućnog broja 14. Ova staza nosi naziv Ferdina staza, u spomen Ferdi Uršan, koji je bio član planinarskog društva Klek iz Ogulina.

Uspon počinje po skijaškoj stazi gdje nas je dočekala vesela ekipica i jedna plava kravica.

Sunce piči i mi se roštiljamo dok nismo ušli malo u šumu pa je bilo i malo lakše.

Uspon po skijaškoj stazi

Već ulaskom u šumu započele su naše sposobnosti četvernoškog penjanja i preživljavanja. Ali nakon toga kreće duga ali ugodna šetnja kroz šumu i livade. Na jednoj od livada susrećemo i našeg novog frenda „Eosa“. Tu smo se spojili i s nastavkom ekipe koja je došla s našim pesekima.

Naš novi frend Eos i član Blue

Nakon kratke stanke nastavljamo dalje i dolazimo do prekrasne livade.

Kratko još šećemo i radimo stanku gdje imamo prekrasan pogled na vrh Klek. Najstariji zapis koji postoji za osvajanje Kleka potječe iz 1838. godine, od saskog kralja Friedricha Augusta II. Njega je na hrvatske planine pratio tada tek ogulinski časnik, a kasnije hrvatski ban, Josip Jelačić.

Nakon male stanke krećemo opet na pohod prema vrhu. Staza do vrha vodi kroz još jednu livadu i onda se ulazi u šumu. Put malo podsjeća na crtić „Čudesna šuma“. Ulaskom u šumu započinje i strmiji dio do planinarskog doma.

Ono što najviše vidimo na planinarenju su planina, šuma i guzice

Postoje razne legende o Kleku pa tako i postoje razne legende o vješticama i mračnim feštama. Prije dolaska u planinarski dom stoji tabla s natpisom „Dobrodošli u carstvo klečkih vještica!“

Tabla dobrodošlice

Od planinarskog doma može se doći do vrha koji smo cijelim putem pratili. Do vrha ima još jedno 20 minuta. Uspon do vrha jako je zanimljiv jer je prilično strm i na stazi se koriste užad, sajle i stepenice.

Stijena i još malo guzica

Nakon uspona po stijeni dolazi se do heliodroma. Od heliodroma ima još malo penjanja po uskom grebenu i nakon toga se dolazi do vrha. Kad dođete do vrha možete odahnuti i uživati u prekrasnom pogledu prema Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i na divove nožice ili ti Klečice.

Nakon uspona na vrh vratili smo se do planinarskog doma na zasluženi odmor i pivicu.

Natrag nismo išli istom stazom već smo se vratili stazom Bjelsko. Trebalo nam je oko sat vremena gdje nas je čekao bus. No prije nego uđemo u bus treba se razgibati i presvući.

Sve u svemu mogu reći da je staza uglavnom ugodna za šetnju ali ima nekoliko strmih dijelova i od planinarskog doma do vrha postoje razne sprave koje pomažu kod uspona. Kako naša učiteljica Ivana ima dobre odnose sa bogovima vremena i dalje smo imali prekokrasno vrijeme. Dolaskom u selo Bjelsko završava naša divovska avantura.

Autor: I.T.

PLAŠKO-KLEK

U subotnje jutro rano, sastali se Plaškolarci s nakrcanim naprtnjačama dobrano.

Iza Lisinskog okupanac se zbio, nitko veselje i uzbuđenje nije krio što na izlet krećemo i dan u Zagrebu provesti nećemo.

U double decker potrpasmo se svi, bila nas je brojka za poželjeti.

Ćakula je odmah pala i dobra vibra busom širiti se stala.

Ogulin prva nam je stanica bio, koji svojom slatkoćom nas je osvojio.

Posjetismo i Zavičajni muzej Ogulin da vidimo tko se sve u davnini na Klek verao i još kojekakvim planinama smjerao.

Pripreme smo potom za planinarenje obavili, koju bananu za energiju smlavili, svak je u ruksak jednu knjigu potrpao da bi je u planinarski doma Klek dostavio.

Krenusmo zatim put Vučić sela, atmosfera je već postala uzavrela.

Glavna atrakcija u mjestu smo bili, kad nas mještani vidješe bome su se ugodno iznenadili.

U 11h zmijica je ozbiljnim tempom uspon započela, preko skijališta u Vučićima hrabro kročila.

Ubojica od puta već u prvim minutama se pojavio, nije bio sretan tko nije štapove za planinarenje nabavio.

Oblio nas znoj što od sunca koje je nemilosrdno pičilo, što od puta koji je na vertikalu sličio.

U tom trenu izvidnica zastane, na takvom terenu većina se s ravnotežom rastane.

Krenusmo opet svi kao jedan, nema da netko sporiji na začelju se sam vuče bijedan.

U svoje gojzerice buljimo, dok neobavezno čavrljamo, pogled tu i tamo podignemo i ljepoti prirode se divimo.

Par kratkih pauzica nabacismo, na jednoj slatkog čupavog ćuku upoznasmo. Veliki plišanac nam se prišlepao i dio puta nam uljepšao.

Na vidikovcu također stajemo i kratko se u horizontalu dajemo.

Uspavani div još uvijek se čini miljama daleko, da stići ćemo mu ubrzo u samo podnožje ne bi čovjek reko’.

Koračaju dalje Plaškići Heidi dolinom, koja pravi je odmor za noge i čini se tako milom. Sve miriše na začinsko bilje, a i cvijeće divan prizor odašilje.

Nakon 3h hoda dolazimo u carstvo vještica i planinarski dom Klek koji je slatka kamena kućica.

Ostavljamo ruksake, istovarujemo knjige i nastavljamo do vrha bez po’ brige.

Još cca pola sata do samog Kleka uspinjemo se na četiri noge, hvala Bogu na konopima jer bez njih bi bilo puno gore.

No Plaškići se ništa ne plaše već se hrabro penju pod budnim okom brižnog vodiča koji im maše.

Dokapali Plaškići malo po malo i dopentrali se do platoa, malo sčilali na heliodromu i piljili u nebesku boju modru.

Oblačka na nebu nije bilo što izvanrednim prizor na okolna brda je učinilo.

Još koraka do samog vrha par, gdje priroda nam je dala vrhunski pogled na dar.

Grupno slikanje sa Izletnik zastavom je uslijedilo i svi se složismo da penjati se gore je vrijedilo.

Gore smo još koji časak se posunčali, promeditirali i okolicu proanalizirali.

Do doma smo se zatim vratili i još što nam je od hrane ostalo smanđali, koju rakijicu i pivicu drmnuli i uz pjesmu i čagicu za dolje se lagano pripremili.

Put nazad puno kraći je bio, umor nas je lagano svladao, ćakula je malo zamrla, više se čulo lupkanje štapovima.

Nakon 1h hoda do busa stigosmo gdje na livadi propisno istezanje obavismo.

Lagano je noć padala, vožnja je baš pasala, ponetko je zadrijemuckao, a netko uz muzikicu na sjedalu đuskao.

Stigli u Zagreb živi, zdravi i veseli, sa 16 prijeđenih kilometara po finom planinskom terenu, što potaklo je Plaškiće da i sljedećih vikenda u planinu krenu.

Autor: A.S.

Drugi izlet PlaŠko2021 – Klek

Nakon dobro poznatog Sljemena, drugi izlet je već donio nešto zanimljivije – Klek. Okupljanje kod Lisinskog oko 7:15, pospano ulazimo u autobus i ubrzo krećemo prema Ogulinu.

Čim smo stigli, izašli smo iz autobusa i krenuli prema Zavičajnom muzeju Ogulin. Podijeljeni smo u dvije grupe i prva grupa s vodičem ulazi u muzej. Saznali smo da je baš u Ogulinu nastala ideja osnivanja planinarskog društva u Hrvatskoj, a muzej sadrži i alpinistički postav pa smo mogli saznati i razne podatke o osnivanju i razvoju alpinizma u Hrvatskoj. Vodič nas je podsjetio da možemo dobiti žig za Dnevnik HPO-a (Hrvatska planinarska obilaznica) i to je bio pravi trenutak da se neki sjete kako su svoje knjižice, naravno, ostavili u autobusu. Više sreće (i pameti) idući put…

Uskoro smo požurili potražiti kavu dok druga grupa obilazi muzej. Kratka pauza i već moramo dalje, natrag do autobusa koji nas treba odvesti do početka staze i naše planirane rute. Kod autobusa smo dobili svatko po jednu knjigu, koje nosimo do planinarskog doma (više informacija: Natura obscura – knjige na planine!) No na parkiralištu saznajemo za promjenu plana, autobus navodno ne može proći tamo pa krećemo odmah pješke. Neplaniranom šetnjom kolona je prošla skoro cijeli Ogulin, od centra do Vučić Sela i skijališta, gdje je zapravo počela planirana ruta do Kleka. Uspon po skijalištu dužine 200-tinjak metara i ulazimo u šumu, prateći izvidnicu. Ubrzo dolazi do zastoja i saznajemo da smo ostali bez staze – izgleda da je izvidnica zavedena na krivi trag. Nije imalo smisla vraćati se pa smo kroz šumu krenuli strmim usponom ravno prema stazi, tamo smo pričekali da se svi skupimo pa krenuli dalje. Nakon tih početnih par uspona, šetnja kroz šumu više-manje ravnom stazom bila je dobrodošli odmor. Uskoro smo stigli do jedne livade gdje su nam se pridružili psi Bilbo, Frodo i Blue, koji su nas pratili i na prošlom izletu. Još malo više hodanja i stigli smo do vidikovca gdje smo napravili još jednu pauzu i divili se pogledu na Klek.

Nakon jednog od rijetkih dijelova staze koji je izložen suncu, staza se vraća u šumu i počinje malo duži i strmiji uspon. Na kraju tog uspona nalazi se križanje na kojem smo pričekali da se svi skupimo, gdje se spajaju naša staza iz Vučić Sela, staza prema vrhu i staza koja se spušta prema Bjelskom. Nakon kratkog odmora od uspona, krećemo dalje prema vrhu i uskoro stižemo do planinarskog doma. Da ne radimo preveliku gužvu, tamo smo se podijelili u tri skupine koje su u razmacima krenule gore. Put do vrha je nešto teži jer se treba koristiti i rukama, a postavljene su i sajle za osiguranje.

Na vrhu smo pričekali da nas se skupi malo više, obavili slikanje i počeli se pomalo spuštati natrag do doma, gdje smo okupirali većinu stolova i počastili se za uspješan uspon.

U jednom trenutku počela je svirati pjesma Walk of Life, što je bio signal da je vrijeme za polazak. Spuštanje je trajalo puno kraće, istim putem smo se vratili samo do križanja, gdje smo nastavili kraćom stazom za Bjelsko. Nešto tiši i umorniji spustili smo se do autobusa koji nas je tamo čekao i nakon kratkog istezanja krenuli kući.

Autor: V.K.

Klek

Neki  od nas ili samo ja, na Klek  smo krenuli još u srijedu na predavanju. Tema predavanja je uglavnom bila o kreativnim načinima ozljeđivanja i smrti u planini. U skladu s tim na mail smo dobili i uputu da je na Kleku moguće poginuti.  Svima je jasno da je svugdje i uvijek moguće poginuti, samo je nekad jednostavno-lakše.  It is what it is. No, na Kleku je svejedno baš bilo super, ono, baš baš. Kraj izvještaja.               

P.S. noć prije izleta imao sam noćne more da ću zaspati na okupljanje i  pri tom povući još nekoga sa sobom. (opaska urednika: nije zaspao na Klek, ali zato na Vinište je)

Na izletnje jutro stvari su izgledale sunčano i toplo. Okupili smo se skoro u 7.15 iza Lisinskog, i skoro krenuli po planu put Kleka.  Sama vožnja  je bila bajka.  Par partija bele i remija kasnije, stigli smo u Ogulin.

Plaškolarci kartaju belu

Nakon dolaska u Ogulin jedna  se grupa  uputila u Zavičajni muzej-Ogulin gdje smo mogli pogledati alpinističku zbirku, dok se druga grupa uputila-na kavu. U alpinističkoj zbirci muzeja najviše sam bio impresioniran kamenčićem sa Everesta kojeg je u mojoj glavi, Stipe Božić skupio na cesti prije ulaska u muzej. Kamen se ne može dotaknuti, spremljen je u prozirnu glasačku kutiju.

Nakon 45injak minuta povijestii hrvatskog alpinizma i naš je dio grupe stigao izgoriti na još uvijek jutarnjoj kavi.

Plaškolarci ispijaju kave i čaj

Nakon muzeja i kave došlo je vrijeme da se uputimo iz centra Ogulina prema samoj planini. Vrijeme je postajalo sve sunčanije i sve toplije. Već na prvom usponu dio nas je već počeo isparavati na vrućini, tako da smo neki već u startu počeli proklinjati same sebe što nismo uzeli kratke hlače. Istina, sve moguće prognoze su prognozirale sunčano i toplo vrijeme, ali šta oni znaju?  

Stvari su se počele zakuhavati već na prvom usponu

Nakon par kraćih stanki, napravili smo i prvu veću pauzu.  Uslijedila je prava hipi atmosfera sa psima koji se igraju i izletnicima koji se sunčaju, trče i fotkaju po livadi. Čovjek u takvoj idili lako izgubi pojam o vremenu, ali na svu sreću tu je naša Ivana koja nas je podsjetila na ostatak puta pjesmom čije ime neću spominjati.  Uskoro dolazimo do još čarobnije livade sa bajkovitim pogledom na Klek. Oduševljeno smo radili iste fotke i uživali u svakom koraku dok smo lagano gorili na suncu.

Sa ceste smo počeli već malo ozbiljniji uspon sa više kratkih stanki dok nismo došli do možda najljepšeg pogleda  na sam vrh Kleka. Odmah po dolasku na vidikovac malo kome je ostao mobitel u džepu.

Stvari su postale kondicijski ozbiljnije, ali ipak malo po malo, sa par kratkih minuta predaha,  svi smo uspješno  došli do planinarskog doma gdje smo ostavili knjige, navalili na hranu i piće te napunili baterije za posljednje uspone do vrha. U glavi sam u favoritsima otvorio stranicu gdje je moguće poginuti I uputio se sa prvom grupom prema platou, koji  je stotinjak metara ispod samog vrha. Opreznije smo se kretali, ali uživali jednako kao I na čarobnoj livadi. Na strmijim dijelovima, povjerenje su ulijevali  I klinci koji su se spuštali sa mamama. Nakon zadnjih desetak metara  užadi i nešto strmijeg uspona stigli smo do spomenutog platoa.

Nakon 10-15 minuta upijanja pogleda sa platoa, stigli smo I na vrh. Kako nisam znao što ću sa sobom od uzbuđenja I  oduševljenja,  izvadio sam mobitel  I napravio još  50 neupotrebljivih fotki. Ovim putem htio bih se zahvaliti našem vodiču Valjku koji me upozorio na liticu iza leđa. Tu je bilo moguće poginuti. Sa vrha Kleka pružao se jasan pogled na mir, blagostanje i kamenčić sa Mount Everesta u Ogulinu. Nakon minglanja I zajedničkog naslikavanja  po vrhu uputili smo se prema planinarskom domu, gdje smo uživali sve ostatke hrane. Karlovačko iz doma imalo je okus po šampanjcu.

Nakon što smo dočekali I drugu grupu da se vrati sa vrha, nakon pjesme za pakiranje uputili smo se nazad prema dolje. Usput smo (Valjak je) zalijepili naljepnicu, popišali teritorij I nastavili prema busu. Malo rastezanja prije ulaska u bus I uputili smo se prema Zagrebu umorni, napunjeni i puni dojmova koji se teško mogu artikulirati.

I za kraj, nitko nije ozljeđen, nitko nije poginuo. Neki su nadišli vlastite strahove. Sutradan upala bla bla, sve isto. Čiča miča gotova je priča. Laku noć.

Autor: I.P.