Datum: 30. – 31.10.2021.
Okupljanje je bilo predviđeno u 7:30 iza Lisinskog na staroj Trnjanskoj. Na ovaj izlet je bio priključen moj prijatelj Zvone, kojeg sam na nagovor An Jovičić nazvala u 7:37 da vidim jeli blizu negdje, na što on rekao da nije jer je okupljanje tek u 8:30, kad sam mu rekla da požuri došao je u 7:57, hvala Bogu on živi blizu mjesta okupljanja. Na kraju se ispostavilo da školarka Nina kasni više od Zvoneta, došla je u 8:15 I moj prijatelj Zvone i njegovo kašnjenje su prošli nezamijećeno.
Glasilo prije izleta je bilo da onaj tko planinari u kostimu će dobiti poseban plusić. Ja, Nika Janković, sam u busu tada bila jedina maskirana (šeširić od vještice sam nosila na glavi). To je bilo popraćeno slikama na Instagram storijima pd izletnika.
Na putu smo stali na benzinskoj u Ravnoj Gori. Tamo smo se družili i tako.
Došli smo do okretišta autotroleja u Podkilavcu oko 11 preobukli se i maskirani (nas 6-ero: vrag, zec, patak,gusar, vještica i nekakav čarobnjak-vještac) su se fotkali i lagano, oko 11:30, smo krenuli, svaki s ruksacima na leđima od minimalno 60 L. Dan je bio sunčan i pred nama je bila divna avantura.
Prvo smo hodali negdje sat vremena po ravnom, po putu smo vidjeli krave i bikove, lijepe pejsaže. Prije prvog uspona smo napravili pauzu od 10 minuta i onda opet krenuli. Prvo smo se popeli na jedno brdo pa napravili pauzu od 10 minuta, sunce je sijalo. Zatim smo krenuli na drugo brdo gdje su se meni počeli javljat problemi iako je uspon bio zaista malen. Stvar je u tome da je sunce udaralo na najjače, nije bilo hlada nego smo po livadi hodali, ja sam imala na sebi majicu dugih rukava, tajice i preko hlače. Organizatorica Ivana Rakamarić mi je odmah sugerirala da otklonim hlače i ostanem u tajicama i da otklonim majicu dugih rukava te mi posudila svoju majicu kratkih rukava. Zatim je skužila da mi je ruksak ”smeće” jer nije imao za učvrsiti se na ključnim mjestima i pucao je po šavovima. Odmah mi je dala njen da nosim, a ona je nosila moj i još je prebacila sve teške stvari sebi na leđa kako bih lakše ja hodala. Na to sve mi je dala svoje šćape da lakše se rasporedi težina. Puno mi je pomogla i stvarno sve hvale njoj i Ani Jo ovim putem šaljem. Kanije na domu sam počastila Raku cugom u znak zahvale. Kad smo se napokon popeli na drugo brdo, ostatak ekipe je tu bio već 10 minuta pa smo još imali 20 minuta pauze, fotkali se i onda krenuli dalje prema domu. Priroda je bila divna i staza lagana. Za tipa 40 min smo bili na domu i odlučeno je da uspon na Fratar ostavimo za sljedeći dan ujutro. Baš mi je laknulo kad sam čula tu informaciju.
Dom je bio presladak i sjajno očuvan, primjetili smo Zvone i ja da čak imao kamere i vanjske zvučnike. Na domu smo se preobukli i uživali do prve vježbe s kartom, usjeveravanja karte i određivanja azimuta. Onda smo opet uživali pa smo oko 19 jeli jedan od najfinijih grahova s kobasom koje sam ikada jela. Domar je bio sam na nas 50-ak i sve stizao uz osmijeh. Jedni su htjeli pivu, jedni su htjeli čaj, jedni grah s kobasom, jedni bez i sve je to domar odrađivao bez nervoze i sa smješkom na licu.
Na domu nije bilo mjesta za spavanje za sve pa su mnogi spavali u kuhinji, ispod stepenica, na podu, itd. Moj prijatelj Zvone, kao padobranac, se odmah ponudio da spava napodu kako ne bi bio dodatan problem.
Nakon večere smo se lagano krenuli maskirati i maske su me sve više oduševljavale. Imali smo vampira, tarzana, zeca, patka, Gargamela, štrumfetu, vraga, vješticu, dr. Evil iz Austin Powers, gusara, raka, itd. Krenuli smo se zabavljati gdje sam se najviše nasmijala na scenu koju je režirala vražica Tajana, gdje su gusar sa sjekirom i vampir napali zeca, a sve je zapraprila vražica pored plamena vatre.
Uz to pekli smo banane, plesali uz dobru muziku, pjevali uz gitaru, na kraju imali smo 3 floora. Mene je bolio mjehur i išla sam spavat u 22h. Sve je utihnulo oko ponoći.
Noć je bila ok, malo ih je hrkalo, ali ništa preglasno. Probudila sam se oko 6:45 i brzo otišla obaviti jutarnju higijenu prije svih. Već ih je bilo par u WC-u, tu smo dijelili paste za zube, mokre maramice, itd. Onda je doručak bio u 7:30. Poslužena je kava, svako je imao pravo na dva jaja na oko i hrenovku ili na nutellu i putar i marmeladu. Za doručak smo se predbilježili noć prije. Domar je opet sve hendlao za čistu 10-ku.
U 9 je bio pokret na Fratar, a do tada smo uživali i družili se. Dom je na 1097 m, a Fratar na 1353 m i išli smo bez ruksaka, nije bilo sunca i stvarno je bio lagan uspon. Sve je bilo u magli i fotke školaraca za Facebook i Instagram su bile spektakularne.
Nakon što smo se spustili opet u dom smo se spakirali, pojeli sendviče, fotkali (domar se fotkao s nama <3) i krenuli lagano nazad do busa. Trebalo nam je do busa cca 3 sata, bilo je jako strmo, ali priroda predivna i pogled prekrasan. Neki su uganuli gležanj, nekog je boljelo koljeno. Kad sm odošli do busa jako su me boljeli prsti na nogama i jedva sam se čekala preobut. Onda je Emil Marmelić vodio vježbe istezanja. Neki su išli obavit nuždu i lagano smo kretali za Zagreb oko 15. U busu ih je većina spavala, izmorili smo se stvarno. U Zagreb smo stigli oko 16:45. I to je to. 🙂
Autor N.J.
Ha(hlić)lloween
Rano subotnje jutro. Dolazimo na mjesto okupljanja u dogovoreno vrijeme i čekamo da se svi skupimo, dovoljno vremena za beauty nap. Lijepo je maglovito jutro sa velikim potencijalom za sunčan i topao dan što se pokazalo točnim dolaskom na početnu lokaciju planinarenja. Duge rukave, fliseve i jakne zamijenili su kratki rukavi, kape i sunčane naočale. Nakon Bjelolasice, predobro da bi bilo istinito. Držimo fige da i tako ostane.
Čim smo krenuli hodati, izgledalo je da će nas pratiti predivni prizori. I tako je i bilo. Laganim uspinjanjem došli smo do prizora koji oduzimaju dah. Nepregledna brda na kojima se miješaju krš i Trumpova kosa. I to sve sa pogledom na more. Mjesto savršeno za kavu, odmor, meditiranje, itd. Savršenstvo u svakom pogledu.
Dolazimo do planinarskog doma Hahlić, ostavljamo stvari i pripremamo se za party. Naravno, nakon edukacije iz kartografije. Za one koji žele znati više. Ili za one koji ne znaju više? Nakon naprezanja moždanih vijuga, uzimamo „tople napitke”, jedemo, odmaramo. Neki od nas. Drugi se preobražavaju u neke čudne likove i okupljaju se vani uz vatru. Ok, ne moramo se brinuti da će nas životinje posjetiti, dovoljno je zastrašujuće i za njih.
Sljedeći dan, sa sat vremena dužim spavanjem (jeej), krećemo na vrh Fratar gdje nas dočekuje magla. Ali, unatoč tome, pogled je koji oduzima dah. Kao i svi ostali pogledi na ovom izletu. Ne(odmorni) spuštamo se prema domu, uzimamo stvari i krećemo prema početnoj točci našeg planinarenja.
Long story short, divan izlet koji svojom prirodnom ljepotom nadmašuje sve ostale izlete u planinarskoj školici. Trebalo bi ponoviti to, nekoliko stotina puta 🙂
Autor: M.Č.
Ha(hlić)lloween (30. i 31.10.2021)
S obzirom da nisam po prirodi pretjerano usmjerena na detalje, mislim da bi “činjenični” dio mog izvještaja svakome bio poprilično nekoristan, stoga ću se truditi obuhvatiti dio namijenjen osobama kojima su detalji i činjenice važni, uz ljude i osjećaje koji su meni važni.
Pa, krenimo s činjenicama.
I.dan:
Okupili smo se oko pola 8, iako smo stvarno krenuli oko 8:15 (moram priznati da mi nije zbog toga pretjerano krivo jer nam je obećana štrudla SA SVIME na sljedećem izletu). Vožnja je prošla prilično brzo i ugodno uz tradicionalno stajanje na Ravnoj gori. Iako je pauza bila 45 minuta, vrijeme poprilično brzo prođe kad gledaš kako Trpi baca pistacije Tinu u usta, Vanja jede keks veličine svoje glave (za samo 10 kuna!) i pričaš o maski Petra Graše. Nakon Ravne gore je brzo slijedio dolazak na početnu točku, što je za neke značilo skidanje svih nepotrebnih slojeva koje smo na sebe nabacili, a za neke stavljanje svih slojeva maski kojima će zaraditi dodatne pluseve.
U početku je put bio lagan (unatoč nekim životinjama koje su se odlučile smjestiti usred njega), a nakon toga je uslijedio poprilično dug uspon (znam da je trajao 2-3 kilometra, ali RealFeel je bio barem 10 kilometara), no priroda je bila prekrasna, sunce nas je grijalo i pauze su učinile sve skupa jako podnošljivim, čak ću se usuditi reći, jako lijepim!
Nakon uspona i odmora, krenuli smo u nastavak našeg puta koji je završio na Planinarskom domu Hahlić, u ranim popodnevnim satima. Bravo Ivana i Ana koje su procijenile da bi uspon na vrh bio previše za taj dan i dozvolile nam da već u 7 navečer budemo zamaskirani, što u prave maske, što u one alkoholne. (DISCLAIMER za one koji čitaju i važno im je znanje – imali smo i praktičnu vježbu na kojoj nisam bila (molim vas, nemojte da padnem ispit), tako da se nadam da će netko tko je veći štreber od mene malo više pisati o tome). Što se večeri tiče, za mene je bila baš večer za pamćenje – od toplog, kaminom grijanog, planinarskog doma, preko kreativnih maski, do ogromne količine smijeha i zabave. Podsjetila me da stvarno nije važno gdje si, već s kim si i da svi luksuzi svijeta ne mogu zamijeniti luksuz zvjezdanog neba i topline – i one doslovne, ali i one koja proizlazi iz velike količine pozitivne energije i smijeha od skupine ljudi koja se do prije dva mjeseca nije ni poznavala, a danas je nemoguće zamisliti zajedničke vikende i druženja.
Nije kraj izvještaja, ali je prava prilika da kažem hvala PlaŠku što nam je to omogućio. Da ste imali ne znam koliko rigoroznu selekciju, ne bi nas ovako dobro izabrali i spojili!
II. dan:
Drugi dan je započeo mirisom pečenih jaja i kave, a ako se mene pita, rijetko što se može mjeriti s nedjeljnim jutrima koja tako počnu. Brzo nakon doručka smo potrpali samo neophodne stvari (a zanimljivo je kad shvatiš da ti je stvarno neophodno jedino voda, dva planinarska štapa i to je to) i započeli put prema vrhu Fratar (za detaljiste: 1353 m). Sam uspon je trajao otprilike sat vremena, bio je stjenovit i zahtjevan, u smislu da je trebao oprez i pažnja pri svakom koraku s obzirom da nikad ne znaš ispod kojeg lista stoji sklizak kamen (ako vas ovo podsjeća na “nikad ne znaš u kojem grmu leži zec” – s razlogom i namjerno je). Kao i uvijek, uspon je bio vrijedan svakog koraka (i onog na dvije, a i onog na četiri noge). Dodatan plus je što Ana, Katarina i ja nakon šest izleta imamo lijepu i instagramičnu fotku (da, iskoristile smo Adama u tu svrhu, kako ste znali?).
Nakon slikanja i spuštanja nazad u dom po sve ne-neophodne stvari, započeli smo put prema busu. Put nazad je bio mukotrpan za koljena, ali melem za oči i stopala (pogotovo ona mekana trava koja jako mami da se u nju legne i zaboravi na cijeli svijet). Korak po korak, polako, ali sigurno, svi u punom (i neozlijeđenom sastavu) smo stigli do busa, istegnuli se pod Emilovim vodstvom i već oko 17 sati (ili prije?!) stigli do Zagreba.
Mislim da sada stvarno je vrijeme da kažem da ću odsad lijepe vikende mjeriti na ljestvici od 0-užasan vikend do 100-Hahlić vikend. Hvala izvidnici koja je bila baš baš, hvala Ani i Ivani koje su pazile na nas, stavljale nam tempomate i pazile da budemo kompaktna grupa. Hvala Martini na odličnim slikama koje sam ukrala i hvala svima koji su ovaj vikend učinili nezaboravnim. Posebno Trpiju, čiji ću hlapov ples vrlo teško izbrisati iz pamćenja. Vrlo, vrlo teško. Nisam Doris Dragović, ali mene je ovaj vikend podsjetio na to da nam stvarno ‘malo za sriću triba’ – dovoljan je jedan PlaŠko i 40 (ili malo više?) predivnih ljudi!
Autor: B.O.
Hahlići – naš prvi susret s Grobničkim Alpama
Kraj je listopada. Nadobudno smo pratili prognozu i uvelike se mantralo da nam kiša i vjetar ne poremete ovaj dugo iščekivani izlet. Naime, već u startu je izlet na Hahliće najavljen kao poseban – što će nam postati sasvim jasno i zašto.
Savjetovano je da ponesemo rezervne odjeće u slučaju potopa – trebalo je to sve na leđima nositi – ali bolje da smo bili opremljeni pa nam nije trebalo, nego da smo pokisli i takvi žalili za suhom odjećom. Manje je više. Više je bolje.
Vožnja do polazišne točke (Podkilavac) proletjela je, što u veselom čavrljanju družine, što u pokušaju hvatanja još kojeg sata sna. Dinamika je razbijena pauzom na stajalištu u Ravnoj Gori gdje su neki opijeni mirisom kave ostavili onaj bitan komad plastike – zvan kartica $$$ – sva sreća pa još ima poštenih ljudi i naš Goran se nije s izleta vratio kući potpuno opelješen.
Mantranje za lijepo vrijeme se u konačnici isplatilo. Na polazišnu točku Podkilavac stigli smo (oko 11h) opremljeni kao lički medvjedi a onda je krenulo raslojavanje. Do prve pauze, već je većina planinara bila ogoljena 😀 kratki rukavi zamijenili su zimske slojeve. Sunce nas je cijelim putem pratilo, vjetra praktički nije ni bilo. Počastilo nas vrijeme rekli bi.
Moram priznati da mi se uloga izvidnice jako svidjela. Moje oko do nedavno nije uočavalo markacije, a sad je postalo toliko uvježbano da bi uočila po dvije tri unaprijed. To me toliko veselilo, osjećala sam se kao dijete u igri s prirodom.
Startali smo easy, lagana šetnjica kroz livade i pašnjake. Nasred planinarske staze naišli smo na kravice koje se nisu dale smesti pa je bilo logično da mi budemo ti koji će njih zaobići. Prvi dio puta pratili smo stazu prema Mudnoj doli – sve do zadnjeg raskrižja gdje smo se odvojili na nešto lakšu stazu put Hahlića po planini. Put kroz Mudnu dol prolazi se uz pomoć klinova, stepenica i sajli (nekih 20-ak metara) – ona je tehnički najzahtjevnija od svih staza na Grobničkim Alpama te smo ju ovog puta zaobišli. Pokušavam zamisliti pentranje po tim preprekama s onolikim teretom na leđima 😊 možda bolje još prakse skupiti prije nego se upustimo u takvo što. Easy šetnjica kratko je trajala – iskusnjare stare znale su kakav nas strm uspon čeka pa su predložili da se malo odmorimo prije udarnog dijela. Dobro da jesmo. Uspon je bio kroz šumu nakon koje smo izvirili na kamenjar bez zaklona od sunca. Tamo smo pak stali malo zameziti i osunčati se.
Već prvi pogled na malo uzvišenom dao je naslutiti da ćemo na ovom izletu uživati u divnim prizorima. Od livada, gorja i dolina, kamenjara do šuma nevjerojatnih boja. Paleta jesenjih boja samo dodatno ističe svu tu ljepotu. Zeleno, žuto, narančasto, crveno, bordo, smeđe, tamno smeđe, bijelo, sve nijanse sive, sve nijanse plave. Osjećaj zahvalnosti. Toliko ljepote u prirodi. Ljepote koja istovremeno izaziva divljenje i poniznost. Nije svaki djelić bezazlen, ova ljepota skriva i opasnosti. Kontinuirano ispitivanje granica, izdržljivosti i samoprocjene vlastitih mogućnosti. Svakim korakom moraš biti prisutan, vjerojatno zato ljudi vole planinariti. Teško da ti se zaostaci na poslu ili problemi bilo kakve vrste mogu motati po glavi ako gledaš gdje je sigurno da zakoračiš i da se ozlijediš.
Nakon par sati hodanja i par pauzi za kratak predah, približili smo se i PD Hahliću. To znate kad zakoračite u šumu smreke i bukve. Kako je već krenuo padati mrak, a veseli planinari su već bili dosta umorni s pozamašnim teretom na leđima (na koji mnogi od nas još nisu navikli) – vile paziteljice Ana & Ivana inicirale su promjenu plana te smo uspon na vrh Fratar ostavili za ujutro kad budemo svježi, odmorni i bez stvari. Odluka koja je mnoge razveselila. 😊 Spoznaja da nemamo još dugo do planinarskog doma, dala nam je boost te smo zadnji dio odradili s lakoćom.
Na finalnom odredištu prvog dana dočekalo nas je šarmantno zdanje PD Hahlića. Drvena kućica koja nudi suho i toplo utočište, lijepo uređeno dvorište gdje se mislilo i na djecu i na pse. Klupe za odmor s kojih se pogled pruža na Kvarner i obližnje planine. Ako ste sreće i na konje koji se poje iz hahlića 😊. Vanjski roštilj koji nam je dobro došao te iste noći za grijanje i druženje oko vatre pod zvjezdanim nebom.
Po dolasku na dom odradili smo još vježbe za ispit s kartom i kompasom. Malo se smrzli vani pa smo zdušno svi pohitali ugrijati se što kraj peći na drva, što toplom grahom. Nije dugo trebalo da tulum krene. Bilo je za svega. Kutak za maskiranje, kutak s gitarom, kutak za kartanje, kutak za razgovor uz gemišt, kutak za ispunjavanje vječne papirologije (Ana respekt za strpljivost). Imali smo mi i kutak vani na otvorenom koji se proširio od nekolicine entuzijasta koji su zapalili vatru do gotovo čitave grupice u jednom trenutku okupljene oko vatre. Peklo se, smijalo se, plesalo se, grijalo se, pa se odmaralo, pa opet u krug.
Inače dom je kapaciteta manjeg nego što je nas bilo, pa smo se bratski stisnuli. Spavalo se po podu, na stepeništu, u kuhinji. Na djelu je bila ona stara „Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna“. Unutrašnjoj doma je drvena, što daje na toplini ne samo vizualnoj nego i osjetilnoj. Pametni arhitekti su se dosjetili i napraviti rupe u podu pa se tako toplina iz grijanih prostorija u prizemlji dizala gore u sobe.
Buđenje je bilo ekstra lako. Osobno sam se od večeri veselila jutru i zamišljala kakvo će divno biti jutarnju kavu popiti na ovakvom mjestu. Bilo je još bolje nego sam zamišljala! Kako se magla krenula dizati, tako su se konji počeli razaznavati u daljini kako piju vodu iz lokvica. Dok smo svi doručkovali i spakirali se, magla se već bila dovoljno digla i mi smo mogli ponovno uživati u divnim prizorima na ruti drugog dana.
Od PD Hahlić (1097 m) krenuli smo prema vrhu Fratar (1353 m) ovog puta bez tereta i taj je uspon bio takav gušt! Zapravo smo baš brzo stigli do vrha (cca 35min) što pripisujem odmorenosti i hodanju bez tereta. Cijelim putem smo zastajali diviti se prirodi ali sam vrh je tek nešto posebno. Kameni vrhovi izdignuti iznad šumovitih obronaka obojanih paletom jeseni. Magla koja je jurila oko nas u svim smjerovima, nije nam uopće smetala – dapače usmjeravala je pažnju na dio po dio horizonta, onako kako je otkrivala koju stranu pogleda.
Brzi spust do planinarskog doma, posljednja meza i čaj u domu, ruksake na leđa i put pod noge. Do autobusa je gotovo cijelim putem bio spust, ali spust po zanimljivom terenu. Išli smo stazom preko kolci i teren je bio donekle nježan za koljena. Travica je amortizirala korake. Drugi dan smo čak i sretali druge planinare, očito da je ova staza popularnije od one od prvog dana. Bus nas je čekao na mjestu gdje nas je ostavio. Odradili smo presvlačenje, vježbe istezanja i pauzu te pohitali prema Zagrebu bez stajanja po putu (osim onog gdje Goran ide po izgubljenu karticu).
Suma sumarum: prvi dan nešto malo manje od 10km prohodanih (uglavnom uspona), drugi dan kojih 8km prohodanih (uglavnom spusta). Kiša, 0 kapi. Sunce, dobar dio puta. Umor, onaj nakon kojega se osjećaš odmorno (paradoksalno ali istinito). Za ponoviti!
Do idućeg izleta 😊
Autor: N.Š.
Halloween na Hahliću
Prijavila sam se za izlet na Ha(hlić)lloween radujući se tome što ću isprobati kako je to “hodati po oblačićima mekane trave koja izgleda kao Trumpova kosa”. Super mi je to zvučalo! 😀
Izlet je bio dvodnevan i održavao se u subotu 30.10. i nedjelju 31.10.2021. – datum kada se slavi i Halloween. Okupljanje je bilo dogovoreno za subotu u 7.30h iza koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Prognoza za taj dan je najavljivala sunčano i povremeno oblačno, ali me ujutro dočekala magla. Kad smo se svi okupili do 8.15h, krenuli smo u našu avanturu dvodnevnog planinarenja. Dio ekipe je došao već spreman, ne samo za izlet već i za proslavu Halloweena, a ostatak se pripremao u busu na putu. Ideja je bila planinariti kostimiran. Šminkalo se, oblačilo u kostime i kao uvijek do sada prevladavala je vesela energija i zezancija.
Osjetilo se i uzbuđenje jer ćemo prespavati u planinarskom domu i na taj način dulje uživati u ovoj avanturi! Radovala sam se tome jer mi je bio prvi put da prespavam u domu.
Stigavši do Ravne Gore u kojoj smo napravili pauzu od 45min, već se razvedrilo i sunce se pokazalo u svom punom sjaju. Ostatak puta je protekao brzo i došavši na početnu lokaciju planinarenja, organizirali smo se i krenuli sa izvidnicom na čelu grupe, prema cilju zvanom planinarski dom Hahlić.
U prvih 15minuta hodanja, naišli smo na prepreku na stazi. Planinarski put kojim su nas vodile oznake bio je ograđen i unutar njega su odmarale krave i bikovi. Zanimljiv prizor koji je izvidnici dao izazov da nas do cilja dovede zaobilaznim putem. Tako smo i napravili, te nastavili dalje opušteni i u duhu zezancije. Prošavši šumski dio puta koji je prešao iz ravne šetnje u strmo uspinjanje, stigli smo na kameni dio vrha brda na kojem smo napravili pauzu za vodu i presvlačenje. Tako smo i nastavili, svakih 15ak minuta lagano uspinjanje prekrasnih brdima uz pogled na more i sunce koje ugodno grije, te pauza od 10ak minuta za odmor, hranu i obvezan unos tekućine. Stigavši do planinarskog doma Hahlić oko 17h, smjestili smo se, odradili vježbu iz kartografije, te večerali i družili se/tulumarili kostimirani, kako tko je što imao u planu.
Idući dan, polazak na vrh Fratar je bio predviđen u 9h. Sa buđenjem u 7h i doručkom od 7.30h, imali smo dovoljno vremena da se svi polako najedemo i spakiramo. Na Fratar smo se penjali sa samo par stvari i štapovima jer smo ruksake ostavili u domu, što je bila super ideja s obzirom da smo neke dijelove prošli penjući se četveronoške. To je trajalo oko 50min, nakon čega smo uživali u pogledu (koliko se uspjelo vidjeti s obzirom da smo djelomično bili u magli). Spustivši se do doma, uzeli smo stvari, pozdravili se i krenuli natrag hodajući po oblačićima mekane trave koja izgleda kao Trumpova kosa. Usput smo vidjeli divlje konje, ovce, pa čak i neke čudne krugove po brdima.
Oko 14h je došao kraj planinarenju. Napravili smo skupnu vježbu istezanja, te krenuli busem prema Zagrebu u koji smo stigli nešto prije 17h. Avantura je protekla (kao i uvijek) uz puno smijeha i novih doživljaja 😊🦋
Autor: M.R.
Hahlić
Polako ali sigurno zašli smo u drugu polovicu drugog poluvremena avanture PlaŠko. Na redu je osvajanje Hahlića još zvanog Grobničke Alpe.
Probudila sam se prije budilice u maglovito subotnje jutro i prva misao koja mi je prošla glavom je: ‘oće li li moje kolino izdržat i jesan li možda tribala preskočit ovi izlet? Mjesto polaska je kao i svaki puta do sada bilo iza Lisinskoga, no ovaj put polazak nije bio prerano. Iako je rečeno da polazimo u 7:30 stvarni plan je bio u 8:00. Na kraju smo krenuli oko 8:30 jer smo čekali našu izvidnicu koja je malo kasnila, i dobila za nagradu da nam svima mora ispeći štrudlu od svega 😀
Vožnja u busu je prošla super uz par impresivnih manevara našega šofera kroz (pre)uske uličice. Dolaskom u Podiklavac uzeli smo stvari iz busa, preobukli se, prepakirali i oko 10:30 krenuli u avanturu. Početak je bio lagana šetnja po livadama i prolazak pored pašnjaka s kravama koje su lijeno preživale travu. Tu smo bili suočeni s prvim izazovom jer je naša ruta išla kroz spomenuti pašnjak koji je bio ograđen električnom ogradom, no naša izvidnica je brzo pronašla alternativan i siguran put te se naša avantura nastavila.
Naviknuti na laganu šetnju po livadama i s prekrasnim pogledima na vrhove (gdje smo apsolutno dobili potvrdu zašto Hahlić zovu Grobničke Alpe), susrećemo se s prvim izazovom. Nakon kratke pauze od 10 minuta spremamo štapove jer nam slijedi strmi uspon gdje nam trebaju ruke za pridržavanje. Uvjeravaju nas da nemamo još puno do grebena, umirem od vrućine i napora. Naravno da je trajalo puno duže, no evo me na grebenu i vidim ekipu kako skida rusake. S guštom sam skinula svoj i sjela na stijenu da dođem k sebi. Zatvorila sam oči i guštala u suncu, i evo već svira Walk of life za polazak.
Stavljam ruksak na leđa s nadom da je ostatak puta lakši. Kreiramo gusjenicu i hodamo po livadi utabanim putem, koja se počinje pretvarati u uspon koji djeluje kao da nema kraja. Staza je najgora varijanata: široka s većim kamenjem koje nam se stalno kotrlja pod nogama i trenira moje koljeno koje kreće polako jecati. Svaki pogled usmjeren prema gore bio je bolan jer je djelovalo kao da uspon nema kraja, no pogled iza leđa je bio maestralan kombinacija mora, nizine i planina. Nastavljamo dalje nakon malo duže pauze za jelo i piće.
Nastavak hodanja je bio po lakšem terenu prvo kroz šumu i pucketanje granja i šuštanje lišća i za kraj hod po prekrasnoj livadi. U međuvremenu je promijenjen plan i odlučeno da će se vrh Fratar osvajati sutradan, da smo svi izmoreni i da ćemo više uživati ako to prebacimo za nedjelju.
Dolaskom u dom, smjestili smo se u sobe, napravili malu pauzu i zatim je Ivana održala vježbu orijentacije: pokazivala je usjeverivanje karte te traženje azimuta. Nakon praktične vježbe, smjestili smo se u toplinu doma gdje nas je grijala peć na drva. Dio ekipe se maskirao za Halloween party a ostatak je nestrpljivo čekao grah s kobasicama. Nakon slasne večere krenuo je Halloween party koji je potrajao do dugo u noć.
Plan za nedjelju je bio buđenje u 7:00 i u 9:00 polazak na Fratar. Domar, izuzetno simpatičan i vrijedan gospodin, je spremio super doručak i trudio se svima udovoljiti apetite. Nakon doručka krenulo se na Fratar. Rado bi Vam ispričala kako je izgledao uspon, no u nedjelju se moje koljeno ozbiljno pobunilo i odlučila sam ga poštedjeti napora tako da ga sačuvam za silazak koji je najavljen da će biti dosta strm. Kada se ostatak vratio s Fratra, imali smo kraću pauzu i krenuli smo prema autobusu. Silazak je bio dosta strm, prvo hodanje po travi koje je bilo izazovno, zatim na jednom dijelu se moralo koristiti feratu za pomoć, a ostatak staze je bio put pun sitnih kamenčića i bilo je važno držati razmak za slučaj da netko padne. Zadnja etapa silaska je bila kroz šumu, idilični prizori. Izlaskom iz šume vidjeli smo plavi mostić i to je bio znak da je kraj blizu. Dolaskom na startnu poziciju Emil je vodio istezanje, preobukli smo se i krenuli direktno za Zagreb. Vratili smo se oko 16:30 i bili sretni što je ponedjeljak neradan.
Hahlić je zasigurno najteži izlet školice, ali osjećaj ponosa kad znaš što si prošao i izdržao zadržava ga u lijepom sjećanju 😉
Autorica: J.T.